12 Sep 2006

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (I dio)

Objavio: znaci
Napomena: 
Preuzeto iz Glasnika VIS-a XXXII/1969, br. 5-6, str. 201-207; br. 9-10, str. 395-402; br. 11-12, str. 497-508; Autor: Fejzulah Hadžibajrić
Kategorija(e) tekstova: 

Kada sam čitao prospekt Vrhovnog islamskog starješin­stva SFRJ o planu putovanja na hadž za 1969. godinu, i vidio kuda se sve prolazi i šta se posjećuje, duboko sam zaželio da i ja tako doživim put na hadž. Međutim, iznenada, ukazala mi se mogućnost da i pođem. Počeo se odmotavati točak uzroka i razloga (sebeba), u skladu sa principom "Kada Allah nešto odredi pripremi njegove uslove ­Iza eradellahu šej-en hejje-e esbabehu". Zahvalnost za ovo pripada u prvom redu Stvoritelju Allahu, dželle šanuhu, a zatim, i ljudima preko kojih se izvode i ostvaruju tokovi ovozemaljskog života.

U životu svakog čovjeka ima momenata (dana i sedmica) koje nikada ne može zaboraviti niti želi da ih zaboravi. To su obično sjećanja na preživjele događaje i doživljaje. Ova sjećanja mogu biti i vrlo gorka, i o njima se nerado govori i piše, a mogu biti i vrlo slatka, tako i toliko, da ih ne možemo ni iskazati. Vrijeme od 4. februara, kada sam krenuo na hadž, do 29. marta 1969., kada sam se vratio kući, za mene su zlatni dani života. Susreti sa Kabom u Mekki i Revzom u Medini utisnuli su u moje srce i mozak svoj sjaj i toplinu, i molim Stvoritelja, da me taj sjaj obasjava i u kaburu i grije na Sudnjem danu. Amin!

U odlasku, putovanje se odvijalo ovim smjerom: Sarajevo, Beograd, Niš, Plovdiv, Edrene, Istanbul, Izmit, Brusa, Eski Šeher, Konja, Tarsus, Adana, zatim Bagdad, Basra, Kuvejt, Rijad, Taif, Mekka i Medina. U povratku, kretali smo se ovako: Medina, Kasimija, Rijad, Kuvejt, Basra, Bagdad, Kerbela, Nedžef, Kufa, zatim preko Babila opet Bagdad, Rutba, te Damask, Homs, Halep, Adana, Ankara, Adapazar, Istanbul, Edrene, Plovdiv, SofIja, Niš, Beograd i Sarajevo. U odlasku na hadž, 19. dan smo stigli u Mekku, a u povratku kući 21 dan smo proveli na putu od Medine do Sarajeva.

Program putovanja je bio brižno pripremljen i uglavnom sve se po njemu odvijalo. Karakteristika vremena u kome živimo je planiranje raznih ljudskih aktivnosti, užih i širih zahvata. Neki planovi i programi predviđaju i regulišu stvari koje se imaju dogoditi poslije sto godina i niko ne negira mogućnost njihova ostvarenja. Ovo ukazuje na istinitost vjerovanja u šest Istina islamske vjere, konkretno, da sve što se događa biva sa Božijim određenjem.

Obično, još u toku ramazana, počne se govoriti o hadžijama. Ko će ići i za koga se sve čuje da će ići. Kod nas u Bosni običaj je da hadžija ikrari. Naime, prouči se u džamiji hadžsko ašere i hadžijska dova licu koje će ići na hadž. Dotični hadžija obuče svoje najbolje odijelo i sjeda prema imamu pred mihrab. Kad se završi dova prvi mu čestita imam i zagrli hadžiju. Dok ostali džemat čestita hadžiji i grli ga, dotle mujezini, praćeni od naroda, uče glasno tekbire. To su vrlo dirljivi momenti i pod dojmom tih hadžijskih tekbira vrlo često se ljudi odluče da naredne godine krenu na hadž. Žene ne sjedaju pred mihrab, nego u sofe ili musandaru, i muškarci im ne čestitaju izravno. Dolazak muškaraca u džamiju na dovu ženama jest ujedno i čestitanje. Iz džamije se ide hadžijinoj kući na čestitanje i gošćenje. U sadašnjim uslovima života teško je davati hadžijske jemeke (ručke ili večere) i čašćenje je moderno: kahva, cigarete, rahat lokumi i šerbe. Od ikrara do polaska, hadžija je kao u nekoj groznici. Rodbina, komšije i pri­jatelji donose svoje darove za puta. Ovi darovi nisu od naročite koristi za hadžiju, jer ih ne može sve ponijeti, i kada se vrati, stidi se da ne uzvrati svojim darom. Stotinu darova jednom čovjeku predstavlja materijalnu vrijednost koju on ne može lično konzumirati u toku putovanja, a njegovih stotinu darova za uzvrat, makar i sitnih, tereti njegov budžet. Ali, adet je jači od sela, kaže naš narod.

Odlazak i dolazak hadžija su zajednička vjerska slavlja (šeari din). Po selima, čuo sam, to su prava narodna veselja. I u Sarajevu je to veselje primjetno. Naime, smatra se, da su hadžije u neku ruku delegati (vufud) dotičnih muslimana na sveopći muslimanski kongres u Mekki (Arefat), pa ih njihova rodbina, komšije i mještani prate i dočekuju. Ponegdje i naše komšije drugih vjera ispraćaju i dočekuju svoje komšije hadžije i na tome im treba zahvaliti. Oni će za tu svoju komšijsku pažnju dobiti nagradu od Boga, dželle šanuhu.

U ranija vremena i mektebska su djeca izvođena da isprate i dočekaju hadžije i za to su posebno vježbala učenje kasida i ilahija.

U Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva SFR Jugoslavije, godište XXIX/1966: 5-6, Kolegijum autora napisao je prikaze putovanja na hadž 1966. godine. Informacije i utisci tog Kolegijuma lijepo nam osvjetljavaju haremi-šerife u Mekki, Medini i Kudusu, Arefat i druge usputne zijarete, te znamenitije islamske spomenike koje su na tome putovanju vidjeli. Osim Kudusa, koji je za kaznu muslimanima sada u sužanjstvu židovskom, i Ammana, prijestolnice Jordana, i ovogodišnje hadžije su bile na mjestima koja su opisana u člancima Kolegijuma, pa se na njima nećemo zadržavati, osim usputno. Izuzetak su Mekka i Medina, dva Bogom odabrana muslimanska svetišta, gdje se doživljuju utisci prema pulsu krvotoka istine i sadržaja vjere. Ove utiske nije suvišno nikada obnavljati, makar to bilo i ponavljanje.

Ovogodišnja putanja hodočašća za obrazovanijeg muslimana bila je kao divan san. Istanbul, Brusa, Konja, Bagdad, Basra, Kerbela, Nedžef, Damask, Halep, Ankara, te Kuvejt, Rijad i Taif, u odlasku u Mekku i Medinu i u povratku, predstavlja za muslimana izuzetno dragocjen put i duhovno obogaćenje. U svim gore spomenutim gradovima susreti sa ljudima različitih narodnosti, ali srodnih misli i osjećaja, izazivali su prijatno čuvstvo i zadovoljstvo.

Basra i Kufa su poznati muslimanski privredni i kulturni centri iz doba vladavine Hulefai-rašidina, Bagdad je slavna prijestonica abasovićkih halifa, koji kao bajka i danas živi u Hiljadu i jednoj noći, a Kerbela i Nedžef su dva druga svetišta muslimana šiijskog pravca, pa o njima treba dati bar informativna obavještenja historijsko-kul­turnog karaktera. Da bismo uočili razlike između sunnija i šiija, treba kazati riječ-dvije i o tarikatu.

Od Sarajeva do Bagdada

Osvanuo je 4. februar, utorak, dan polaska. Sabah sam klanjao u Begovoj džamiji (svratio je Imam-ef. na pače/doručak svome bratu Feridu), otišao kući da se oprostim sa porodicom i, praćen tekbirima, došao do Careve džamije. Bila je velika gužva i jedva sam se probio do mjesta u autobusu. Vodič autobusa br. 1, hadži hafiz Mustafa-ef. Sahačić (moj razredni drug iz medrese), dao je znak za polazak i autobus se počeo probijati kroz narod. U vožnji do Koševa pratioci hadžija formirali su kolonu automobila što je uljepšavalo izgled i povećavalo raspoloženje. Mi smo u autobusu učili tekbire.

Na izlasku iz grada kolonu su čekali reisul-ulema hadži Sulejman-ef. Kemura sa hadži Naim-ef. Hadžiabdićem, Husein-ef. Đozom i drugim funkcionerima IVZ. Od Vogošće do Orašja na Savi, u gradovima i selima koji su ležali na putu, narod je ispraćao hadžije, uz pozdrave koloni sa hadžijama. U Orašju se od hadžija oprostio reisul-ulema, zaželivši sretan put i povratak, dok su Đozo i Hadžiabdić produžili put na čelu kolone od 10 autobusa. U Beogradu nam se priključio Hamdi-ef. Jusufspahić, glavni beogradski imam, kao glavni vođa hodočasnika.

Autobusi su imali 42 sjedišta, računajući šofera i vodiča, ali nisu bili dovoljno pogodni za duge vožnje. Sjedišta su bila gotovo tijesna, bez ručki i bez vješalica za sitnije stvari, sa uskim spremištem iznad glave, dok se ispod sjedišta jedva stavljala i ručna tašna. Pri dnu prozora su bili ventili, a prozori se nisu mogli otvarati. U tri reda sjedilo je šest žena, tri žene su imale svoje muževe i uz njih sjedile, dok je jedna žena sjedila uz drugog muškarca. Čitao sam, a i slušao od starijih hadžija, da treba imati druga (refika) sa kojim ćeš biti na sofri. Mujagi Baščauševiću i hadži Sejdagi Kalajdžisalihoviću bio sam treći drug, zajedno smo jeli i pili, veseli li se i ibadetili sve do Istanbula u povratku. Naš vodič Sahačić nam je učio Kur'an u autobusu, šalio se i brinuo o nama, a sarajevski imami Halil-ef. Huremović i Đul-ef. Olovčić su učili tekbire i kaside. Putem smo se svi zbližili toliko, da je direktor Putnika Mišo zaplakao kada se rastavljao od hadžija u Kuvejtu. I hadžije su plakale.

U Nišu nam je bio prvi konak. Na našoj granici je bilo neprijatnosti zbog nepoznavanja carinskih propisa sa naše strane i daljine puta i karaktera hadža sa strane carinskih organa.

Prešli smo jugoslovensku granicu i stupili na tlo susjedne Bugarske. Prošli smo kroz Sofiju i stigli na konak u Plovdiv. Prošetao sam do plovdivske džamije i turske čitaonice i uz obalu Marice vratio se u hotel. Podranili smo i nastavili put. Ostavili smo Bugarsku, prešli u Tursku i stigli u Edrenu. Razgledali smo Selimijju džamiju sa njene četiri munare, klanjali, penjali se na munaru koja ima troje basamke, razgledali čaršiju. Ipak, u odnosu na historijski značaj Edrene u rano i kasno doba Turske carevine, gradu se ne poklanja pažnja koju zaslužuje. Sa akšamom smo stigli u Istanbul- drevni Carigrad. Vožnja uz morsku obalu i kroz naselja sve do Aksaraja bila je ugodna. U Istanbulu smo ostali tri noći i dva dana, petak i subotu. Između osta­log, posjetio sam i Omer Nesuhi-ef. Bilmena, čuvenog turskog alima (učenjaka). Istanbul u zimsko vrijeme nije onako lijepo kao ljeti. Ulični travnjaci i cvijetnjaci pod sni­jegom postanu pješački prolazi sa kojih se raznosi blato.

U nedjelju ujutro 9. februara prevezli smo se zajedno u autobusima u brodu na azijsku stranu Istanbula, Hajdar­pašu i nastavili put. U Brusi smo se zadržali samo tri sata, što je vrlo malo, i stigli na konak u Eski Šeher. U pone­djeljak 10. 2. rano krenuli smo dalje i pred večer stigli u Konju. Koristio sam svaki čas u želji da doznam izvjesne stvari u vezi s Mesnevijom. Nažalost, predavanja Mesne­vije se ne održavaju blizu 40 godina i osim muftije, tek poneko da poznaje perzijski jezik. Čudom se čude da se u Sarajevu predaje Mesnevija. Uvaženi Abdulbaki-ef. Gölpinarli živi u Istanbulu, ali sam se okoristio i od drugih. Rekli su mi da u Konji ima dosta Bošnjaka, a rođeni Sarajlija prof. Tajjib-ef. Akić dolazi iz Ankare i predaje Hadis na Visokom islamskom institutu (Akademiji) u Konji. Radi jugoslovenskih hadžija Mevlanino turbe ­muzej otvoreno je ranije. Bilo mi je žao što se nije čuo glas naja, jer je aparat bio u kvaru. Utorak 11. 2. smo proveli na putu prema Adani. U prolazu kroz Tarsus posjetili smo pećinu "Ashabi Kehf".

O Ashabi Kehfu

 

Desetak kilometara istočno od Tarsusa leži osrednje brdo u kome je pećina Ashabi Kehfa. Na padinama brda je istoimena džamija sa kubetom i kamenom munarom. Blizu džamije je starinska kućica, a kojih stotinjak metara ispod nje je solidna zgrada na sprat, vakuf Fatima-hanume Yenice vezan za džamiju i pećinu. Zamišljao sam da je ulaz u pećinu kroz stijene, međutim, to je spuštanje u zemlju niz basamake za dva-tri metra. Prostor pećine je dosta velik i izgleda kao golemi šator na kube, nešto viši od čovječijeg rasta. U jednoj grupi stalo nas je više od stotine. Na desnoj strani ima duboka pukotina u utrobi brda, a iznad ulaza se vidi nebo kao kroz poveliki prozor. Objasnio sam prisut­nim slučaj Ashabi Kehfa i proučili smo dovu.

Kur'ani azimuššan je najpouzdaniji izvor o Ashabi Kehfu. U novije vrijeme o tome se u Turskoj mnogo piše, ali ipak nekritički. Četvorica kairskih učenjaka izdali su posebnu knjigu pod naslovom Kasasul-Kur'an (Kur'anska pričanja) gdje se govori i o Ashabi Kehfu. Daćemo izvod u najkraćim crtama.

Sedmorica razboritih i odgojenih mladića napustili su kradom grad (Efsus, Efes) iz bojazni od ondašnjeg vladara da će ih kazniti, jer nisu usvajali bezvjerstvo i opačine. U putu za njima je pristao i jedan pas. Savladani sunčevom žegom sklonili su se u jednu pećinu da se odmore i kad padne noć da nastave put. Nebo su mogli vidjeti kroz prolaz kada su unišli. Kada su se probudili i pogledali nebo, počeli su nagađati koje je to doba dana, te da su možda prespavali i cijelu noć, a da je to već drugi dan. Jednog između sebe poslali su u grad da kupi hljeba i dozna ima li potjere za njima. Kada je ovaj za uzeti hljeb dao novac, prodavač je razgledao novac i rekao da ne vrijedi i nije u prometu. Mladić mu je počeo objašnjavati da novac vrijedi, te su se obratili trećem licu da prosudi. Zajednički su se obratili mjenjaču (zlataru) i ustanovilo se da je novčić iz doba vladara koji je vladao prije tri stotine godina. Mladić je tvrdio da su tek jučer izašli iz grada i naveo imena svo­jih drugova. O ovome slučaju je obaviješten i ondašnji vladar, a dvorski arhivar je dokumentirao da su prije tri stoljeća nestali mladići pod takvim imenima. Zbunjeni mladić uputio se pećini, praćen vladarom i njegovom svitom. Kada su nestali mladići sve ovo čuli i saznali, vladar ih je pozvao sebi u dvor, jer je sav njihov rod davno izumro. Mladići su ovu ponudu odbili i zaželili od Boga smrt. U tome času sva sedmorica i pas su umrli. Kralj i narod ostali su zapanjeni, a učenjaci su rekli, da je to dokaz istinitosti vjerovanja u tjelesno proživljenje poslije smrti.

Inicijativni odbor za podizanje zgrade Visokog islamskog instituta u Tarsusu izdao je 1967. god. posebnu brošuru o Ashabi Kehfu. U ovoj brošuri su citirani pojedini mufessiri, šta su rekli o Ashabi Kehfu, kao i druga literatura, pa i evropska. Donesen je i natpis (tarih) sa ploče iznad pećine, Tugra (žig) sa imenima Ashabi Kehfa i dvije fotografije brda i džamije. Pošto i u našem narodu ima bilježnica (medžmua) sa imenima Ashabi Kehfa, to ćemo njihova imena i ovdje donijeti: Jemliha, Mislina, Mekselina, Mernuš, Debernuš, Sazenuš, Kefe1tatjuš i Kitmir (pas).

I najnoviji egipatski komentator Kur'ana merhum Sejjid Kutb daje vrlo lijep osvrt na Ashabi Kehf, i kaže, da se iz teksta Kur'ana ne može zasigurno zaključiti da ih je bilo sedam.

Čuo sam da je ovih dana u nekom arapskom časopisu osporeno da je pećina kod Tarsusa zaista ona ista pećina u koju se sklonio Ashabi Kehf.

            Ne treba prešutiti da posjeta pećini djeluje na čovjeka. Akšam smo klanjali u dotičnoj džamiji i vratili se u Adanu na konak.

U srijedu 14. februara napustili smo Adanu i nastavili put preko Anadolije do sirijske granice. Putovali smo cijeli dan. Put je odličan sa brojnim oznakama. Noć nas je zatekla blizu sirijske granice i turska pogranična straža nam je dala pratnju da ne zalutamo. Džip je išao pred nama, dok su dva vojnika pratioca unišla u naš autobus. Obadvojica su bili hafizi i zamolili su da u njihovo ime izreknemo Salatu-Selam (pozdrav) hazreti Muhammedu, salIallahu alejhi ve sellem.

Prešli smo sirijsku granicu i prenoćili u autobusu i pred autobusom (na poljskim dušecima). Bilo je zabavno i bez teškoća. Ovo je bila sporedna pogranična granica, pa smo se dosađivali, čekajući 9 sati, evropski početak radnog vre­mena. Po evropskom radnom vremenu posluje se u Turskoj i arapskim zemljama, osim Saudijske Arabije. Naše satove smo pomakli još za jedan sat naprijed. Na granici je bilo mnogo autobusa sa turskim hadžijama. Koristio sam priliku i stupao u razgovore. Organizacija putovanja na hadž je u Turaka raznovrsnija, jednostavnija i primitivnija. Građani većinom koriste avione, a seljački svijet autobuse. Nailazio sam na vrlo pobožne i učene ljude. To me je čudilo, jer su medrese bile zatvorene. Na moje pitanje gdje ste učili, odgovarali su: tahtel-erd ili jer­altinde - pod zemljom. Tako sam saznao, da su širom Anadolije vrijedni i pobožni alimi u svojim kućama imali zemunice i u tim zemunicama držali predavanja i svoja zaduženja i emanete prenosili na mlade. Ne znam kome bih se više divio, učiteljima ili učenicima. Umrlim ustazi­ma sam učio Fatihe, a živim, preko njihovih bivših učeni­ka, slao selame. Svojevremeno postojanje ovih podzemnih učilišta spomenuo je Savjetnik Vrhovnog islamskog star­ješinstva iz Ankare Jašar-efendija na predavanju u Kuvejtu. I on je bio učenik tih učilišta. Ovakvi su kasnije polagali ispite ili se doškolovali u arapskim zemljama. Turske hadžije su se mnogo interesovali o nama i bili iznenađeni brojem naših hadžija. Vidio sam i dosta Kurda.

Sirijsku teritoriju na ovoj relaciji brzo smo prešli i došli na granicu Iraka. Ovdje je procedura ulaska bila brža. Preko Mosula išli smo put Bagdada. Put je i u Iraku vrlo dobar, ali su oznake vrlo rijetke i nedovoljne. Bili smo izašli sa glavne ceste, tako smo tu noć nepredviđeno prenoćili vani. U Bagdad smo došli u petak 14. februara, kad se je odjutrilo. Naši studenti u Bagdadu bili su pripremili doček kod džamije Azamija i čekali nas do 10 sati naveče. Rekli su nam, da je bilo dosta svijeta koji je čekao jugoslovenske hadžije. Propala nam je posjeta Samerri, što vrlo žalim.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

Ocjena: