2 Jun 2006

Darežljivost – najljepša stvar

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

 

Darežljivost – najljepša stvar

 

Nećete postići dobro sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.

(Kur’an, sura Ālu ‘Imrān, ajet 92.)

 * * *

Strane puta bile su zatrpane krpama bijelog snijega. Ali u sredini, bjelina je bila uništena, pomiješana sa braunkastom bojom tragova, utisnutih stopa koje ostavljaše stotine žurnih nogu. Ljudi su jurili tamo-amo, noseći putem pregršt stvari u naručju. Smijali su se i dozivali jedni druge dok se probijaše kroz masu.

Negdje iznad puta, dugačke ruke staroga stabla pružale su se ka nebu. Borilo se i jaukalo dok ih je jak vjetar savijao prema zemlji. Ispod njega, oglasio se gordi zvuk kašlja a predivna jelka širila je i čistila svoje tanke zelene grančice, stresajući čist snijeg koji se rasprši po tlu.

“Mogla sam i pretpostaviti”, reče jelka podrugljivim glasom, “da ćeš se morati dobro potruditi, želiš li ostati uspravan. Ružan si i kada imaš lišće, koje si, eto, izgubio. Pomakneš li se još malo, ostat ćeš potpuno nag.”

“Znam”, odgovori staro stablo. “Sve je navuklo najljepšu odjeću za zimu. Čak i odavdje vidim ukrase što se sjaje na svakom ćošku. A jučer je neki čovjek došao i postavio presvijetle, stvarno predivne lampe na svako drvo koje stajaše uz put, osim na mene, naravno.” Pogledao je sjetno, a komadić rastopljenoga snijega kliznu na tragove stopa, baš kao suza.

“Pa naravno. A zar si mislio da će staviti i na tebe rasvjetu, pa da tvoja ružnoća bude još očitija?!”, podrugljivo će jelka.

“Valjda si u pravu”, odgovori staro drvo, tužnog glasa. “Kad bih se samo mogao negdje skloniti dok zima ne prođe ali evo, tu sam, najružnije biće u svoj toj ljepoti oko mene. Kada bi samo došli i posjekli me…”, i uperi pogled negdje u daljinu.

“Ne želim ti ništa loše”, reče jelka, “al’ si stvarno ruglo za oči. Možda bi za sve nas i bilo bolje kada bi te posjekli.” Još jedanput otrese svoje tanke grane. “Bolje ti je da dobro pripaziš na ta tri mala lista što su ti još ostala. Barem nećeš biti potpuno go.”

“Oh, stvarno sam nastojao”, pojada se staro stablo, “svake jeseni kažem sebi: ‘ove godine neću dati nijedan jedini list, bez obzira na sve!’, ali uvijek neko dođe ko izgleda da mu moji listovi trebaju više nego meni”, i opet pogleda u daljinu.

“Rekla sam ti da ne daš toliko listova onom odvratnom dječaku što raznosi novine”, reče jelka. “Zašto si uopće i spustio grane još niže, da ih on dohvati? Ne možeš reći da te nisam tada upozoravala.”

“Ma jesi”, odgovori staro stablo, “ali tako su ga usrećili. Čuo sam da ih je ubrao kako bi ih odnijeo bolesnoj mami.”

“Ja, ja, svi oni imaju neke razloge”, promrlja jelka. “Naprimjer ona djevojčica… farba listove radi proslave... ma jašta. To su bili tvoji listovi, ne njeni.”

“Stvarno ih je dosta uzela, zar ne?!”, reče staro stablo i kao da mu se pojavi blagi osmijeh.

Iznenada, hladan vjetar zapuha i malehna braunkasta ptica pade na zemlju, baš ispod starog stabla. Sva je drhtala, bilo joj je previše hladno da raširi svoja krila. Staro stablo čeznutljivo je pogleda, te brzo otkači i svoja posljednja tri lista. Zlatasti listovi krenuše na tle, nježno se spustiše na pticu te se ona smiri grijući se od njih.

“E vala, sad’ si pretjer’o!”, dreknu se jelka. “Otkačio si i zadnji list. Ujutro ćeš biti ubjedljivo najružnije stablo u cijelom gradu.”

Staro stablo ništa ne odgovori. Umjesto toga, raširilo je svoje gole grane koliko god je moglo, ne bi li spriječilo snijeg da pada na malu pticu. Mlada jelka okrenu se bijesna, i tek tada opazi nekog slikara koji je stajao u neposrednoj blizini, sav udubljen u svoje četke i platno. Odjeća mu je bila stara i poderana, a lice mu bijaše tužnog izraza. Mislio je na svoje najdraže, i prazno i hladno jutro koje će ih dočekati, jer nije uspio prodati ni jednu sliku, evo već mjesec dana.

No, jelka nije to vidjela. Umjesto toga, okrenula je leđa starom stablu i podrugljivo rekla: “Barem te svoje odvratne grančurine drži što dalje od mene. Upravo me slikaju, pa ćeš mi potpuno pokvariti pozadinu.”

“Nastojat ću”, odgovori staro drvo. I podiže svoje grane što više. Skoro je bio mrak kada je slikar završio rad, pokupio svoje stvari i otišao. Jelka je bila dobro umorna od poziranja i lickanja.

Kasno se probudila naredno jutro i dok je gordo tresla snijeg sa svojih predivnih grančica, iznenadila se vidjevši gomilu ljudi kako okružuju staro stablo uzdišući. Čak i oni što su žurili putem, zastali bi makar nekoliko trenutaka.

“Šta bi to moglo biti?”, zamisli se jelka i protegnu se želivši vidjeti da nije možda tokom noći vjetar otkinuo gornji dio starog stabla.

U tome trenu, papir je odletio iz ruke ushićenog raznosača novina i doletio baš na jelku. Jelka se zagrcnu u šoku. Na naslovnoj strani novina bila je fotografija sinoćnjeg slikara koji u ruci držaše sliku velikog u potpunosti bijelog stabla, čije su se ogoljele grane, prekrivene snijegom, širile prema nebu. A ispod njega ležala je malehna ptica skoro prekrivena s tri zlatasta lista. Ispod fotografije bile su napisane riječi: “Najljepši je onaj koji je sve svoje dao.”

Jelka tiho pognu svoju glavu pred nevjerovatnom ljepotom poniznosti starog stabla.

 * * *

 Hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je:

 Darežljiva osoba bliska je uzvišenom Allahu, bliska je ljudima, i bliska je Džennetu. Škrta osoba, daleko je od uzvišenoga Allaha, daleko je od ljudi a bliska je Vatri.

 (hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam,  bilježi Tirmizi, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)

Ocjena: