26 Sep 2009

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (III dio): početak objave i neke suštinske karakteristike njegove poslaničke misije

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

Pećina Hira

Kako se Muhammed, alejhisselam, približavao zrelom dobu od navršenih četrdeset godina života, počeo je u nutrini svoje mubarek ličnosti osjećati sve snažnije podsticaje duhovnosti i sve snažniju želju za razmišljanjem i meditacijom. Noću su mu počeli dolaziti lijepi i ugodni snovi, bistri poput ''svanuća u zoru'', kako ih je on kasnije opisivao, a koji bi se obistinjavali u narednim danima. Pomenuti doživljaji rezultirali su time da mu je još u mladosti stečena navika osamljivanja u prirodi, sada dobila na ozbiljnosti i sadržajnosti te poprimila jedan sistematičan oblik. Započeo je sa praksom provođenja cjelokupnog mjeseca ramazana u osami. Utočište je pronašao u maloj pećini na vrhu jednog od mnogobrojnih brda u širem području Meke, nekoliko kilometara sjeverno od Kabe. Brdo je danas poznato po imenu ''Džebelun-Nur'' što na arapskom znači ''Brdo svjetlosti''. Pećina Hira u kojoj je boravio nalazi se nekih desetak metara ispod samog vrha, usmjerena tačno u pravcu Kabe. Svake godine bi na početku mjeseca ramazana uzeo nužnu opskrbu u hrani i vodi, te bi otišao u Hiru kako bi tamo u osami, postu, razmišljanju i ibadetu proveo čitav taj mubarek mjesec. Kasnije je, kada bi ga pitali o načinu njegova ibadeta za vrijeme tih boravaka u pećini, izbjegavao direktan odgovor, tako da je za većinu nas odgovor na to pitanje ostao tajnom. Dragi Allah jedino zna cjelinu mudrosti i savršene ljepote toga ibadeta i svrhu njegove tajnovitosti, a mi jedino možemo zamisliti kako je boravak u pećini čitav mjesec u postu i ibadetu Bogu, izdvojen od griješnosti i duhovne zamućenosti svakodnevnog neznabožačkog života, Muhammedovu, alejhisselam, plemenitu nutrinu uglačavao do savršene sjajnosti i mudrost njegovu izoštravao do nivoa prefinjene britkosti. Ovim putem su, voljom dragog Allaha, Muhammedovo, alejhisselam, plemenito srce, duh njegov i duša njegova nekoliko godina bili pripremani za plemenitu zadaću koja mu je još u ezelu bila povjerena. Kur'an nam je kasnije sasvim jasno potvrdio da Muhammed, alejhisselam, u tim periodima osame u pećini Hira nije znao kakva mu se deredža priprema u neposrednoj budućnosti:

 

Ti nisi očekivao da će ti Knjiga biti objavljena, ali, ona ti je objavljena kao milost Gospodara tvoga ... (28:86).

 

Ali mi ipak vjerujemo, a dragi Allah najbolje zna, da je u izvijesnoj mjeri osjetio da se nešto izuzetno veliko i značajno ''kuha'' oko njegove ličnosti, jer je gotovo redovito kada bi se zaputio ka Hiri, mogao čuti glasove koji su mu poručivali: ''Mir neka je na te, Poslaniče Božiji''. Uvijek bi se osvrtao ali nikada ne bi vidjeo govornika već samo kamenje i pokoje drvo pored kojih je prolazio - izgledalo je da mu se oni obraćaju.[1]

Nakon što bi upotpunio mjesec ramazan boraveći u Hiri, krenuo bi nazad u Meku pri čemu bi prvo obavio obredno kretanje oko Kabe (tavaf) sedam puta i tek onda išao kući.

Stigao je ramazan 610. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, godine u kojoj je Muhammed, alejhisselam, navršio četrdeset godina. Uobičajeno je otišao u Hiru. Moguće da mu je izgledalo da će i taj ramazan proteći ''uobičajeno'', onako kako je bilo i prethodnih godina, sve dok jedne mirne blagoslovljene noći[2] u zadnjoj njegovoj dekadi, u tišini mubarek pećine Hira nije osjetio još nečije prisustvo. Iznenada se pojavio niotkuda, izgledao je kao savršeno stvoreni mladić izuzetne ljepote[3] i energično je zapovijedio: ''Ikre' (Uči)''! Začuđen iznenadnim prisustvom tajanstvenog neznanca i još više njegovom naredbom, Muhammed, alejhisselam, samo mu je odgovorio: ''Ma ene bi kâri'in (Ja nisam učač).'' Mladić mu je tada prišao, obgrlio ga i stisnuo toliko snažno da je Muhammed, alejhisselam, pomislio da će mu duša iz tijela izaći, nakon čega mu je ponovo zapovijedio: ''Ikre' (Uči)''! I dalje zbunjen zbog čega mu ovo naređuje, Ebu Kasim[4] ponavlja da on ne zna čitati, nakon čega ga mladić ponovo stisne. To se ponovilo ukupno tri puta, da bi nakon trećeg stiska mladić izrekao sljedeće znamenite riječi, prve ajete časnoga Kur'ana:

 

Ikre' bismi-Rabbikelezi halek (Čitaj, uči, u ime Gospodara tvoga, koji stvara), halekal insane min 'alek (stvara čovjeka od ugruška)! Ikre' ve Rabbukel ekrem (čitaj, plemenit je Gospodar tvoj), el-lezi 'alleme bil-kalem (koji poučava peru), 'allemel insane ma lem ja'lem (koji čovjeka poučava onome što ne zna). (96:1-5)

 

Tada je Muhammed, alejhisselam, shvatio da se od njega ne očekuje da čita već da uči, tj. da ponavlja riječi koje mu na ovaj način dolaze. Ponovio je sve onako kako mu je mladić proučio i odmah je osjetio da su mu se riječi urezale duboko u srce tako da ih više nije mogao zaboraviti. Nakon toga je neznani mladić otišao, a Muhammed, alejhisselam, je, bivši veoma uplašen ovim tajanstvenim i neobičnim iskustvom, želio što prije pobjeći iz pećine. Izašao je vani i prešavši preko male zaravni na vrhu brda, žurno krenuo niz padine Džebeli-Nura ka dolini. Kada je bio na sredini padine ponovo je čuo poziv, ali ovog puta iznad sebe, sa nebesa: ''Muhammede, ti si Poslanik Božiji, a ja sam Džibril''! Pogledao je iznad sebe i na nebesima vidjeo svoga maloprijeđašnjeg posjetitelja, koji se sada pojavio u svome nebeskom obliku, ali još uvijek prepoznatljiv, pojave tako velike da je prekrio čitavo obzorje. Na koju god stranu je pogledao, Muhammed, alejhisselam, je vidjeo Džibrilov lik. Sada mu je postalo sasvim jasno da ga nije posjetio običan čovjek, već melek.

Naposljetku melek Džibril iščeznu, a Muhammed, alejhisselam, žurno krenu kući. Došavši doma pun straha, samo je legao u postelju i zatražio od hazreti Hatidže da ga pokrije ćebetom. Ona je bila veoma začuđena njegovim iznenadnim prijevremenim dolaskom u stanju tolike uznemirenosti, ali je strpljivo sačekala neko vrijeme gledajući svoga voljenog muža kako od straha drhti ispod ćebeta, sve dok ga strah nije minuo kada joj je ispričao šta mu se sve desilo. Bio je uplašen da nije možda doživjeo prikazivanje nekog džina, odnosno da nije postao od njih obuzet, ali mu je došlo umirenje od dragog Allaha, prvo kroz riječi hazreti Hatidže koja bijaše nadahnuta da ga podsjeti na njegovu veliku dobrotu i čestitost, te da je nemoguće da ga, kao takvog, Bog prepusti bilo kakvoj zabludi i zlu; i potom kroz svjedočenje hazreti Hatidžinog rođaka Vereke za kojeg smo ranije naveli da je bio sljedbenik Ibrahimove i Isaove, alejhisselam, vjere i da je mnogo proučavao Tevrat, Zebur i Indžil. Kada ga je hazreti Hatidža izvijestila o tome veoma uzbuđen je rekao: ''Presveti! Presveti! Tako mi Onoga u čijoj ruci je Verekina duša, ako si mi sve pravo kazala, Hadidža, onda znači da mu je došao najodabraniji melek, onaj koji je dolazio Musau! On je, znači, doista poslanik svoga naroda. Reci mu to, neka bude čvrst''![5]

Nakon što ga je Hatidža obavijestila o Verekinim riječima, Muhammed, alejhisselam, je umiren ponovo otišao u Hiru da upotpuni još nekoliko dana koliko je bilo ostalo do kraja mjeseca. Po isteku ramazana krenuo je u Meku i po ustaljenom običaju prije odlaska kući obavio tavaf.

Kod Kabe je susreo Vereku i pozdravio ga, a ovaj ga je zamolio da mu i on još jednom ispriča šta je sve doživjeo. Muhammed, alejhisselam, ga je izvijestio o tome nakon čega je Vereka rekao: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ti si doista poslanik ovoga naroda! Tebi je došao najodabraniji melek, isti onaj koji je dolazio Musau. Ti ćeš sigurno u laž biti utjerivan, sigurno ćeš biti vrijeđan, prognan i napadan! Ako ja dočekam taj taj dan, ja ću sigurno Allaha pomoći,[6] On zna kako.'' [7] Vereka ga je potom poljubio u tjeme, i Muhammed, alejhisselam, je otišao kući.

Ovako je počela Muhammedova, alejhisselam, poslanička misija, a mi, nekim njezinim suštinskim karakteristikama želimo posvetiti nešto vremena i prostora, prije nego li, ako dragi Allah dadne, nastavimo sa opisivanjem događaja iz Resulullahova, alejhisselam, života.

 

 

Allahov veličanstveni govor - Kur'an časni kao srčika cjelokupnog poslanja Muhammeda, alejhisselam

 

 

Prije nego što, nadamo se sa dopuštenjem dragog Allaha i uz Njegovu pomoć, počnemo izlagati o ovoj temi, dopustite nam poštovani čitaoci, malu digresiju. Petnaestak dana prije pisanja ovih redaka imali smo priliku, prvi put do sada na televiziji gledati kratki intervju sa poštovanim hafizom Halid ef. Hadžimulićem, imamom iz Sarajeva. Kada ga je voditelj upitao kako bi on mogao riječima objasniti vjeru u Boga, hafiz je odgovorio: ''Kur'an razumijem i jedino tako, preko Kur'ana, razumijem vjeru, i ne čitam brzo, nego puno razmišljam o tekstu Kur'ana.'' Ove riječi su nas dotakle pravo u srce, jer smo se tada sjetili da je učenje i iščitavanje Kur'ana svojevrsno izvorište i našeg vlastitog vjerskog osvjedočenja. Zbog toga smo se, razmišljajući o tome kako da dotaknemo neke od suštinskih karakteristika Muhammedove, alejhisselam, poslaničke misije, odlučili da to pokušamo učiniti svojevrsnim esejem o nekim sadržajima Kur'ana časnog koji to najbolje pokazuju.

 

 

Jezičko čudo

 

 

Prvo svojstvo časnoga Kur'ana koje mi ovdje navodimo jeste to da Kur'an predstavlja istinsku jezičku mu'džizu. On je najljepši govor što daleko, daleko nadmašuje i najbolji ljudski poetski izražaj.

U vrijeme Muhammeda, alejhisselam, među Kurejšijama i svim ostalim Arapima su rječitost i ljepota pjesničkog izražaja bili svojstva od najveće vrijednosti. Dragi Allah najbolje zna, a mi zaista vjerujemo, da je zbog toga Njegova plemenita odredba bila da Kur'an svojim ''nebeskim'' savršenim jezičkim i govornim izražajem daleko nadmaši ono najbolje što su ljudi na tom planu ikada postigli. Isto tako vjerujemo, a opet dragi Allah najbolje zna, da je u ovome možda i ključni razlog zbog čega je sudbina Muhammedova, alejhisselam, na ovom svijetu bila da bude nepismen, da ne zna niti čitati niti pisati. Za pismena i učena čovjeka bi možda bilo i osnovano posumnjati da on sam sastavlja te savršene izražaje, ali kada potpuno nepismen čovjek, kojemu je apsolutno nemoguće pročitati bilo kakvu knjigu ili bilo šta napisati, svojim mubarek ustima i jezikom izgovara tako savršene jezičke izražaje, onda je to jasan znak da to nije njegovo djelo, već da mu se to sa neba dostavlja:

 

Ti prije nje (prije Kur'ana) nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore. A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je razum dat; a Naše ajete samo nepravedni osporavaju (29:48,49)

 

Fascinirajuću ljepotu tajanstvenog i predivnog kur'anskog izražaja i njegovo razlikovanje od običnog, ali lijepog pjesničkog izražaja na arapskom jeziku, po našem mišljenju je na izuzetno poučan i lijep način opisao Mustafa Mahmud u svojoj knjizi ''Kur'an, pokušaj savremenog razumijevanja'', pa vam, poštovani čitaoci, odatle nudimo sljedeći citat:

 

... Moj prvi susret sa Kur'anom bio je još dok sam kao dijete u četvrtoj godini sjedio u jednom od više redova u mektebu Šejha Mahmuda, buljeći u tablu i pokazivač u njegovoj ruci koji se kretao riječima napisanim kredom na tabli, a on izgovarao: ''Ve-d-duha ve-l-lejli iza sedža!'' (Tako mi jutra i noći kada se utiša), ponavljajući mehanički za njim: ''Tako mi jutra i noći kada se utiša!''; ne razumijevajući ni jednog slova i ne znajući šta je to jutro niti kako se noć utišava, ali smo, i pored toga, mehanički po­navljali slogove i izgovarali riječi.

Moj razum u to vrijeme bio je potpuno čist. Ni­kakvih tragova niti nekih uticaja nije bilo na njemu. Odgojen sam u porodici u kojoj je svaki njen član bio prepušten sam sebi. Volio je ono što mu se svi­đalo, a prezirao ono što mu se nije dopadalo. Igrao se dok se ne zasiti igrom. Sjećam se da sam prvi razred tri puta ponavljao bez ikakvog ukora. Jedini­ca upisana crvenom olovkom ukrašavala je svaku stranicu moje sveske i uvijek bi izazvala samo smi­jeh. Kada bi me upitali šta sam danas dobio rekao bih ukratko, (izbjegavajući da na taj način objašnja­vam moju svakodnevnu jedinicu, koja je u odnosu na mene postala zamarujuća): ''Kao i obično'', a oni bi se samo nasmijali.

Ovako su tekle stvari u našoj kući. Nikakve prisi­le na učenje niti primoravanja na pobožnost. Svako je imao svoj život kojeg je slijedio. Nisam poznavao ni tzv. ispiranje mozga kojeg su poznavala druga djeca u mnogim porodicama koja su korbačom i štapom tjerana na nauku i pobožnost.

Prve riječi iz Kur'ana naučio sam, dakle, s po­tpuno čistim razumom, bez nekog prethodnog uti­caja kao što je bio slučaj i s matematikom, geogra­fijom i slobodnim sastavom. I kao što sam bio zapanjen pričom o loptastom obliku Zemlje koja se kreće, kontinentima i ostrvi­ma koja plove na njoj i pričom o Mjesecu koji kruži oko Zemlje, a Zemlja oko Sunca, a svi zajedno su u uskoj vezi jedni s drugima, isto tako sam bio zapa­njen i Kur'anom. Zbunjen sam u opisivanju osjeća­ja s kojima sam prvi put primio prvu riječ Kur'ana.

Nemam riječi kojima bi objasnio moje tadašnje duševno stanje. Riječi su se same od sebe vraćale i obuzimale moj sluh i moju memoriju, a ja u sa­moći to ponavljao u sebi... ''Tako mi jutra i noći kada se utiša''. Kur'anski izraz je prodro u tišinu mog djetinjstva. Sjećam se u mrkloj noći dikcije moga Šejha koji je izgovarao: ''Ve džae min aksa-l-medineti redžulun jes'a'' (I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek).

Izrazi se kreću u mojoj mašti kao da su živa, slo­bodna, stvorenja koja imaju svoj poseban život. Sigurno je da nisam znao ni šta je to jutro, niti kako se noć utišava, niti sam znao ko je taj čovjek koji je žurno dolazio s kraja grada. Možda su slogovi, čiji je eho dopirao do mog sluha slični muzičkoj skali (so la si do re mi fa), bili samo slova bez značenja koja nemaju nikakvog drugog efekta osim muzičkog, samo ton i ritam ko­ji uzbuđuje osjećanje.

Da, otkrio sam još u tom dalekom djetinjstvu, ia­ko nisam bio ni svjestan toga, unutrašnju muziku kur'anskog izraza. Ovo je jedna od najvećih tajni u strukturi Kur'ana. On nije poezija, niti proza, niti poezija u prozi. To je posebna struktura riječi poredanih na način koji otkriva unutrašnju muziku u njima. Velika je razlika između unutrašnje i spoljne mu­zike. Kao primjer uzmimo stih pjesnika Omer b. Ebi Rebia, poznatog po muzici u svojoj poeziji, stih u kome kaže: ''Reče mi prijatelj da bi saznao šta je sa mnom: 'Voliš li ubicu sestre Rebab?'''

Ti slušaš, uzbuđuješ se i drhtiš..., ali ova muzika je spoljašnja. Nju je sačinio pjesnik dvostrukim ri­movanjem i zatvaranjem svakog polustiha dugač­kim slovom ''b''. Muzika dolazi do tvog sluha izvana, a ne iznutra. Iz zatvaranja polustiha (rime), iz pjesničkog metra.

Ali kada izgovoriš: ''Tako mi jutra i noći kada se utiša'', ti se nalaziš pred jednim rimovanjem, koje je lišeno zatvara­nja, pjesničkog metra i dvostrukog rimovanja dije­lova... I uprkos toga muzika izbija iz svakog slova. Odakle? Kako?

To je unutrašnja muzika. Jedna od tajni kur'an­ske strukture koja nema ničeg zajedničkog s knji­ževnom strukturom.

Isto tako, kada kažeš: ''Milostivi, koji upravlja svemirom svim'' (Taha, 5); ili kada čitaš riječi Zekerijjaâ a.s. upućene Bogu: ''Rekao je: 'Gospodaru moj, kosti su mi orohnule i glava osijedila, a nikada nisam, kad sam Ti, Gos­podaru moj, molbu uputio nesretan ostao''' (Merjem, 4); ili Božije riječi upućene Musau a.s.: ''Čas oživljenja će sigurno doći, od svakog Ga tajim, kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti'' (Taha, 15); ili Božije riječi kojima upozorava ljude: ''Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjer­nik iziđe čeka džehennem, u njemu neće ni umrije­ti, ni živjeti'' (Taha, 74).

Svaki izraz predstavlja muzičku tvorevinu samo za sebe iz koje izbija muzika iznutra, iz samih riječi, između riječi, iza riječi, na način koji zbunjuje tako da uopšte i ne znaš kako se to dovrši.

I kada Kur'an saopštava priču Musaâ a.s. zapa­njujućim simfonijskim stilom: ''I Mi objasnismo Musau: 'Noću izvedi robove Moje i s njima suhim putem kroz more prođi, ne strahujući da će te oni stići i da ćeš se utopiti.' A fa­raon je za njima s vojskom svojim krenuo, ali su ih talasi mora prekrili: faraon je svoj narod u zabludu doveo, a nije ga na pravi put izveo'' (Taha, 77-79), riječi dostižu vrhunac nježnosti kao npr. ''suhim'' ili ne strahujući da će te oni ''stići'' – ''derkun'' sa zna­čenjem ''idrakun''.

Riječi se tope u rukama njihovog Stvaraoca, re­daju i nižu u jedinstvenu muzičku tvorevinu kojoj nema ravnog među svemu onome što je napisano na arapskom jeziku u prošlosti, a i sada.

Nema nikakve sličnosti između toga i doislam­ske pozicije, između toga i poezije i proze nastale u kasnijim stoljećima, niti ima ijednog pokušaja oponašanja Kur'ana kroz čitavu istoriju iako su mnogi bili neprijateljski raspoloženi prema njemu. U čitavom ovom spletu kur'anski izraz se izdvaja kao jedinstven izraz sa svim svojim karakteristika­ma, kao da je to pojava koja nema svoje opravda­nje niti svoj komentar osim nekog drugog nama nepoznatog izvora.

Poslušaj ovaj lijepi intonirajući ritam:

''Onome Najuzvišenijem, koji svemirom vlada, koji šalje Objavu, riječi svoje kome hoće od robova Svojih, da upozori na Dan susreta međusob­nog'' (Gafir, 15),

''On čini da zrnje i košpice prokliju. On iz neživa izvodi živo a iz živa neživo'' (El-En'am, 95),

''On čini da zora sviće. On je noć odredio za po­činak, a sunce i Mjesec za računanje vremena'' (El-­En'am, 96),

''On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju'' (Gafir, 19),

''Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire'' (El-En'am, 103),

''Gospodar naš znanjem svojim sve obuhvata'' (El-E'araf, 89).

Zatim ovaj novi izraz u svojoj formi, u dubini svoga značenja i njegovo ukazivanje na ljudsku ne­moć shvatanja suštine Stvoritelja:

''On zna nevidljivi i vidljivi svijet. On je Veličanstveni i Uzvišeni'' (Er-Ra'd, 9),

"Oni raspravljaju o Allahu, a On sve može'' (Er­-Ra'd, 13).

Zatim ova digresija u opisivanju Božije moći:

''U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je na moru, i ni jedan list ne opadne, a da On za nj ne zna, i nema zrna u tminama Zemlje, niti ičeg svježeg niti suhog, ničeg što nije u jasnoj knjizi'' (El-En'am, 59).

Ali unutrašnja muzika nije sve s čim se izdvaja kur'anski izraz. Sa muzikom se pojavljuje i drugo svojstvo, veličina. U jednostavnom i sažetom izrazu u kome Allah govori o potopu i njegovom svršetku možeš da os­jetiš ovu veličinu u riječima:

''I bi rečeno: 'O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!' I voda se povuče i ispuni se od­redba''. (Hud, 44)

Ti kolosalni dodiri... Svaka riječ ima težinu brda i udar groma... Spušta se i sve postaje tiho, spokoj­no i mirno. Priroda se suzdržava od srdžbe, a priča privodi kraju: ''I bi rečeno: 'Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, nebo, prestani!' I voda se povuče i ispu­ni se odredba''.

Zaista u ovim kolosalnim riječima klesanim od granita osjećaš nešto što nije ljudsko, kao da svako njihovo slovo predstavlja gromade Alpa.

Nemoguće je ovdje izmijeniti neko slovo; zami­jeniti riječ drugom, rečenicu rečenicom koja bi imala isti ton, ritam, pokretljivost, težinu i dokaz... Pokušaj i isprobaj svoje mogućnosti na ovom jed­nostavnom sklopu od deset riječi da zamijeniš ne­ko slovo ili neku riječ drugom.

Zbog toga je kur'anski izraz na doislamske Ara­pe, koji su imali itekako smisla za retoriku, pao kao grom.

Onda nije ni čudo za doislamskog Arapa, kao što je Velid b. Mugira, koji je živio i umro u nezna­boštvu što je bio zapanjen i što nije mogao da sak­rije svoje divljenje prema Kur'anu bez obzira na njegov kufr kada je rekao, smatrajući to Muhammedovim govorom:

''Tako mi Boga, zaista, u njegovu govoru ima prijatnog i tečnog. Njegov govor je koristan, plo­dan i savršen. Nešto savršenije od toga ne posto­ji''.

A kada su od njega zatražili da grdi Muhammeda rekao je: ''Recite: 'Čarobnjak čiji govor rastavlja sina od oca, brata od brata, muža od žene i čovjeka od po­rodice''.

Da, on je čaroban čak i u jeziku neprijatelja koji se trudi da pronađe riječ kojom bi ga ranio.

Ako nas danas kur'anski izraz ne osvaja uzrok tome je naš lokalni jezik na koji smo navikli još od mladih dana, koji nas sve više udaljava od klasič­nog arapskog jezika, zatim sami način učenja Kur'ana profesionalnih učača u kome se ne razliku­je tuga od radosti, prijetnja od radosne vijesti, ra­dosna vijest od pouke. Ujednačen akcenat u kome umiru značenja, a izrazi postaju površinski... kao kod nekih profesionalnih učača koji Kur'an uče rastegljivo, pjevački, bez ikakvog osjećaja u srcu..., zatim mnoge prilike u kojima se Kur'an uči rutin­ski, zatim savremeni život sa svim svojim preoku­pacijama koji dijeli pažnju, nagriza dušu, u kome su srca skamenjena, a osobe iskompleksirane.

Bez obzira na sve ovo dovoljan je samo jedan momenat da se čovjek iščupa iz ove ljepljive sredi­ne pa da osjeti ljepotu, slast, ukus i ritam Kur'ana. To je dovoljno da opet bude zadivljen, nakon 1400 godina od objave Kur'ana, kao da je ovog momen­ta objavljen.

Poslušaj Kur'an kako opisuje seksualni odnos između muža i žene osebujnim stilom nježnom ri­ječju, vaspitnom, kojoj ne možeš naći ravne niti je možeš zamijeniti drugom u bilo kojem jeziku:

''I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lako breme''. (el-E'araf, 189)

Ova riječ ''obljubiti'' ... Obljubio je njen čovjek. Da se sjedini muško i žensko kao što se sjene sje­dinjavaju i kao što noć pokriva dan i kao što se bo­je utapaju jedna u drugu. Ova riječ kojom Kur'an izražava to potpuno ujedinjenje predstavlja vrhu­nac u izražavanju.

I druge riječi koje čitaš u Kur'anu ostavljaju u čulu sluha eho, zvuk i sliku. Kada se Bog zaklinje noću i danom pa kaže:

''I noći kada ona veo diže, i zorom kada diše''. (et-Tekvir 17-18)

''As'ase'' ... Ova četiri slova su noć sa svim onim što se u njoj nalazi. ''I zorom kada diše''. Svjetlost zore je ovdje vidljiva i čujna... Zaista možeš slušati cvrkutanje ptica i kukurijekanje pijetla.

Ako Kur'anski ajeti upozoravaju na srdžbu i kaz­nu onda su riječi eksplozivne... Kur'anska struktura je sva u znaku tutnjave. Poslušaj što Allah kaže o narodu Ad:

''A Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim, ko­me je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude pova­ljane kao šuplja datulina debla vidio''. (El-Hakkatu, 6-7)

U svim ovim ajetima čuješ kako fijuče vjetar, ka­ko se ruše stabla palmi, kako propada zemlja. Kur'anske slike su ovdje retuširane, sjene precizne, a riječi imaju i ton i zvuk i sliku.

Zbog svega ovoga Kur'an je Knjiga koja se ne prevodi. On je Kur'an na arapskom jeziku... Na dru­gim jezicima on je nešto drugo, a ne Kur'an... ''Mi smo Kur'an objavili na arapskom jeziku''. Ovim je ovo pitanje konačno i skinuto sa dnevnog reda.

Kako je moguće npr prevesti ajet: ''Er-Rah­manu alel-aršis-teva'' (Taha, 5)?! Mi se ne nalazimo samo pred značenjem... Ne­go u prvom redu pred strukturom..., pred muzič­kom tvorevinom iz koje izbija muzika iz unutraš­njosti samih riječi, iz srca, a ne sa margina, iz oso­benosti arapskog jezika, njegovih tajni, njegove moći.

Zbog toga se kur'anski ajet izdvaja sa neobič­nim karakteristikama. On izaziva skrušenost duše čim dodirne uho i prije nego što razum razmotri njegovo značenje, jer on predstavlja muzičku kon­strukciju koja utiče na emociju i srce prije nego razum počne da dejstvuje i radi.

Kada razum počne da razmatra i analizira on ot­kriva nove stvari i tada dolazi do još veće skruše­nosti... To je druga etapa koja može da se dogodi, ali i ne mora... Ponekad ti kur'anski ajet otkrije svo­ju tajnu, a ponekad i ne otkrije... Nekada dobiješ moć zapažanja kojom uspiješ protumačiti kur'an­ski ajet, a nekada ona izostane, ali uvijek osjećaš skrušenost jer ti se Kur'an obraća prvo kao jedin­stvena struktura..., građevina... , forma..., model koji puni srce..., kojeg je saopćio Onaj koji je stvo­rio jezik i koji zna njegove tajne, a nikako Muha­mmed koji je bio nepismen i koji je drhtao kao što drhtiš ti, a objava mu dolazi ajetom: ''Čitaj u ime tvoga Gospodara koji je sve stvorio'', drhti i znoji se i ne zna sa kojeg neba mu dolazi ova zapovijed... Traži utočište kod svoje žene Hatidže, prepla­šen onim što je čuo, bojeći se da ne poludi a ona ga smiruje svojim nježnim glasom:

''Tako mi Boga nikada te On neće poniziti, bi­ćeš nagraden samilošću, sve ćeš podnijeti, os­vojićeš izgubljene, počastiti gosta i donijeti korje­nite promjene''.

Nakon ovih prvih riječi Objava je bila obustavlje­na dvije godine. Ostavljen je u dilemi. Hodao je po užarenoj pustinji i samo što nije poludio zbog glasa kojeg je čuo, a koji je kasnije nestao.

Da je Muhammed bio pisac on bi za ove dvije godine napisao čitavo djelo.

On nije bio više od vjerskog slušaoca. Čuo je te riječi koje imaju više muzike kao što ih i ti čuješ u momentu iskrenosti i čednosti pa je bio zapanjen kao što si i ti zapanjen, a osjetila pogođena pred onim jedinstvenim izrazom.

Poslije dvije godine ponovo je čuo glas:

''O ti pokriveni! Ustani i opominji''. (el-Muddesir, 1-2)

Zatim su kur'anski ajeti počeli neprekidno da silaze.

Muhammed nije bio od onih koji su osvajali mu'­džizama,čudima.[8] Kada je pokopao svog umrlog sina Ibrahima do­godilo se potpuno pomračenje Sunca. Neki su to protumačili kao mudžizu i saučestvovanje prirode u bolu Muhammeda a. s. koji je tom prilikom izgovo­rio svoje poznate riječi:

''Sunce i Mjesec su dva Božija znaka koji nikada nisu pomračili zbog nečije smrti, niti zbog nečijeg rođenja''.

Da je bio od onih koji se služe čudima iskoristio bi ovaj događaj za ličnu propagandu, ali on je bio iskreni vjernik od početka života pa do smrti.

Objava dolazi Muhammedu o onome o čemu Muhammed pojma nema:

''To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kada su se prepira­li. (AIi-lmran, 44)

''To su nepoznate vijesti koje ti Mi objavljujemo; ni ti, ni narod tvoj niste prije ovoga o tome ništa znali! Zato budi strpljiv, ishod će, zaista, u korist čestitih biti''. (Hud, 49)

Objava mu dolazi i o tajnama Tevrata i Indžila kojinisu bili u tom dalekom vremenu prevedeni na arapski jezik (prvi hrišćanski tekst koji je preveden na arapski jezik je rukopis Svete biblioteke u Pet­rogradu, pisan otprilike 1060. god.). Ove Knjige su bile Hebrejske tajne koje niko nije poznavao osim njih.

Kur'an traži od Židova da iznesu svoje rukopise i da ih čitaju:

''Reci: 'Donesite Tevrat pa ga čitajte, ako istinu govorite'' (Ali-Imran, 93).

Zatim ispravlja neke detalje Tevrata. U predaji Tevrata koja se odnosi na priču Jusufa stoji da su njegova braća na svom putu od Palestine za Egipat upotrijebili magarca, a Kur'an navodi da su upotri­jebili devu (''el'iir''). Magarac nije beduinska životinja i on ne može preći tako velika pustinjska prostranstva da bi sti­gao iz Palestine u Egipat... Predaja koja se odnosi na ''el'iir'' je preciznija i istinitija.

Nije li Jeremija prokleo: ''lažna pera prepisiva­ča''?! Objava dolazi Muhammedu o onome o čemu on ništa ne zna, niti njegovi drugovi, ashabi, niti nje­gov narod, kao ni prepisivači Tevrata i njegovi ču­vari...

Zatim početak nekih kur'anskih poglavlja ko­ja su više slična zagonetkama i šiframa kao npr: Kaf-ha-ja-ajn-sad, Ta-sin-mim, Ha-mim, Ajn-sin-­kaf, o kojima nam Alejhisselam nije ostavio nikakva komentara.[9]

Da je Muhammed autor Kur'ana onda bi nam u njemu saopštio i svoju žalost, svoje psihološko stanje, krize i boli. Kur'an je nešto sasvim suprot­no ovome. On je od početka do kraja izolovan od Muhammedove psihe uključujući tu i njegovu okupi­ranost kao i interes, čak su neki ajeti objavljeni suprotno želji samog Muhammeda.[10]

''I ne žuri sa čitanjem Kur'ana prije nego što ti se objavljivanje njegovo ne završi''. (Taha, 114)

Sve ovo stavlja Kur'an pred nas kao pojavu koja je potpuno izolovana od Muhammeda, a.s., koji nas je o tome obavijestio... On je samo spona koja je čula i obavijestila.

Sto se tiče Kur'ana on je i riječju i značenjem od Boga dž.š. koji sve obuhvata svojim znanjem ...[11]

 

Završavajući ovaj citat, želimo napomenuti da puninu sadržaja i ljepotu izražaja ajeta Kur'ana koje je Mustafa Mahmud navodio (naravno i cjelovitog Kur'ana), mogu osjetiti samo oni koji poznaju arapski jezik i tedžvid. Zbog naše ograničenosti na ovom polju mi smo se morali zadovoljiti time da samo navedemo prevode i neke transkipcije tih ajeta (kako su učinili i prevodioci Mahmudove knjige na bosanski). Čini nam se ipak da čitalac može osjetiti bit onoga što se vezano za ovo svojstvo Kur'ana željelo reći.

 

 

Tevhid

 

 

Svjedočenje Jednog, Boga, Stvoritelja svih svjetova, Allaha, zajedno sa onim što je dragi Allah od ''Svoga Ruha'' udahnuo, pohranjeno je u samom središtu srca svakog čovjeka, svakog potomka, Adema, alejhisselam, i hazreti Have.

Za roditelje ljudskoga roda ovo svjedočenje (tevhid – monoteizam) bila je potpuna realnost od trena kada su stvoreni, jer su od prve iskrice svjesti o sebi samima, bili svjesni i dragog Allaha, Stvoritelja koji ih je stvorio. Adem, alejhisselam, je boravio u Njegovom prisustvu, bio je prisutan kada je dragi Allah dao pouku melekima, poučivši ga imenima stvari koje oni nisu znali,[12] a i hazreti Hava je, boraveći sa svojim mužem, u Džennetu svakako imala prilike živjeti u neposrednoj spoznaji svoga Gospodara koji od njih dvoje tada nije bio skriven.[13]

Međutim, njihovo potomstvo ne uživa tu privilegiju, jer je nama, za ovoga zemaljskoga života, dragi Allah sakriven. I On, i Njegovi meleki, i neka druga Njegova stvorenja i neka znamenja, Njegovom voljom izvan su dosega naših čula, tako da ništa od toga ne možemo vidjeti, možemo samo u to vjerovati. Mi smo, na ovom svijetu, u periodu kušnje, jer smo, mada smo sve to sada zaboravili, u ezelu[14] prihvatili jednu ponudu, dali jedno svjedočenje i uzeli jednu obavezu.

Prihvatili smo ponuđeni emanet vjere, odgovornost da imamo slobodu ponašanja i djelovanja, ali da dragi Allah od nas bude skriven,[15] i da tako, odabravši put pokornosti Njemu iako Ga ne vidimo možemo zaraditi najveću nagradu, ali i najtežu kaznu ako odaberemo put nevjere i nepokornosti. Lahkomisleno prihvatismo tu Allahovu ponudu koju se ne usudiše prihvatiti ni nebesa, ni planine.

Posvjedočili smo, kada svi zajedno bijasmo izvedeni iz kičme Ademove, alejhisselam, odnosno, kičmi njegovih sinova u prvoj generaciji, da je dragi Allah naš Gospodar i Stvoritelj.[16]

Time smo preuzeli obavezu i dali obećanje da ćemo našu slobodu na Zemlji koristiti na takav način da cjelokupan naš život, svaka naša misao, riječ i djelo potvrđuju ono što smo posvjedočili: da je Allah dragi naš jedini i istinski Gospodar. Drugim riječima, obavezali smo se Njemu da ćemo Mu u svemu biti pokorni, da ćemo Mu cjelinom našeg života i ličnosti biti predani obožavajući samo Njega i nikoga Mu ne pridružujući.

Dakle, kratko rečeno, obavezali smo se na tevhid (monoteizam).

Prema tome, tevhid je prvo svjedočenje, najranije iskustvo i prvotna tradicija svekolikog Ademovog, alejhisselam, potomstva to jest cjelokupnoga čovječanstva.

Vrijeme, nažalost, potvrdi da mnogi muškarci i žene među generacijama Ademova, alejhisselam, potomstva, bivši zavedeni utjecajem prokletog Iblisa i njegovih vojski, sa pravog puta skrenuše i dato obećanje pogaziše. Iako im je u dalekom sjećanju ostala svijest o jednom Bogu,[17] oni Mu drugove pripisaše, ličnosti koje samo u njihovoj mašti i mitovima postojaše ili pak samo robovi Milostivoga biše. Kroz mitove opisaše njihove ''živote'', ljubavi, mržnje, svađe i mirenja. Odrediše im ''područja upravljanja i odgovornosti'' uspostavljajući tako među njima hijerarhiju. I na kraju, počeše im praviti hramove u koje pohraniše njihove statue, idole, i odrediše svećenike za službu njima.

Tako je nastala tradicija i praksa mnogoboštva (politeizma).

Ali, dragi Allah je, iz Svoje savršene mudrosti i neizmjerne milosti prema Ademovu, alejhisselam, potomstvu, odredio da u određenim vremenskim intervalima odabira neke među nama za Svoje vjerovijesnike i poslanike. Preko njih čovječanstvu dolaze upute, Allahove Knjige.

Izaslanje svakog Allahovog vjerovijesnika i poslanika, kao i objavljivanje svake Njegove Knjige u suštini je imalo jednu jedinu svrhu, konačnicu kojoj je težilo: povrat čovječanstva tevhidu, predanosti i pokornosti samo dragome Allahu i nikome osim Njega.

Na ovoj konačnici, milošću dragog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog, nakon Suhufa, Tevrata, Zebura i Indžila, insistira i Kur'an.

Kur'an, čovjeka upućuje ka konačnici tevhida na taj način da ga podsjeća, hrabri i podstiče na proučavanje univerzuma kao ''druge Allahove knjige''. U tom smislu islamski genij je iznjedrio jednu veoma mudru sintagmu koja glasi: ''Kur'an je Allahova Riječ koja govori, a univerzum je Allahova Riječ koja šuti''. Govoreća Allahova Riječ, dakle, nuka čovjeka da koristi svoj razum, da motri svijet oko sebe, da razmišlja i izvlači pouke. Čak štaviše ona počinje naredbom Muhammedu, alejhisselam, a odatle i svim njegovom sljedbenicima, da se bave učenjem, čitanjem, proučavanjem, kako jasno poručuju prvi objavljeni ajeti Kur'ana (citirali smo ih ranije), odnosno razmišljanjem kako to poručuju mnogi drugi ajeti. Čak i jedno od jezičkih značenja imenice ''Kur'an'' jeste ''učenje'', ''proučavanje'', jer ona potiče iz korijena arapskog jezika ''k-r-' (ka-re-e)'' čijim imperativnim oblikom ''ikre' – čitaj, uči'' započinje Objava. [18]

Prema tome, poruka dragog Allaha ljudima i drugim stvorenjima[19] kroz časni Kur'an, ''govoreću Allahovu Riječ'' jeste da proučavaju ''šuteću Allahovu Riječ'', odnosno da gledaju svijet oko sebe: sunce i mjesec, oblake, kišu, biljke i životinje, smjenu noći i dana ..., i da tako spoznaju da sve to upućuje na jednog savršenog dizajnera i ureditelja:

 

A vaš Bog, jedan je Bog! Nema boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog! Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina - po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde - doista su dokazi za one koji imaju pameti. (2:163,164)

 

U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noci i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene. (3:190)

 

Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda svemirom zagospodario; On tamom noći prekriva dan, koji ga u stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Njegovoj volji. Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova! (7:54)

 

Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega išćete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan. (14:32-34)

 

Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju za šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda, upravljajući Aršom, svemirom zagospodario. Niko se neće moći zauzimati ni za koga bez dopuštenja Njegova. Eto, to vam je Allah, Gospodara vaš, pa se Njemu klanjajte! Zašto ne razmislite? Njemu ćete se svi vratiti - Allahovo je istinito obećanje - On doista iz ničega stvara, On će poslije to ponoviti, da bi pravedno nagradio one koji budu vjerovali i dobra djela činili. A one koji ne budu vjerovali čeka piće od ključale vode i patnja nesnosna, zato što su nevjernici bili. On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim i položaje mu odredio da biste znali broj godina i računanje. Allah je to mudro stvorio. On potanko izlaže dokaze ljudima koji razumiju. U smjeni noći i dana, i u onom što je Allah na nebesima i na Zemlji stvorio, zaista postoje dokazi za ljude koji se Allaha boje. Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovome svijetu, koji su u njemu smireni i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni, prebivalište njihovo biće džehennem, zbog onoga što su radili. One koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar njihov će na Pravome putu podržati, zato što vjeruju; rijeke će teći ispred njih u džennetima zadovoljstva (10:3-9)

 

Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati? Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali. I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove.(21:30-33)

 

Reci: "Kažite vi meni koji su dio Zemlje stvorila božanstva vaša kojima se, umjesto Allahu, klanjate, i recite mi imaju li oni u stvaranju nebesa ikakva udjela, ili smo mnogobošcima Mi dali Knjigu, pa imaju u njoj dokaz za to? Nijedno, već nevjernici jedni druge obmanjuju. Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i prašta grijehe. (35:40,41)

 

Nebesa i Zemlju je sa ciljem stvorio; On noću zavija dan i danom zavija noć, On je Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog. On je Silni, On mnogo prašta! On vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je drûgu njegovu stvorio, i On vam je dao osam vrsta stoke; On vas stvara u utrobama matera vaših, dajući vam likove, jedan za drugim, u tri tmine. To vam je, eto, Allah, Gospodar vaš, Njegova je vlast, nema boga osim Njega, pa kuda se onda odmećete? (39:5,6)

 

Reci: "Zar, zaista, nećete da vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja Zemlju stvorio, i još Mu druge ravnim smatrate? To je Gospodar svjetova!" On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja - ovo je objašnjenje za one koji pitaju - zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: "Pojavite se milom ili silom!" "Pojavljujemo se drage volje!"; odgovorili su, pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa, stvorio, i odredio šta će se u svakom nebu nalaziti. A nebo najbliže sjajnim zvijezdama smo ukrasili i nada njim Mi bdijemo. To je odredba Silnoga i Sveznajućega. (41:9-12)

 

Poenta i navedenih i drugih njima sličnih ajeta je, da to još jednom ponovimo, u tome da sveopći sklad i apsolutna uređenost univerzuma jasno upućuju na jednog Boga, dragog Allaha, Stvoritelja i Gospodara koji nad svim tim bdije, koji svemu tome mjeru daje, koji usklađuje sve prirodne zakone:

 

Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg, koji sve stvara i čini skladnim, i koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje (87:1-3),

 

Mi sve s mjerom stvaramo, i naređenje Naše je samo jedna riječ - sve bude u tren oka. (54:49,50).

 

I ništa ne bi moglo funkcionisati kada Njega ne bi bilo ili kada bi On imao drugove, jer bi se poremetili u volji pa bi i nebesa i Zemlja propali:

 

Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (21:22)

 

Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose. (23:91)

 

 

[1] Da li ga je pozdravljalo kamenje i drveće, ili neka nevidljiva bića (meleki i džini naprimjer), ili i jedni i drugi, to dragi Allah najbolje zna. Može se reći da ga je cjelokupno njegovo okruženje, milošću njegova Gospodara pozdravljalo i selamilo, osim naravno šejtana.

[2] Riječ je o znamenitoj mubarek noći ''Lejletul-Kadr'' čija je ljepota najbolje iskazana sadržajem istoimene 97. sure časnoga Kur'ana.

[3] Iz raspoloživih izvora čini nam se da se prvi put Džibril prikazao Muhammedu, alejhisselam, u ljudskom liku, a dragi Allah najbolje zna.

[4] Već smo ranije naveli da je to znameniti nadimak Muhammeda, alejhisselam.

[5] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 44.

[6] Naravno u figurativnom smislu, tj. u značenju pomaganja Njegove vjere i Njegova Poslanika.

[7] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 45.

[8] Ovo ne znači da nije imao i drugih mu'džiza mimo Kur'ana. Naprotiv imao ih je i to mnogo, samo one na neki način nisu u prvom planu kao što je časni Kur'an. O njima ćemo, inša'Allah, kasnije više govoriti (primjedba autora).

[9] Početci nekih sura Kur’ana samo sa suglasnicima klasičnog Arapskog jezika bez ikakvog razumljivog značenja, zaista predstavlja jednu od najvećih tajni ovog Allahovog uzvišenog govora. Više svjetla na ovu tajnu svakako donose rezultati naučne analize strukture Kur’ana koji nepobitno pokazuju da je Kur’an sastavljen na takav način da svi harfovi (slova arapskog jezika) koji su u njemu upotrijebljeni čine jedan zaokružen matematski sistem, savršeni sklad koji bi se, bukvalno, raspao kada bi jedan jedini harf bio dodat, oduzet ili promijenio mjesto. Više detalja o ovome može se naći u knjižici koju je na bazi istraživanja Rešada Halife priredio Ahmed Didat (Ahmed Deedat) i objavio pod naslovom ‘’Kur’an najsavršenija mu’džiza’’ (Al-Qur’an The Ultimate Miracle). Knjižica je prevedena na bosanski i objavljena u Sarajevu, El-Kalem, 2002. O ovome takođe govori i Harun Yahja u nekim svojim knjigama, a mi u dijelu ‘’Dodaci’’ ove knjige priređujemo tekst ‘’Kur’ansko-poslaničke mu’džize’’ u kome se, između ostalog, i ovo spominje. Dragi Allah najbolje zna.

[10] Takođe u Kur’anu postoje i ajeti koji neposredno kore i kritikuju Muhammeda, alejhisselam, zbog nekih njegovih pogrešaka, kao npr početak 80. sure Abese gdje je Muhammed, alejhisselam, kritikovan zbog pogrešnog postupka prema slijepcu koji mu je prišao da bi se raspitivao o islamu (primjedba autora).

[11] Mustafa Mahmud, ''Kur'an pokušaj savremenog razumijevanja'', objavljeno u drugom izdanju u Sarajevu 1991 godine, str. 24.-32.

[12] Vidi Kur'an, 2:31-33

[13] S obzirom da su tada živjeli na nebu, tj. u džennetu, smatramo da dragi Allah nije Sebe od njih dvoje sakrio, a On najbolje istinu zna, i Njega molimo da nam oprosti na svim našim pogrješkama.

[14] Terminom ''Ezel'', koliko je nama poznato, imenuje se naš prvobitni život što smo ga živjeli od trena našeg stvaranja, odnosno stvaranja našeg duha i naše duše, pa sve dok se nismo našli u matericama naših majki kada je započeto stvaranje našeg tijela, a dragi Allah najbolje zna.

[15] I da takođe ne možemo čulima osjetiti ništa od onoga što nas neposredno može uputiti na Njega, meleki naprimjer, a što inače sve spada u gajb – skriveno.

[16] Vidi Kur'an, 7:172,173

[17] Koliko je nama poznato panteon svih mnogobožačkih tradicija poznaje pojam ''vrhovnog boga'', koji se nalazi na vrhu njihove hijerarhije i zapovijeda svim ostalim bogovima. Po našem mišljenju to je jasna aluzija da kod ljudi ostaje drevno monoteističko, odnosno islamsko sjećanje na dragog Allaha, samo što Mu, smatrajući Ga ''komandantom bogova'', neuzubillah, drugove pripisuju, a On najbolje zna.

[18] Drugo značenje dolazi od korijena ''k-r-n (ka-re-ne)'' što znači staviti jedno pored drugog, što se po tumačenju odnosi na postavljanje harfova, riječi, ajeta, sura, značenja, smislova itd jednih uz druge.

[19] Kur'an u nekim svojim ajetima pruža sasvim utemeljen dokaz da je osim ljudske namijenjen i džinskoj civilizaciji, a samo dragi Allah zna kojim još svjetovima mimo ova dva.

 

 

Ocjena: