26 Sep 2009

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (II dio): život prije objave

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

El Emin

 

Abdulmuttalibov imetak se, kako je ranije navedeno, što zbog njegove starosti, ali vjerovatno još i više zbog njegove zauzetosti brigom oko Allahove Kuće koja mu nije dopuštala značajniji angažman na materijalnim sticanjima, pred kraj njegova života bio osjetno umanjio. Zbog toga Ebu Talib od oca svojega nije mogao dobiti nekog značajnijeg nasljedstva. Pošto, voljom dragog Allaha, ni vlastitim trudom i zalaganjem nije uspio stjeći kakva bogatstva, Ebu Talib je bio na granici siromaštva. Uvidjevši to njegov bratić se još od rane mladosti osjetio obaveznim da dadne svoj doprinos uvećanju kućnoga budžeta. U tom smislu Muhammed, alejhisselam, je dosta vremena provodio na periferiji Meke kao i na obroncima obližnjih brda čuvajući stoku svoga amidže.[1] Taj boravak u prirodi značajno mu je koristio jer je na taj način bio odvojen i sačuvan od prljavštine i grijeha koje je nosio paganski svakodnevni život u Meki.

Idoli su svojim prisustvom, istina, unekoliko onečišćavali Kabu kao i Meku općenito, ali to, svakako, niti u najmanjoj mjeri nije moglo umanjiti svetost tih časnih mjesta, odnosno bereket što ga je dragi Allah u obilju neizmjernom tamo spustio. Isto tako, ova duhovna prljavština nije mogla zatamniti blistavu svjetlost Muhammedove, alejhisselam, mubarek nutrine, a uz to ga je dragi Allah, još od rođenja, zaštitio ulivši mu u srce veliku odbojnost prema idolima. Od kako je znao za sebe, mrzio ih je i izbjegavao boravak u njihovoj blizini.[2]

Međutim, mladiću u punoj snazi mladosti, sa strastima i ovosvjetskim željama koje se u njemu bude i u pubertetu razvijaju, ipak je paganski način života, uz to praćen nemoralom i razuzdanim strastima, predstavljao kušnju i neprijatnost. U tom smislu je, pronicljivošću Allahovog odabranika i miljenika, Muhammed, alejhisselam, intuitivno osjećao kako mu osamljivanje u prirodi mnogo više odgovara. Mogao je jasnije i sadržajnije razmišljati, osluškivati dah prirode i upijati njezinu nepatvorenu izvornu ljepotu, osjećati njezin sklad i harmoniju i, učestvujući u tome, vraćati se istinskoj bitî vlastite ličnosti, odnosno vlastitom ishodištu u blizini svojega Gospodara iako Ga u to doba ne poznavaše na pravi način.

Ovakvo njegovo stanje (hâl) nagnalo ga je, vjerujemo, da stekne naviku i započne redovitu praksu povremenog osamljivanja u prirodi i intenzivnog razmišljanja. Držao se ovoga u mnogim godinama što su slijedile, prolazeći period intenzivnog odgajanja od strane dragog Allaha steknuvši time najljepši odgoj,[3] koji je rezultirao njegovom savršenom i kao bistra voda prozirnom moralnom čistoćom.

Nuri Muhammedijje sve više blistavom zvijezdom postajaše, a to Kur'an časni, decenijama kasnije, jasno izreče:

... ti ćeš (O, Muhammede), sigurno, nagradu neprekidnu dobiti, jer ti si, zaista, najljepše ćudi ... (68:3,4)

Svjetlost Muhammedove, alejhisselam, savršene ličnosti i njegove, kako Allahova Riječ, Kur'an časni kazuje, ''najljepše ćudi'' simbolički se izražava u spektru prelijepih duginih boja sa obiljem najrazličitijih nijansi koje sve skupa čine savršeni izražaj moralne usavršenosti upotpunjen u imenu ''El Emin''.

Arapi su običavali davati imena i nadimke prema osobinama koje je konkretna osoba pokazivala u svome svakodnevnom životu, pa je tako i nadimak Muhammedov, alejhisselam, El Emin (povjerljivi, pošteni, pouzdani, moralni, koji drži zadatu riječ i ispunjava je, na kog se može uvijek osloniti) najbolje znamenje njegova savršenog morala i ugleda što ga uživaše kod svojih sunarodnika.

Ljepota čistog srca, duha i duše Muhammeda, alejhisselam, posljedica je blistavog sjaja ''Allahovog udahnuća od Vlastitoga Ruha'' pohranjena u njegovoj mubarek nutrini. Savršeni moral razvija se u savršenom čovjeku, a njegova unutarnja ljepota se odasjava i na vanjsku, fizičku ljepotu.

Resululluah, Muhammed, alejhisselam, kako nam ga vjerodostojni izvori opisuju, čovjek je izrazite fizičke ljepote i gracioznosti, bijele puti, srednje visine, vitak bez iole izraženog trbuha, atletskog stasa, širokih prsa i skladna tijela, lijepe i krupne glave uokvirene bradom i kosom koju drži dužom tako da mu po jednima doseže ramena a po drugima sredinu vrata, kosa i brada su mu guste, crne boje[4] i blago valovite (niti ravne niti kovrdžave), lijepa lica sa blago povijenim nosom, lijepo oblikovanih usta sa blistavim zubima koji izgledaju poput ''bisera u kutiji od rubina'', krupnih crnih[5] očiju sa dugim trepavicama i blago savijenim gustim obrvama, na leđima mu između plećki stoji biljeg: Pečat Allahovog poslanstva.

Ljepota njegovog fizičkog izgleda i plemenitog morala, u stvari se smatraju natprirodnim djelom, jednom od plemenitih mu'džiza dragog Allaha, čudom koje jasno ukazuje na Muhammedovu, alejhisselam, odabranost i poslanstvo.[6]

Savez pravednika

Muhammed, alejhisselam, mada nikako ne bijaše slab, ipak javno ne pokazivaše[7] izrazitu fizičku snagu i borbenu vještinu. Sa druge strane svima bijaše jasno da on ima veoma oštar vid[8] i da je, poput predaka svojih Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam, veoma vješt i prezican u gađanju lukom i strijelom. Međutim, osim što se unutarnja ljepota odasjava na vanjsku, ona ima i jasno ozračje u velikoj potrebi za pravdom, borbom protiv zuluma i eksploatacije, pa ova plemenita svojstva istinskog gazije i junaka isijavaše iz cjelokupnog bića Muhammedova, alejhisselam, koji uvijek bijaše smiren, blag, strpljiv i milostiv, ali se nikad ne prezaše snažno i odlučno suprostaviti svim vidovima zuluma i nepravde.

U ovome Muhammed, alejhisselam, Bogu dragom hvala, usamljen ne bijaše, jer su i neke druge Kurejšije osjećale bol zbog nepostojanja jednog efikasnog sistema zaštite prava svih ljudi, naročito slabih i siromašnih, od zuluma bezobzirnih snagatora i oholih bogataša. Razmišljanja o jednom ovakvom sistemu neko vrijeme su bujala u srcima pravednika i čestitih ljudi među Kurejšijama, a onda se desilo da se zbio jedan događaj čija kap prevrši čašu njihove pasivnosti i nagna ih na konkretnu akciju.

Naime, desilo se da je neki Zebid, trgovac iz Jemena, prodao neku robu jednom od najimućnijih i najutjecajnijih ljudi iz redova kurejšijskog roda Sehm. Kada je ovaj Sehmija preuzeo robu odbio je trgovcu platiti ugovorenu cijenu, računajući da prevareni stranac nikako neće moći ostvariti svoje pravo u ''njegovom'' gradu u kome ima dosta njegovih prijatelja i saveznika.

Međutim, u toj svojoj računici grdno se prevario jer dragi Allah nikako ne voli zulum i nepravdu, a pogotovu ne unutar svetog grada Meke. Tako se desilo da pravedni zahtjevi za naknadom, koje je Zebid javno, glasno i uporno izgovarao, potaknuše čestite i pravedne Kurejšije na akciju. Abdullah ibn Džudan, poglavar kurejšijskog roda Tejm, jedan od najbogatijih i ujedno najmoćnijih ljudi u Meki, ponudi svoju prostranu kuću kao mjesto gdje će se okupljati i dogovarati svi ljubitelji pravde. Na njegov poziv odgovoriše prvaci i uglednici rodova Hašim, Muttalib, Zuhra, Esed i Adi. Na tom sastanku se dogovoriše da u Meki formiraju savez pravednih koji će uvijek nastojati da se pravedno postupa i štite prava slabih, nemoćnih i obespravljenih. Čim su donijeli tu odluku predstavnici svih naprijed pomenutih rodova, zajedno sa Abdullahom koji je predstavljao vlastiti rod Tejm, odoše do Kabe i Hadžerul-esved poliše vodom koju pustiše da se slije u jednu posudu. Potom se svi prisutni malo napiše te vode i onda, dignuvši desnu ruku iznad glave, zakleše se da će ubuduće u svakom slučaju nasilja u Meki svi zajedno stati u zaštitu tlačenog, a protiv tlačitelja, bez obzira bio tlačeni od Kurejšija ili tuđinac, i to sve dotle dok pravda ne bude zadovoljena.

Savez pravednih je odmah čim je osnovan energično reagovao u slučaju koji je na neki način i bio sevep njegova formiranja, pa je onaj nasilnik od Sehmija bio prisiljen u cijelosti isplatiti dug Zebidu.

Predstavnik Benu Hašimija na tom plemenitom skupu bio je Zubejr ibn Abdulmuttalib.[9] On je sa sobom poveo i svoga mladog bratića, tako da je i Muhammed, alejhisselam, prisustvovao skupu i, zajedno sa ostalima, zakletvu dao. Godinama kasnije Muhammed, alejhisselam, je o tome govorio:

''Bio sam prisutan u kući Abdullaha ibn Džudana, u savezu tako dobrom da ne bih zamijenio svoje sudjelovanje u njemu ni za stado deva riđih. I kad bih sad, u islamu, bio pozvan u nj, radosno bih se odazvao.'' [10]

Prvi rođak domaćina skupa Abdullaha ibn Džudana, Ebu Kuhafa iz roda Tejm, također je poveo svoga sina Atika, koji je bio godinu ili dvije mlađi od Muhammeda, alejhisselam. Kasnije će, milošću dragog Allaha, Atik, inače daleko poznatiji po svome drugom imenu Ebu Bekr, biti jedan od najbližih drugova Muhammedovih, alejhisselam.

Porodica i dom

 

Finansiranje uspostavljanja, odaslanja i zaštite karavane na njezinom dugotrajnom putovanju, u ta vremena bijaše izuzetno zahtijevna obaveza koju su mogli ispuniti samo imućniji članovi društva, pa je među Kurejšijama bila prisutna praksa udruživanja sredstava u svrhu opremanja zajedničkih karavana. Isto tako, nerijetko se znalo desiti da vlasnik robe iz nekog razloga ne može ići sa karavanom, pa bi tada unajmljivao neku pouzdanu i sposobnu osobu da za njegov račun obavi trgovački posao uz isplatu izvijesne naknade. S obzirom da su povjerenje i poštenje u takvim slučajevima bile najvažnija svojstva, ''El Emin'' bijaše jedan od najcjenjenijih ljudi kome su svi rado povjeravali svoju robu da njome za njihov račun trguje, ili pak da je za njih čuva u svojoj kući. Nije nam poznato koliko je puta Muhammed, alejhisselam, putovao u ovakvim poslovnim aranžmanima, ali je općepoznato da je jedno njegovo takvo putovanje značajno obilježilo čitavu njegov ovozemaljski život.

Hatidža kći Huvejlidova, porijeklom od kurejšijskog roda Esed, bila je veoma sposobna i samostalna žena. Imala je izraženog dara za trgovinu tako da je u kratkom roku stekla veliko bogatstvo. Snaga njezine ličnosti, njezina pamet i oštroumnost, njezina izražena fizička ljepota[11] i, svakako, njezino bogatstvo, utjecali su da je bila, najvjerovatnije, najuglednija i najutjecajnija žena u Meki. Prije vremena o kome govorimo ona se udavala dva puta, ali nakon smrti njezina drugog muža, iako su joj sa svih strana stizale bračne ponude, Hatidža bijaše čvrsta u namjeri da se za izvijesno vrijeme ponovo ne udaje, tako da ih je sve redom odbijala. S obzirom da ona kao žena nije mogla da putuje u karavanama u društvu muškaraca, redovno bi svoju robu povjeravala nekome koga bi unajmila da za njezin račun trguje. Tako se desilo da je jedne prilike, kada je imala znatnu količinu raznih roba za trgovanje u Siriji, odlučila unajmiti El Emina, Muhammeda, alejhisselam, koji tada imaše dvadeset pet godina života. Obećala mu je izuzetno bogatu naknadu, čak dva puta veću od najveće koju je ranije platila bilo kojem čovjeku, a uz to je s njim poslala i njezina roba Mejseru da mu bude od pomoći na putu. Za vrijeme dugotrajnog pustinjskog putovanja na sjever do Sirije, Mejsera je mogao da dobro upozna svoga saputnika i da se i sam uvjeri u njegovu izuzetnu dobrotu, poštenje i plemenitost, iako su mu one, vjerovatno, već bile poznate. Osim toga, bilo mu je dato da uoči izvijesnu posebnost kod Muhammeda, alejhisselam, osjetivši kako ga odlikuje neka tajanstvena ''nebeska'' zaštita i bereket. Prvo konkretno znamenje o tim kvalitetima svoga saputnika dobio je kada su došli do Busre. Zaustavili su se na samom ulazu u Busru i sjeli u hladovinu drveta da se odmore kada im je prišao monah iz obližnje isposničke ćelije. Zvao se Nestor[12] i sa naglašenim interesovanjem se kod Mejsere raspitivao o njegovom drugu. Na kraju je monah izrekao jednu rečenicu koja se duboko urezala u Mejserino sjećanje, toliko duboko da je ta informacija, počevši od njegovih predaja, došla čak i do nas koji živimo više od hiljadu i četiristotine godina nakon ovih događaja. Ta rečenica je glasila: ''Pod ono drvo se niko drugi nije spustio doli Poslanik (Božji)''.[13]

Muhammed, alejhisselam, je ostao neko vrijeme u Busri na čijim je trgovištima unosno prodao svu Hatidžinu robu i za taj novac nabavio drugu koju je namjeravao vratiti svojoj poslodavki u Meku. Čim su završene sve formalnosti oko trgovine karavana je krenula kući. Za vrijeme povratka Mejsera je, po drugi put, mogao da uoči posebnost svog saputnika. Naime, bilo mu je dato jasno znamenje u tome što je primijetio da ih žega uopće ne muči, a jednog podneva to znamenje je doseglo svoj vrhunac kada je za nekoliko trenutaka mogao jasno vidjeti dva meleka kako zaklanjaju sunce iznad Muhammeda, alejhisselam, koji je jahao na devi ispred njega.

Kada su se vratili u Meku Muhammed, alejhisselam, je otišao do Hatidže da joj podnese izvještaj o obavljenom poslu i primi zarađenu naknadu. Iskusnoj trgovkinji nije trebalo više od jednog pogleda na robu koja joj je bila donesena da u trenu shvati kako ju je mogla u Meki prodati u vrijednosti višestruko većoj od novaca koje je za nju dala, ali svi njezini daljnji pogledi, zajedno sa njezinim srcem, bijahu usmjereni ka čestitom mladiću koji je za nju trgovao. Vjerovatno je tada i sama postala svjesna svoje velike i iskrene ljubavi prema Muhammedu, alejhisselam, ali je bila svjesna i činjenice da je, iako još uvijek lijepa, ipak znatno starija od njega,[14] pa je izvijesno vrijeme oklijevala. Međutim, ova stvar je još u praiskonu u Levhi Mahfuzu bila zapisana,[15] pa je hazreti Hatidža pronašla put da posredstvom zajedničke poznanice Nufejse, svoju iskrenu ljubav i bračnu ponudu iskaže Muhammedu, alejhisselam, koji je prihvatio tu ponudu jer je bio počastvovan time, ali još i više zbog toga što je i on nju iskreno volio, ljubavlju tako dugotrajnom da je ona nastavila trajati i nakon njezine smrti.[16] Muhammed, alejhisselam, je, dobivši saglasnost od Ebu Taliba i moguće još nekih amidža, zajedno sa Hamzom otišao do hazreti Hatidžinog amidže Amra koji je bio njezin skrbnik nakon smrti njezina oca,[17] i od njega zatražio njezinu ruku. Dobivši pristanak on ju je oženio i dao joj dvadeset deva na ime mehra, vjenčanog dara.

Hazreti Hatidža je zaista bila plemeniti dragog Allaha dar Muhammedu, alejhisselam. Voljela ga je iskrenom i velikom ljubavlju, bila mu je i supruga, i prijateljica, i pomagač u svim životnim situacijama uvijek bivši čvrsto na njegovoj strani.[18] Izrodila mu je šestero od ukupno sedmero djece[19] koliko ih je Muhammed, alejhisselam, imao: sinove Kasima[20] i Abdullaha,[21] te kćeri Zejnebu, Rukajju, Ummu Kulsum i Fatimu. Volja dragog Allaha bijaše da svi sinovi Muhammedovi, alejhisselam, na budući svijet presele još u svome djetinjstvu.[22]

Međutim, i pored toga, voljom i odredbom dragog Allaha, Muhammed, alejhisselam, ne ostade jedini muški član svoje obitelji.

Hazreti Hatidža je Muhammedu, alejhisselam, na dan njihovog vjenčanja poklonila jednog od svojih robova, petnaestogodišnjeg dječaka, Zejda, sina Harisinog iz plemena Kelb. Zejd bijaše veoma ponosan na svoje porijeklo. Njegovo pleme Kelb življaše na sjeveru, na prostranim ravnicama između Iraka i Sirije. Već nekoliko godina bijaše prošlo od kada su ga neki konjanici oteli iz sela njegove majke, gdje ga je ona bila dovela u posjetu rodbini. Dječak je znao da ga njegov otac i amidže svo to vrijeme traže širom Arabije, a i on sam je, naravno, težio svim svojim srcem da stupi u kontakt s njima i da ga oni otkupe iz ropstva. Međutim, njegova osjećanja su se potpuno promijenila od trena kada je upoznao svoga novog gospodara, Muhammeda, alejhisselam. Zavolio ga je više od sopstvenog oca i sopstvene porodice, a tu ljubav jasno je potvrdio u jednom znamentom događaju koji se desio samo nekoliko mjeseci od njegova dolaska u mubarek vlasništvo Muhammeda, alejhisselam. Naime, šetajući ulicama Meke u vrijeme obavljanja hadža, prepoznao je neke ljude i žene iz plemena i roda njegova koji su bili došli na hodočašće. Odlučio je da preko njih pošalje svojim roditeljima i rodbini vijest o sebi kako se ne bi više brinuli i tugovali za njim. Sastavio je stihove koji su, prema Ebu Bekru Siradžuddinu, glasili ovako:

''Ja sam daleko, pa vi prenesite moje riječi

mome rodu: U Svetom Hramu ja živim,

u sred mjesta što ga je Bog učinio svetim.

Klonite se tuge koja vas muči,

ne iznurujte kamile, tražeći me po zemlji,

jer ja sam, Bogu hvala, u najboljoj

od svih plemenitih porodica, slavne loze''.[23]

Ove stihove je predao pomenutim hodočasnicima uz molbu da ih odnesu njegovima. Čim je Zejdov otac Harisa dobio vijesti o njemu, odmah se, zajedno sa svojim bratom Ka'bom zaputio za Meku. Došli su do Muhammeda, alejhisselam, i zamolili ga da otkupe Zejda po bilo kojoj cijeni, a on im je odgovorio da je voljan Zejda dati bez ikakvog otkupa, ali ako on sam bude htjeo ići s njima. Pozvao je Zejda i rekao mu u čemu je stvar. Harisa i Ka'b su se jako obradovali vidjevši konačno svoga sina i bratića pred sobom, ali se njihova radost pretvorila u veliko iznenađenje kada su čuli Zejda kako u njihovom prisustvu govori da mu draže ostati u ropstvu kod Muhammeda, alejhisselam, nego u slobodi živjeti sa svojima, a daleko od njega. Na njihova zaprepašćena pitanja Zejd je odgovorio da u Muhammedu, alejhisselam, vidi toliku ljepotu da mu je draže živjeti sa njim nego li sa bilo kim drugim, uključujući i vlastitu porodicu. Muhammed, alejhisselam, ganut odanošću i ljubavlju svoga roba, i u želji da pruži satisfakciju njegovom ocu i amidži, pozvao ih je da svi skupa dođu ispred Kabe, gdje je onda javno oslobodio Zejda i uzeo ga za svoga usvojenog sina. Zejdov otac i amidža su se smireni vratili kući, jer su sasvim jasno vidjeli kako mu je lijepu i uglednu porodicu dragi Bog podario da u njoj nađe svoj dom. Od tada su Kurejšije počele zvati Zejda imenom Zejd ibn Muhammed.[24]

Povećanje mubarek porodice još jednim muškim članom bijaše još značajniji i znamenitiji događaj. Bijaše vrijeme velike suše i gladi njome izazvane. Oskudicu Muhammed, alejhisselam, direktno ne osjećaše pošto tada imućan bijaše, ali je mubarek srce njegovo itekako osjećalo siromaštvo svojih komšija i bližnjih. Posebno ga je brinula kriza u koju je tada zapao njegov amidža Ebu Talib. Osjetivši da se nešto mora poduzeti kako bi se pomoglo Ebu Talibu, Muhammed, alejhisselam, se obratio svome amidži Abbasu i predložio mu da svaki od njih dvojice u svoj dom i porodicu primi po jednog od Ebu Talibovih sinova na boravak i izdržavanje. Abbas je pristao i njih dvojica su otišli do Ebu Taliba i iznijeli taj prijedlog. Ebu Talib im je dao svoj pristanak pa je tada Abbas usvojio Ebu Talibovog petnaestogodišnjeg sina Džafera, a Muhammed, alejhisselam, njegova desetak godina mlađeg brata od iste majke Fatime, Alija. Od tada je Ali ibn Ebi Talib živjeo u domu Muhammedovom, alejhisselam, u neposrednoj blizini njegovoj, sa ljubavlju i odanošću njemu koja će se u budućnosti pokazati trajnom.

Ovaj osvrt na najužu porodicu Muhammeda, alejhisselam, u vremenu prije Objave, završit ćemo, inša'Allah, sa informacijom da su nedugo nakon ''usvojenja'' Alija ibn Ebi Taliba od strane njegova amidžića, Muhammed, alejhisselam, i hazreti Hatidža vjerili te, kada je za to došlo vrijeme, i udali svoju najstariju kćerku Zejnebu za Ebul-Asa, čestitog i plemenitog sina hazreti Hatidžine sestre Hale.[25]

Hadžerul-Esved

Kada je Muhammed, alejhisselam, navršio trideset pet godina života, dakle negdje oko 605. godine nakon Isaâ, alejhisselam, Kurejšije su odlučile obnoviti Kabu jer su njezini tadašnji zidovi bili već oronuli i sastavljeni od nepovezanog kamenja. Namjera im je bila da sruše stare zidove i ponovo sazidaju nove, ali ovog puta od žbukom povezanog kamenja. Takođe su bili voljni i da obnove[26] krov te svete građevine. U prilog tome im je dobro došlo to što se desilo da se lađa nekog grčkog ili rimskog trgovca bila nasukala na obalu Crvenog mora u blizini Džide, nekih sedamdesetak kilometara zapadno od Meke. Lađa je bila u tolikoj mjeri oštećena da uopće više nije mogla biti popravljena, pa ju je njezin vlasnik rado prodao Kurejšijama koji su grede njezine konstrukcije htjeli upotrebiti kao građu za pokrivanje Kabe.[27] Kako se u to vrijeme u Meki zadesio neki Kopt koji je bio vješt tesar, smatrali su da su, s obzirom da je potrebnog kamenja u dolini Meke uvijek bilo na pretek, ostvareni svi preduslovi za početak obnove Kabe, ali ih je jedan veoma znakovit i interesantan događaj natjerao da još neko vrijeme sačekaju. Naime, nekako taman kada su htjeli započeti radove, jedna povelika zmija bi redovno izlazila iz zidina i sunčala se na kamenju Kabe. Kada god bi neko pokušao da joj priđe i otjera je, ona bi digla glavu i glasno siktala palucajući svojim jezikom. To ih je poprilično uplašilo i niko se nije usuđivao da priđe Kabi. To je trajalo izvijesni period vremena, sve dotle dok se, odredbom dragog Allaha, nije desilo da se jednog dana velika ptica ustrijemila na zmiju i odnijela je u svojim kandžama. Kurejšije su odahnuli i ovaj znak protumačili kao dopuštenje dragog Allaha da započnu sa rušenjem stare konstrukcije Kabe kako bi je zamijenili novom.

Prvi čovjek koji je trebao da podigne kamen sa jednog od vrhova zidova Kabe bijaše neki Ebu Vehb iz kurejšiskog roda Mahzum, ali čim je to učinio, kamen je ispao iz njegovih ruku i ponovo se vratio na svoje mjesto. On je bio nadahnut da to protumači sljedećim riječima:

''Kurejšije, u zidanje Kabe ugrađujte samo svoj pošteno zarađen imetak. Nemojte u nju zidati nepravičnu naknadu, prođu s kamatom, niti bilo kakvu nepravdu!'' [28]

Iako su Kurejšije prihvatile ovaj mudri savjet, ipak su i dalje strahovali od Allahove srdžbe, pa su se bojali početi rušiti zidove Kabe.

Ebu Bekr Siradžudin nam objašnjava kako je ta situacija okončana, ali i navodi neke veoma zanimljive i znakovite detalje vezane za daljnju gradnju, pa smo se odlučili prirediti vam, poštovani čitaoci, još jedan citat iz njegove knjige:

''... Prvi čovjek koji je trebao da podigne kamen s vrha jednog od zidova bijaše Ebu-Vehb, Mahzum, brat Fatime, nene Muhammedove. Ali čim ga on podiže, kamen iskoči iz ruke njegove, pa se vrati na mjesto svoje, našto se svi oni povukoše od Ka'be, strahujući da nastave radove. Onda poglavar Mahzuma Velid, sin već umrlog Mugire, uze krasnu (krampu) pa reče: ''Ja ću započeti rušenje u vaše ime.'' I, idući Kabi, reče: 'Bože, ne ljuti se, Bože, kanimo samo dobro.'' Onda on sruši dio zida između Kamena crnog i Ugla jemenskog, to jest zida jugoistočnog. Ostali se ljudi ustegnuše. ''Da pričekamo i vidimo'', rekoše. ''Ako on bude kažnjen, nećemo rušiti više ništa, nego ćemo je napraviti kakva je i bila. Ali, ako ne bude kažnjen, onda je Bog zadovoljan poslom našim i srušićemo je posve.'' Noć prođe bez nezgode, i Velid narednog jutra na poslu rano bijaše, pa mu se i ostali pridružiše. Kad zidovi bijahu posve srušeni, sve do temelja Ibrahimovih, dođoše do velikog oblog zelenkastog kamenja, poput devinih grba poredanih jedna uz drugu. Neki čovjek gurnu ćuskiju između dva od tih kamenova da bi izvalio jedan od njih. Ali, pri prvom pomaku tog kamena, Mekkom se cijelom drhteći potres pronese, što oni uzeše kao znak da temelje moraju ostaviti netaknute.

Unutar ugla Kamena crnog nađoše zapis na starosirijskom. Sačuvaše ga, ne znajući njegovo značenje, sve dok im ga neki Jevrej ne pročita:

''Ja sam Bog, Gospodar Bekke.[29] Ja sam je stvorio onog dana kad sam stvorio nebesa i zemlju, onog dana kad sam stvorio Sunce i Mjesec, i Ja sam rasporedio oko nje sedam meleka svetih. Ona će postojati sve dotle dok postoje dva brda njezina, za narod njezin mlijekom i vodom blagoslovljena.''

Drugi zapis bijaše pronađen ispod mjesta stajanja Ibrahimova, stijene nevelike, blizu vrata Kabe, koja nosi čudesan otisak stopala njegovog:

''Mekka je sveta kuća Božija. Opskrba njezina dolazi joj iz tri pravca. Neka narod njezin ne bude prvi koji će je obeščastiti.''... '' [30]

Tako su Kurejšije tada srušile ranije zidove Kabe sve do Ibrahimovih, alejhisselam, temelja sačinjenih od oblog zelenkastog kamenja na kojima su započeli zidati nove zidove. S obzirom na plemenitost tog mubarek posla svaki je rod zahtijevao učešće u toj časti. Općenito oko toga nisu imali posebnih problema, jer su čitavu građevinu Kabe ''podijelili'' prema pojedinim rodovima, odredivši koji će dio biti u odgovornosti kojeg roda. Međutim, kada je došlo na red da se Hadžerul-Esved (sveti crni Kamen) ponovo postavi na svoje mjesto, nijedan se rod nije htjeo odreći izuzetne časti njegove ponovne ugradnje u istočni ugao Kabe. Došlo je do žestoke svađe i radovi su obustavljeni. Napeta atmosfera je trajala narednih četiri ili pet dana i kada su se već počeli stvarati ratni savezi i započele pripreme za krvavu borbu, dragi Allah je podario najljepše rješenje. Naime, najstariji među Kurejšijama je bio nadahnut da im predloži da arbitražu[31] u ovom sporu povjere prvome čovjeku koji uđe u sveti prostor Kabe. Napeto su iščekivali ko će se pojaviti i svi su bili veoma radosni kada su ugledali Muhammeda, alejhisselam, kako, tek vrativši se sa nekog puta, prvi ulazi u mesdžid, jer je svako od njih imao povjerenje u pravednost i čestitost ''El Emina''. Jednoglasno su mu povjerili arbitražu u njihovom sporu. Muhammed, alejhisselam, je tada još jednom potvrdio veliku mudrost i pronicljivost koje su mu plemeniti dar od dragog Allaha. Zatražio je da mu donesu veliko i čvrsto platno na koje je stavio Hadžerul-Esved, i onda pozvao prvake svih kurejšijskih rodova da uzmu za krajeve platna i svi zajedno prenesu Kamen do istočnog ugla. Tada ga je Muhammed, alejhisselam, uzeo u svoje mubarek ruke i postavio na njegovo mjesto. Ovakvo izuzetno mudro riješenje ih je sve zadovoljilo jer je svaki rod dobio svoje učešće u mubarek poslu, pa su potom složno i jedinstveno nastavili posao.

Međutim, nisu imali dovoljno čistog imetka da u cijelosti sagrade građevinu Kabe u onom obliku u kakvom su je sagradili Ibrahim i Ismail, alejhimesselam. Zbog toga su je sagradili u obliku četverougla, a prostor Hidžra samo ogradili niskim polukružnim zidom.[32]

Na kraju da spomenemo još jedan zanimljiv događaj vezan za mubarek ličnost Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. On je, naravno, zajedno sa ostalima učestvovao u gradnji zidova Kabe nakon što je riješio spor oko ugradnje Hadžerul-Esveda. Ljudi koji su nosili kamenje za gradnju koristili su donje dijelove svoje odjeće kao podmetač u svrsi zaštite svojih leđa i ramena od ranjavanja, ali su na taj način otkrivali isuviše od svojih stidinih mjesta. Muhammed, alejhisselam, to jedini nije činio, pa su mu ramena bila sva izranjavana. Ipak je u jednom trenu poslušao savjet amidže Abbasa da se i on tako zaštiti od žuljeva, ali je odmah pao u nesvijest. Došavši sebi odmah se obukao i nikada više u svome životu nije se na sličan način razodjenuo.

 

[1] Veoma je moguće da je znao čuvati i stoku nekih drugih ljudi iz Meke, osim amidžine, a dragi Allah najbolje zna.

[2] Muhammed Hamidullah (vidjeti: Muhammed Hamidullah, ''Muhammed a.s., život i djelo'', str. 74., 75.)  nam prenosi interesantne predaje o tome kako je, još u dječačkoj dobi, Muhammed, alejhisselam, u par navrata bio krenuo prisustvovati nekim paganskim svečanostima, prvi put iz naivne dječije znatiželje kada se desilo da je zaspao i tako propustio čitav događaj, a drugi put mu je rodbina naredila da, skupa s njima učestvuje – krenuo je ali je ubrzo uplašen utrčao u njihove šatore rekavši da je sreo neka zastrašujuća bića koja su mu oštro zabranila da učestvuje u takvim svečanostima. Hvaljen neka je dragi Allah koji je miljenika Svoga i na ovaj način zaštitio od neizrecive duhovne prljavštine paganštine i mnogoboštva.

[3] U jednom znamenitom hadisu Resulullah, Muhammed, alejhisselam, za sebe veli: ''Gospodar moj me odgojio i odgoj moj usavršio''.

[4] Prenosi se da, kada je preselio na ahiret, u kosi i bradi nije imao više od nekoliko sijedih dlaka.

[5] Većina najstarijih opisa kaže kako su mu oči crne, ali se u par njih kaže da su smeđe ili čak svijetlosmeđe, a dragi Allah najbolje zna.

[6] Na ovoj web stranici nalazi se tekst Kenana Čeme ''Kur'ansko-Poslaničke mu'džize'', u kojemu su, ljepota Muhammedova, alejhisselam, izgleda i ljepota njegovog karaktera jasno istaknute kao mu'džize.

[7] U izvoru pomenutom u prethodnoj fusnoti na jednom mjestu se prenosi sljedeća izjava hazreti Alija ibn Ebi Taliba: ''Kada bi smo se našli lice u lice s neprijateljem, obuzeo bi nas (pa ako bi se desilo da nas obuzme) strah, groznica, ugledali bi se na Poslanikovu, s.a.v.s., bogobojaznost i neustrašivost. On je bivao najbliži do neprijatelja.'' (Predanje bilježi Kadi Ijjad)

[8] Prenosi se da je Muhammed, alejhisselam, mogao uočiti čak dvanaest zvijezda u sazviježđu Vlašića (Pleiades).

[9] Jedan od Muhammedovih, alejhisselam, amidža.

[10] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 40., 41..

[11] Poznato je da su sve kćeri Muhammedove, alejhisselam, a posebice Rukajja i, vjerujemo, Fatima, bile veoma lijepe. Ovo ponajbolje pokazuje da su tu ljepotu, osim od oca, svakako naslijedile i od svoje majke Hatidže.

[12] Najvjerovatnije da je riječ o istom drvetu pod kojim se Muhammed, alejhisselam, odmarao petnaestak godina ranije kada ga je ugostio Behira koji je vjerovatno već bio umro a Nestor ga naslijedio. Ovo mišljenje još više pojačava i Nestorovo poznavanje predanja o budućem Poslaniku kod Arapa, predanje o kojem ga je, sasvim izvijesno, Behira obavijestio. U svakom slučaju dragi Allah najbolje zna.

[13] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 38.

[14] Većina povjesničara smatra da je ona tada imala oko četrdeset godina dok je Muhammedu, alejhisselam, bilo dvadeset pet. Međutim, ima i mišljenja da Hatidža tada nije imala više od dvadeset osam godina, a dragi Allah najbolje zna.

[15] O ovome nas Kur'an časni izviještava: ... i siromah si bio, pa te je (On) imućnim učinio ... (93:8).

[16] Poznati su hadisi koji opisuju ljubomoru hazreti Aiše, kada bi pred njom Muhammed, alejhisselam, govorio o hazreti Hatidži.

[17] U većini nama dostupnih životopisa Muhammeda, alejhisselam, kaže se da je Muhammed, alejhisselam, zatražio Hatidžinu ruku od njezinog amidže jer joj otac nije bio živ, pa smo tako i naveli. Međutim, Ibn Hišam navodi da je njezin otac Huvejlid bio živ i da je on dao Muhammedu, alejhisselam, Hatidžu za ženu (Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis, str. 38.), a dragi Allah najbolje zna.

[18] Ovo će se jasno potrditi kada je ona stala uz Muhammeda, alejhisselam, kada je dobio prvu Objavu pomogavši mu da prevaziđe prvobitnu zbunjenost i sumnjičavost. I ona je bila prva osoba koja je primila islam, a dragi Allah najbolje zna. O ovome ćemo, inša'Allah, malo kasnije više kazati.

[19] Jedino njegovo dijete koje mu nije rodila hazreti Hatidža jeste sin Ibrahim kojega mu je rodila njegova djevojka (ropkinja) Marija u Medini.

[20] Po njemu je Muhammed, alejhisselam, dobio svoj znameniti nadimak Ebu Kasim (u značenju ''Otac Kasimov'').

[21] Prenosi se da je Abdullah, sin Muhammedov imao i dva nadimka Tahir (Čisti) i Tajjib (Dobri).

[22] Veoma je interesantno ovdje primijetiti da su, osim Fatime, sva djeca Muhammedova, alejhisselam, preselila na ahiret prije njega. A i Fatima je preselila samo šest mjeseci nakon njegovog preseljenja. Kao da je dragi Allah, a jedino On istinu zna, htio da Muhammeda, alejhisselam, po njegovom preseljenju na ahiret, tamo, u Džennetu, dočekaju sva njegova djeca.

[23] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 46., odnosno na str. 47. u Ljiljanovom izdanju.

[24] Ovo mu je ime ostalo sve dotle dok mu dragi Allah nije u Medini ajetima Kur'ana Časnog, naredivši da se usvojeni sinovi zovu prema rođenom ocu, povratio njegovo prvobitno ime Zejd ibn Harisa. O ovome ćemo, inša'Allah, kasnije nešto više kazati.

[25] Vjenčavanje rođaka u prvom koljenu, djece braće i sestara, je u ta doba bilo sasvim moralan i dopušten čin. Da je to svojevrsna islamska tradicija još od doba Ibrahima, alejhisselam, a možda i prije njega, po našem mišljenju, jasno dokazuje činjenica da je kasnije Allahova savršena Riječ izražena kroz Kur'an Časni, ovakav brak dozvolila (ali ne i naredila) i učinila jednim od elemeneta plemenite tradicije islama sve do Sudnjeg Dana.

[26] Ebu Bekr Siradžudin navodi da u to doba Kaba i nije imala nikakvog krova (Ebu Bekr Siradžuddin/Martin Lings, ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 50., odnosno na str. 51. u Ljiljanovom izdanju), a dragi Allah najbolje zna.

[27] S obzirom da je riječ o izrazito pustinjskim krajevima, u Hidžazu (pokrajini u čijem sastavu su Meka i Medina) je drvena građa veoma rijedak i zbog toga i skupocjen materijal.

[28] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 40.

[29] Bekka (Beka) je staro ime za Mekku (Meku).

[30] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 50-51., odnosno na str. 51-52 u Ljiljanovom izdanju.

[31] Arbitraža je u pravnom smislu riješenje spora od strane neutralne osobe u koju sve strane u sporu imaju povjerenje.

[32] O ovome smo nešto rekli u kazivanju o Ibrahimu, alejhisselam.

Ocjena: