11 Apr 2002

Univerzalna vjera čovjekova kao osnov objavljenih vjera

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

1. Uvod

Ako ozbiljnije proučimo učenja velikih svjetskih religija lahko možemo uočiti njihovu zajedničku osnovu, jedno ishodište, jedan korijen iz kojeg se one granaju u razne oblike koje uočavamo unutar čovječanstva. To što se zajedničko ishodište naročito dobro vidi kada upoređujemo ''vjere objave'' (judaizam, kršćanstvo, islam), ne mora da znači i da ostale svjetske religije koje imaju milione sljedbenika (prije svih hinduizam i budizam) nemaju isto, zajedničko porijeklo.

To ''transcendentalno jedinstvo vjera'', kako se često zna nazivati, odavno već interesuje mnoge filozofe, raspaljuje vjerski zanos mistika svih konfesija i predmet je proučavanja mnogih ezoterista kao nepresušno vrelo raznoraznih tajnovitih tumačenja i simboličnih značenja. Filozofi ga obično imenuju kao Filozofiju objave (Philosophia Perennis), dok ga muslimani-sufije prepoznaju kao tesavuf sam po sebi. Bilo kako bilo, imena su različita, ali nas ovdje interesuje jedan veoma značajan detalj: kako je objava Boga, Svemogućeg, imenovala ovo jedinstveno ishodište svih vjera. Kao muslimani po osvjedočenju mi ćemo, naravno, citirati i koristiti ovom prilikom samo posljednju od Božjih Objava čovječanstvu, Kur'an, časni.

 

2. Jedna vjera kao model

Kako, dakle, Kur'an govori o ovoj našoj temi. Citiramo plemeniti ajet: "Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, - ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna..." (Bizantinci, 30.)

Iz ovog ajeta jasno se vidi da je Allah, Uzvišeni, prvo odredio Svoju vjeru, pa tek onda prema njoj, kao prema modelu, prilagodio stvaranje Adema (čovjeka) kao bića koje će tu vjeru manifestovati ("...vjeri djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio...").

Prema tome, postoji jedna vjera, vjera koja je model prema kojem je oblikovan čovjek i koja je odatle izvorna, prirodna vjera čovjekova. S tom vjerom svaki čovjek se rađa kao sa svojom urođenom sklonošću ali od njegove porodice i sredine u kojoj odrasta zavisi hoće li je i koliko će je ispravno manifestirati u svojemu kasnijem životu.

Pošto je autor te univerzalne vjere čovjekove Allah, Bog svemogući lično, odatle je sasvim jasno da je to jedina vjera koju On prima i sa kojom je zadovoljan. Da vidimo sada kako Objava imenuje tu Vjeru: "Allahu je prava vjera jedino – islam..." (Imranova porodica, 19.); "A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati." (Imranova porodica, 85.)

Prema tome, islam je ta Allahova Vjera prema kojoj je oblikovao stvaranje čovjeka i koja je ugrađena u ljudsku prirodu. Sa islamom se čovjek rađa i od njega se na nebesima očekuje da u njemu živi i sa njim umre. Hoće li biti tako, ponavljamo, ovisi od toga u kojoj i kakvoj sredini čovjek odrasta i živi, o čemu jasno govori poznati hadis od resulullaha Muhammeda, alejhisselam, u kome on kaže da se svako dijete rađa u islamu, pa ga poslije njegovi roditelji odgoje kao jevreja, kršćanina ili poklonika vatre.

3. Suština i forma zajedničkog ishodišta

Međutim, da li ovaj naš zaključak znači to da ostale religije, u današnjem svijetu prisutne, nemaju nikakvo nebesko porijeklo?

Naravno da to ne znači. Na prvi pogled ova naša tvrdnja izgleda kao paradoks, odnosno kao negacija onoga što smo malo prije rekli. Da bismo razriješili taj, naizgled, paradoks, opet nam pomaže Kur'an u kome se sasvim jasno u mnogim ajetima izričito kazuje da su svete Knjige jevreja i kršćana od Allaha objavljene i da muslimani u to ne smiju nikako posumnjati.

Kako sad to da se na jednom mjestu kaže da je samo islam Vjera koju će Allah primiti, a na drugim mjestima se kazuje da su Musa, alejhisselam (Mojsije), Davud, alejhisselam (David), i Isa, alejhisselam (Isus) također od Allaha dobili objavu i Knjige (Tevrat, Zebur i Indžil)? Kako ovo objasniti?

Sve ovo se jasno objašnjava ako termin ''Allahova vjera, islam kao prirodna vjera čovjekova'' posmatramo u njegovoj suštini, tj. ako razdvojimo njegovu vanvremensku suštinu od njegovih, vremenski definiranih formi koje je imao u historiji ljudske civilizacije.

Prema tome, islam kao prirodna vjera čovjekova ima jednu nepromjenljivu suštinu i više konkretnih historijskih formi u kojima se javljao. Islam kako ga danas prakticiraju sljedbenici posljednjeg Allahovog poslanika resulullaha Muhammeda, alejhisselam, samo je posljednja, konačna i zaokružena forma islama kao prirodne vjere čovjekove.

Suština islama sastoji se iz dva osnovna i vječna elementa: TEVHIDA (MONOTEIZMA) kao prvog i POTPUNE, ISKRENE I  BEZUSLOVNE PREDANOSTI I POKORNOSTI SVEMOGUĆEM BOGU kao drugog elementa.

Znači, prirodna Vjera čovjekova od njega zahtijeva uvijek dva ista elementa: prvo - da vjeruje u samo Jednog, Jedinog Boga, da ne smatra nikoga, ni na koji način i niti u ma kojoj formi, Njemu ravnim (jer svi osim Njega samo su Njegovi robovi i stvorenja o Njemu totalno ovisna), da ne smatra nikoga posrednikom između Njega i Njegovih robova; i drugo - da se potpuno iskreno preda Bogu i to potvrdi pokornošću i slijeđenjem konkretnog Božijeg poslanika, poslanog u dotično vrijeme i objavljenog vjerozakona u tom vremenu.

U ovom smislu svi oni koji su poslušali zov Musaâ, alejhisselam, (Mojsija) i obožavali samo Jednog Boga slijedeći Tevrat kao Knjigu Allahovu i prakticirajući Musaov, alejhisselam, vjerozakon bili su ''Bogu, Allahu predani'', tj. bili su muslimani (riječ ''islam'' u arapskom jeziku znači ''predanost Bogu'' i odatle se riječ ''muslim'' odnosno ''musliman'' prevodi kao ''onaj koji je predan Bogu''). U istom smislu, svi oni koji su prihvatili i slijedili Isaâ, alejhisselam, (Isusa) njemu objavljeni Indžil i obožavali Jednog Boga prema tada važećem vjerozakonu što ga je i Isa, alejhisselam, slijedio, bili su također muslimani.

Prema tome, i Musaova, alejhisselam, i Isaova, alejhisselam, vjera bile su samo dvije historijske forme jedne, prirodne vjere čovjekove, odnosno Allahovog islama. Te dvije forme islama su se razlikovale prema razlikama između Tevrata i Indžila. Muhammedova, alejhisselam, vjera je također islam, ali sada u novoj i konačnoj formi, važećoj do Smaka svijeta, formi koja se razlikuje od Musaovog, alejhisselam, i Isaovog, alejhisselam, islama shodno razlikama između Kur'ana i Muhammedovog, alejhisselam, Šerijata sa jedne strane, i Tevrata i Indžila odnosno Musaovog i Isaovog, alejhimusselam, vjerozakona sa druge strane.

Iz prethodno rečenog zaključujemo da religije koje se danas zovu judaizam i kršćanstvo imaju u svojoj osnovi, u svome korjenu, ispod naslaga različitih ljudskih intervencija u vjeri, ništa drugo do stare forme islama kao prirodne vjere čovjekove.

Ovaj, islamski temelj, danas postoji u svim religijama koje imaju porijeklo u nekoj davnoj Objavi od svemogućeg Boga. Taj temelj nemaju samo one religije, u današnjem svijetu prisutne, koje nikada nisu bile utemeljene na Objavi već su nastale kao rezultat ljudske mašte i čiste fikcije bez ikakve realne osnove. U ovom smislu možemo reći da i u temeljima religije hinduizma možemo naći tragove drevne forme islama. Mislimo, prije svega drugog, na činjenicu da u nekim Vedama imamo proročanstva koja se jasno odnose na pojavu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, (Atharva Veda, Kanda 20, Sukta 127, Mantra 1-3; Sama Vede, fragmenat 6 i 8 u drugom dijelu ove svete knjige; Phavishya Purana, Parv 3, khaud 3, adhya 3, shalok 5-8). Isto nalazimo i u temeljima vjere zoroasterizma (Dasatir, 14). Ovom prilikom nemamo prostora iznositi sadržaj ovih proročanstava pa zainteresirane čitatelje upućujemo na tekst prof. dr. Rešida Hafizovića pod naslovom ''Poslanička navještenja 'radosne vijesti' o Muhammedovu, alejhisselam, poslanstvu'', objavljen u Takvimu Islamske zajednice BiH, 1986. godine, i na djelo ''Mohammed in the Religious sacred Books of the World'', Lahore, bez god. izdanja autora Mawlana Abd Al-Haqqa.

4. Zaključak

Zaključujemo da u osnovi svih religija, zasnovanih na drevnoj Objavi, stoji jedan, zajednički, temelj, oblikovan u dva osnovna elementa suštine islama kao prirodne vjere čovjekove: beskompromisnog i preciznog monoteizma, kao prvog i zahtjeva potpune bezuvjetne predanosti i pokornosti Bogu, kao drugog.

Razlike između ovih vjera proističu iz dva osnovna izvora: prvo, zbog različitih historijskih formi vjerozakona; i drugo, zbog ljudskog intervencionizma u vjeri.

Zajednički elementi u temeljima ovih vjera predstavljaju dobar i kvalitetan osnov za njihovo međusobno približavanje: "Ti reci: ''O sljedbenici Knjige! Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama: da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikoga ne pridružujemo, i da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!'' Pa, ako se okrenu, vi recite: ''Svjedoci budite da smo mi muslimani, Allahu predani!'' (Imranova porodica, 64.)

Vidimo da Allah zahtijeva da to približavanje mora biti zasnovano na istini monoteizma koji leži u osnovi svih objavljenih vjera, pri čemu se podrazumijeva iskrenost prvo prema Bogu, i drugo u međusobnim odnosima. Pod ovim uslovima razlike među vjerama ne trebaju biti prepreka za koegzistenciju u miru i toleranciji zasnovanoj na pravednim sporazumima: "A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi Knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti." (Trpeza, 48.)

Ocjena: