17 Oct 2009

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (V dio): obznana istine

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

Etape Objave – etape islamskog razvoja

Neizmjerna mudrost dragog Allaha, kao i Njegova beskrajna milost, pažnja i ljubav kojima obasipa Ademovo, alejhisselam, potomstvo vidi se i u postepenosti prilikom spuštanja Objave i propisa kojima ih zadužuje. To je sasvim jasno potvrđeno i na primjeru objave časnoga Kur'ana, posljednje Allahove Knjige odaslane čovječanstvu.

Tako su se prvi objavljeni ajeti (Ikre ...) ograničili samo na to da u prvi mah Muhammedu, alejhisselam, a potom i svima nama, objasne kako da koristimo te Allahove mubarek Riječi, tj. prvo je skrenuta pažnja i njemu, alejhisselam, i nama, da objavljene ajete treba učiti napamet, čuvati ih sa ljubavlju u srcu i memoriji, redovito ponavljati izgovaranjem, proučavati njihov smisao, razmišljati o njihovom sadržaju i poruci, i u konačnici lično ih primijenjivati u vlastitom životu u smislu kako su i objavljeni, cjelovito, bez i najmanjih izuzetaka i izmjena, uzimajući ih kao udžbenik života. Dakle, Muhammed, alejhisselam, i svi njegovi sljedbenici ovim prvim ajetima Objave upućeni su na učenje, proučavanje, razmišljanje ... što je temelj svakog napretka i boljitka za čovjeka na Zemlji. Ovo je činjenica koju je tzv. naučna revolucija modernog društva sasvim potvrdila, ali je ujedno i ''tamna strana'' te revolucije, oličena u destruktivnosti, remećenju prirodne ravnoteže[1] i u duhovno-moralnoj eroziji koju njedri pretjerani materijalizam, sasvim jasno pokazala imperativ uspostavljanja etičke kontrole nad naukom i tehnološkim progresom. Upravo na ovo i upućuju prvi ajeti Objave koji čovjeka upućuju da uči, proučava, razmišlja, ali ne po svome nahođenju već u ime Boga, dragog Allaha (Ikre' bismi-Rabbikelezi halek - Čitaj, uči, u ime Gospodara tvoga, koji stvara). Allahove riječi na taj način i Muhammeda, alejhisselam, i svakog čovjeka koji ga hoće slijediti, upućuju da predmet njegovog proučavanja bude cjelina njegove ličnosti, i duhovna i tjelesna komponenta, odnosno da se učenjem i proučavanjem prvo traži znanje potrebno za spasenje u vječnosti budućeg svijeta (znanje o vjeri i pravom putu), pa tek onda, u određenoj mjeri, i znanje o ovosvjetskom materijalnom boljitku. Tako dolazimo do razmišljanja o dva nivoa čovjekova znanja (nauke) koji imaju određene stepene prioriteta.

U ovom smislu bez ikakve dileme možemo reći da je najviši nivo znanja, kojem čovjek treba dati najveći značaj i prioritet u svome svakodnevnom intelektualnom i srčanom pregnuću, znanje o vjeri (islamu), budući da je ono direktno vezano za suštinu čovjekovog postojanja (A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju – Kur'an, 51:56) i da o njemu ovisi stanje svakog Ademova, alejhisselam, potomka u vječnosti budućeg svijeta.

Na drugom stepenu prioriteta nalazi se cjelina svih znanosti vezanih za ovaj prolazni svijet (prirodne, društvene i tehničke nauke) budući da nam one omogućavaju bolje upoznavanje okruženja u kojem živimo, kao i opći boljitak u dunjalučkoj fazi naših života, što, naravno, i sa stanovišta vjere islama ima veliki značaj jer upravo islamsko učenje kazuje da je ovaj svijet ahiretska njiva, a čovjek da je Allahov halifa (namjesnik) na Zemlji.

Prema tome, prvi objavljeni ajeti časnoga Kur'ana, dakako, upućuju nas da učenju, izučavanju tj. nauci i znanju svakako damo najviši značaj, ali nas ujedno i upozoravaju da to moramo činiti isključivo u ime našega plemenitog Gospodara, dajući pri tome prioritet izučavanju vjere i traženju optimalnog ispunjenja naše obaveze predanosti dragom Allahu čime ispunjavamo suštinu vlastitog stvaranja i egzistencije. Znanosti vezane za ovaj svijet moramo potpuno staviti u funkciju ove suštine našeg postojanja, odnosno cjelokupan naš život na Zemlji treba biti sadržan u maksimi ''neka nam vjera bude ispravna, a za dunjaluk šta preostane.'' Drama modernog čovjeka upravo je u tome što on koristi veliku blagodat razuma i znanosti pri čemu nesvjesno poštuje prvi dio poruke prvoobjavljenih ajeta časnog Kur'ana, ali zanemaruje njezin drugi dio jer traži znanje isključivo u svoje ime, u ime zadovoljenja vlastitog interesa ovdje i sada, izokrećući tako maksimu svog života u smisao ''neka mi na dunjaluku bude dobro, a za vjeru i ahiret šta preostane.'' Ovim izokretanjem većina modernog čovječanstva, koje li ironije, neizmjerno dragocijeni Allahov dar znanosti i razuma, umjesto da koristi u interesu svoga vječnog blagostanja na budućem svijetu, koristi ga u želji da izdigne sebe iznad prirode, pa čak, neuzubillah, i iznad dragog Boga,[2] dovodeći na taj način same sebe na rub vječne propasti. Da nam se dragi Allah svima skupa smiluje i uputi nas.

Nakon nekoliko prvih objava nastupio je period šutnje koji je trajao, izvjesno vrijeme.[3] Taj period je bio bolan za Muhammeda, alejhisselam, jer mu je nakon prvobitnog čuđenja u srce došla bojazan da nije nekim svojim pogrješkama izgubio ljubav svoga Gospodara. Ali, da to nikako nije bio razlog prekida objavljivanja[4] jasno je potvrdila prva objava koju je Muhammed, alejhisselam, primio nakon pomenute pauze:

Tako mi jutra i noći kada se utiša Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj! (93:1-11)

Završne riječi ove sure, jasno i nedvosmisleno govore kako je tada Muhammedu, alejhisselam, naloženo da o onome što mu se zbiva, odnosno o onome što mu se dostavlja kazuje i drugima. Ovo nas asocira kako su se, možda, prve objave odnosile na ličnost Muhammeda, alejhisselam, i nisu izlazile izvan okvira intime njega i članova njegova domaćinstva. Sljedstveno tome, možda je i razlog naprijed pomenute pauze u objavljivanju bio radi toga da mu se da malo vremena da se navikne na svoje novo stanje i sve ono što uz to prirodno slijedi. Allah dragi najbolje zna, a mi smo skloni da i u tome vidimo postepenost kao obilježje procesa odgajanja Njegovih miljenika i odabranika.

Ovu postepenost možemo, barem se nama tako čini, jasno uočiti kao osnovni princip u razvoju islama ako uporedimo sadržaj i poruku sura časnoga Kur'ana koje su objavljenje u Meki u odnosu na one koje su kasnije objavljene u Medini. Sljedstveno navedenom, čini nam se da bismo mogli razlučiti tri osnove etape razvoja islama i to prvu, mekansku koju bismo mogli nazvati etapom da've (misionarstva), i nakon nje dvije medinske koje bismo mogli nazvati etapom džihada (borbe) i etapom hilafeta (islamske vlasti). Ovo bi, dakle, po našem shvatanju mogle biti etape razvoja Objave, odnosno islama u doba poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam, koje su ujedno i primjer za sva vremena i sve generacije njegovih sljedbenika.

Etapa misionarstva odnosi se na mekanski period Objave, od njezinog početka pa sve do Hidžre, i ona je, po nama, izvor pouke i tumačenja islama za sve situacije kada su muslimani u manjini, kada ih je isuviše malo da bi mogli organizirati vlastitu državu, više-manje ravnopravnu ostalim državama svoga vremena. U ovoj etapi naglasak je na poruci i opomeni ljudima, na pozivu da se okrenu dragom Bogu i prihvate Njegov poziv, da istinski u Njega vjeruju i drugove Mu ne pripisuju, da izmjene svoje nevaljalo ponašanje u pravcu dobročinstva i čestitosti, da se trude i napor ulažu u izgradnji i odgajanju vlastite ličnosti, da teže ka usavršavanju etike i pravednosti ... Kratko rečeno, etapa misionarstva u svojoj suštini ima težnju ka ispravnosti vlastite duše i prenošenju plemenite poruke drugima. Ovo, po nama, jasno pokazuju sure časnoga Kur'ana objavljene u Meki koje, potičući čovjeka na razmišljanje i promatranje okruženja, te navodeći primjere iz prošlosti, uglavnom pozivaju na tevhid (eliminaciju mnogoboštva), čišćenje i odgajanje vlastitog srca i duše, izgradnju i jačanje lične vjere i morala, i, na kraju, prenošenje poruka i opomena dragog Allaha svima onima koji ih žele čuti. Ova etapa zahtijeva blag pristup, razumijevanje i strpljenje. Dozvoljava muslimanima prisnije odnose sa poricateljima i grješnicima, ali uz obavezu očuvanja distance, jer musliman u ovoj etapi može biti blizak sa grješnikom ali mu nikako ne smije praviti društvo u vrijeme dok ovaj očevidno griješi[5]:

Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nevjernicima kad se opomene sjetiš. (6:68)

Dragi Allah najbolje zna, a mi ove plemenite ajete razumijemo tako da je muslimanima u ovoj etapi dopušteno družiti se i sa najvećim poricateljima (što je važno i sa stanovišta potrebe prenošenja Allahove poruke njima), ali se oni moraju ograditi od griješenja na taj način da napuste društvo kada započne ružan govor i griješenje, uz dozvolu da im se opet pridruže kad se oni vrate ''običnom'' govoru lišenom nemorala, grijeha i poruge Allahovim riječima i Njegovom Poslaniku.

Ova etapa misionarstva trajala je ukupno trinaest godina pri čemu je prve tri godine pozivanje bilo diskretno, kroz direktne kontakne i razgovore sa pojedincima ili u manjim zatvorenim društvima, a narednih deset godina Muhammed, alejhisselam, je javno pozivao sve one do kojih je njegov glas mogao dosegnuti. U ovo vrijeme još nije bio objavljen niti jedan ajet koji bi dozvolio ili preporučio borbu tako da su Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i muslimani izbjegavali sukobe mirno i strpljivo podnoseći mnoge uvrede, izraženu mržnju i neprijateljstvo, pa čak i otvorene progone, mučenja i razne druge oblike psihičkog i fizičkog nasilja i torture.

Etapa misionarstva trajala je sve dotle dok broj muslimana nije dosegao ''kritičnu masu'' da oni mogu organizirati uređenu državnu zajednicu i vojsku dovoljno snažnu da se može suprostaviti neprijateljima. To se dogodilo tek u vrijeme Hidžre kada su dva velika arapska plemena Evs i Hazredž u Medini dobrovoljno prihvatila islam, tako da je naredna etapa, etapa džihada tek tada nastupila. Suština ove etape jeste upravo u tome da su muslimani u Medini imali svoju vlastitu državnu organizaciju sa vlastitom ekonomijom i uređenim zakonima, kao i vlastitu vojsku. U takvim okolnostima oni su mogli da formiraju vlastiti sistem vrijednosti i vlastitu kulturu, naravno potpuno i isključivo zasnovane na Kur'anu i Sunnetu, kao i svoju vanjsku politiku čiji je osnovni sadržaj bila želja da se ove plemenite vrijednosti šire što je moguće više. Ovo naročito želimo istaći baš zbog toga da bismo istakli kako u ovoj prvoj medinskoj etapi, mada smo je nazvali etapom džihada, uopće nije bio naglasak na ratovanju i oružanoj borbi. Naprotiv, ideja džihada da istina, dobro, milosrđe, pravda i moral nadjačaju laž, zlo, nasilje, nepravdu i nemoral, odnosno da savršena riječ dragog Allaha nad svim gornja bude, osnovni je moto, osnovni je cilj vanjske politike Muhammedove, alejhisselam, islamske države, a taj cilj se želio ostvariti različitim metodama društvenog, moralnog, etičkog, ekonomskog, političkog i vojnog uticaja. Dakle, oružana borba (mali džihad) bila je, baš kako je danas slučaj u modernim državama i civilizacijama, samo jedno od sredstava ostvarenja tih plemenitih ciljeva, sredstvo koje bi se primijenjivalo samo u slučaju kada bi svaka druga metoda bila sasvim neuspješna. U tom smislu općepoznato je da je Muhammed, alejhisselam, u ovoj etapi običavao sklapati različite vrste ugovora i saveza sa sljedbenicima Knjige (Medinski ustav), sa raznim nomadskim arapskim plemenima, čak i sa svojim najljućim neprijateljima mnogobošcima Kurejša iz Meke (Hudejbijski sporazum).

Shodno rečenom u ovoj etapi su se smjenjivali periodi sporazumnog mira, kada su se uspostavljali kontakti i razmjenjivali materijalni i duhovni uticaji, i periodi oružane borbe, kada bi svi drugi kontakti bili obustavljeni i ''zamrznuti''. Ovo se ticalo čak i odnosa sa najbližom rodbinom o čemu Kur'an časni jasno kazuje:

Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će, sigurno, uspjeti. (58:22)

O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte - oni poriču Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete. Vi im krišom ljubav poklanjate, a Ja znam i ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to bude činio s Pravog puta je skrenuo. Ako vas se oni domognu, biće neprijatelji vaši i pružiće prema vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje, i jedva će dočekati da postanete nevjernici. Ni rodbina vaša ni djeca vaša neće vam biti od koristi, na Sudnjem danu On će vas razdvojiti, a Allah dobro vidi ono što radite.

Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: "Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!"; ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: "Ja ću se moliti da ti oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti." Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri. Oni su vama divan uzor, onima koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene, pa, Allah, zaista, nije ni o kome ovisan i On je jedini hvale dostojan! (60:1-6)

Međutim, Allahova svemilost (odgovarajuća Njegovom imenu Rahman – Svemilosni) nikako nije dopustila da se ovi ajeti shvate u smislu da oni zabranjuju svaki kontakt i lijep odnos sa bližnjima koji nisu vjernici, pa je časni Kur'an jasno naglasio da se zabrana kontaktiranja odnosi samo na one članove porodice i rođake koji su aktivni u svome neprijateljstvu i mržnji prema muslimanima i to samo za vrijeme dok oni tako djeluju:

Allah će, sigurno, uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi; Allah je svemoćan; Allah mnogo prašta i On je samilostan. Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone, Allah, zaista, voli one koji su pravični, ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu. (60:7-9)

Dakle, jasno je rečeno da je u vrijeme kada se poricatelji oružano bore protiv dragog Allaha, Njegovog Poslanika i muslimana, svakom muslimanu zabranjen kontakt i sa najbližom rodbinom ako su oni aktivni u toj borbi i progonu. Ali je naglašeno i to da dragi Allah voli one koji čine dobro svojim bližnjima kada se ovi aktivno ne bore protiv muslimana, niti ih progone. Zabrana kontakta je, dakle, uslovna, važi samo u vrijeme oružane borbe i odnosi se samo na one među porodicom i rodbinom koji su aktivni u svome neprijateljstvu i mržnji. Ovo je općecivilizacijska vrijednost, jer nema te civilizacije koja bi dopustila da njezini otvoreni i aktivni neprijatelji iskoriste ovakve kontakte za svoje ciljeve.

Kada su, voljom dragog Allaha, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i muslimani ashabi izvojevali pobjedu nad mnogobošcima okončana je etapa džihada i započela je završna etapa islamskog razvoja koju mi nazvasmo etapom hilafeta. Ovo je etapa kada muslimani imaju odgovornost pune vlasti nad određenom teritorijom i kada moraju da ''dokažu'' njihovu iskrenost u džihadu shodno poznatome hadisu u kojem je, vraćajući se iz jedne bitke, Muhammed, alejhisselam, rekao kako se vraćaju iz malog džihada (oružane borbe protiv neprijatelja) i ulaze u veliki džihad (borbu protiv nevaljalštine i zla u samom sebi). Dakle, muslimani u etapi hilafeta treba da potvrde svoju iskrenost i jasno dokažu da su zaista dostojni da budu Allahove halife (od dragog Boga ovlašteni upravitelji) na Zemlji, tako što će se, prvo na njih same, potom njihove bližnje (porodica, rodbina i prijatelji), potom i na sve ostale članove društva, jednako i nepristrasno odnositi savršeno pravedni i valjani Zakon dragog Allaha (Šerijat).

Ukoliko muslimani potvrde svoju iskrenost u vjeri, te zaista uspostave potpunu i istinsku vladavinu Šerijata na svim teritorijama nad kojima im je povjeren emanet (odgovornost) vlasti, onda se uistinu uspostavlja društvo vjere, milosrđa i tolerancije; društvo u kojem se favoriziraju i naređuju istina, dobro, milosrđe, pravda i moral, a suzbijaju i zabranjuju laž, zlo, nasilje, nepravda i nemoral; društvo u kojem su svim ljudima bez obzira na stepen njihova bogatstva i ugleda, naciju, rasu, jezik i porijeklo, silom zakona i države zagarantovani vjera, život, imetak, čast i jednaka šansa; društvo u kojem je zakonom i praksom garantirana sloboda vjere vjerskim manjinama, osim mnogobožaca;[6] društvo u kojem se favoriziraju vrijednosti znanosti i mudrosti i slobodno razvijaju nauke, ali uz jasno izraženu zahvalnost dragom Bogu, dragom Allahu iz Čijeg savršenstva, sveznanja i svemilosti one izviru, i, naravno, sa obavezom korištenja tih nauka u Njegovo ime, samo u svrhe kojima je On zadovoljan.

Na ovaj način se oživotvoruje stepen najvećeg mogućeg čovjekovog dosega ka savršenom na Zemlji, jer nesavršeni čovjek može imati učešća u savršenstvu samo onoliko koliko odbaci svoju umišljenost i oholost, i voljno se pokori savršenom naputku dragoga Allaha.

Ove tri etape razvoja poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam, kako rekosmo, ujedno su i etape razvoja islama uopće i kao takve su obrazac i izvor pouke svim generacijama muslimana sve do Sudnjega Dana. Na kraju govora o njima želimo jasno naglasiti da se, po našem dubokom ubijeđenju, pouke moraju uzimati iz njihove cjeline, odnosno u smislu da se u konkretnim uslovima pouke crpe pretežno iz one etape razvoja islama koja najbolje odgovara datim uslovima. Treba, dakle, voditi računa o tome kakav je stepen iskrenosti i kvaliteta vjere kod većine muslimana, jesu li muslimani dovoljno zreli i brojni da organiziraju vlastitu zajednicu, društvo ili državu, koja bi mogla nešto vrijedno ponuditi drugim državama i civilizacijama i ravnopravno učestvovati u svome prirodnom pravu da traži svoje mjesto pod Allahovim suncem na Allahovoj zemlji.

Prvi muslimani Kurejša

 

Već smo rekli da su se, sljedstveno principu postepenosti, prve objave odnosile na Muhammeda, alejhisselam, lično kao i na njegovo najintimnije okruženje. Odatle je sasvim razumljivo što su, kako predaje kazuju, upravo članovi njegovog domaćinstva bili i prvi sljedbenici nove vjere, pa je prva žena koja je primila islam u Meki bila Poslanikova, alejhisselam, supruga hazreti Hatidža a prvi muškarac hazreti Ali ibn Ebi Talib. Odmah za njima u islam su ušli i Zejneba, Rukajja, Umm Kulsum, Fatima[7]  i Zejd.

Hazreti Hatidža je vjerovatno i od ranije mogla kroz razgovore sa svojim rođakom Verekom steći saznanja o zabludama i neutemeljenosti tradicionalne mnogobožačke vjere većine Kurejšija tog vremena, a islam je faktički primila još od vremena prvih objava kada je tješila uplašenog muža koji je drhtao ispod ćebeta govoreći mu da je on isuviše čestit da bi dragi Bog dopustio džinima da ga opsjednu. Jedna veoma interesantna i znakovita predaja nam ukazuje na njenu izuzetnu mudrost. Naime, u periodu dok su još trajale Muhammedova, alejhisselam, zbunjenost i nesigurnost zbog onoga što mu se događa, jedne prilike on je ugledao jedan lik, za ostale nevidljiv, dok je bio u svojoj sobi u društvu Hatidžinom. Kada joj je, pomalo uplašen, rekao o svojoj viziji, ona ga je prigrlila i onda upitala da li je pojava još uvijek prisutna. Kada joj je Muhammed, alejhisselam, odgovorio da je posjetitelj nestao, ona je mudro odgovorila da je sigurna da je to bio melek, jer ih šejtan u takvim trenucima bračne intime sigurno ne bi napustio.[8] Ovaj događaj zaista jasno pokazuje u kolikoj je mjeri Muhammed, alejhisselam, imao ljubav, pomoć i podršku od strane svoje supruge hazreti Hatidže, a njezin stepen kod dragog Allaha jasno je pokazan znamenitim događajem kada joj je plemeniti Džibril, naravno posredstvom njezinog muža, prenio pozdrav mira (selama) lično od Gospodara svih svjetova. Neka je beskrajna milost i blagoslov dragog Allaha na plemenitoj majci vjernika[9] koja je počašćena takvom rijetkom počasti da joj dragi Allah lično pošalje pozdrav selama.

Druga osoba koja je primila islam, koliko je nama znano, bijaše hazreti Ali ibn Ebi Talib. Imao je tada samo deset godina, ali već bijaše izuzetno intelegentan i mudar, a Muhammeda, alejhisselam, neizmjerno voljaše otkako je znao za sebe, budući da je boravio u njegovoj kući još od najranije mladosti i provodio više vremena s njim nego li s rođenim ocem Ebu Talibom. Naravno da je i Muhammed, alejhisselam, izuzetno volio i bliskim držao hazreti Alija. O njihovom odnosu čini nam se najboljim prenijeti vam, poštovani čitaoci, riječi lično hazreti Alija ibn Ebi Taliba, onako kako ih bilježi knjiga Nehdžul-belaga:

... Znajte! Allah mi je doista zapovjedio da se borim protiv prijestupnika, prekršitelja ugovora i onih koji narušavaju red na Zemlji. Što se tiče prekršitelja ugovora, već sam se borio protiv njih. Što se tiče zastranji­vača od Istine, vodio sam džihad protiv njih. U vezi s onima koji su napustili vjeru, nanio sam im sramotu. Što se tiče šejtana iz jame, od njega sam oslobođen krikom glasnim od koga se ču vrisak srca njegova i potresenost grudi njegovih. Ostao je samo mali broj prijestupnika. Ako mi Allah dopusti priliku još jednu u vezi s njima, uništit ću ih zasigurno, izuzimajući mali broj preostalih koji će pobjeći na sve strane.

Čak u mladosti obarah odrasle snažne među Arapima. Slamao sam visoke rožnate izrasline plemena Rebia i Mudar. Znate doista mjesto moje u Poslanika Božijeg - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i porodicu nje­govu! - s obzirom na srodstvo vrlo blisko i na položaj poseban. Kada bijah dijete, uzeo me je u okrilje svoje. Običavao me je privijati uz grudi svoje i stavljati me pored sebe u postelji svojoj, primicati tijelo svoje blizu moga, te mi omogućavati da mirišem miomiris njegov. Običavao je sažvakati nešto, pa mi onda to davati, zalogaj po zalogaj. Nikada nije našao laž u govorenju mome, niti slabost u bilo kojem postupku mome.

Od vremena njegova - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomstvo njegovo! - odbijanja od sise, Allah je uz njega postavio najvećeg od meleka Svojih da ga vodi i danju i noću putem dobrote i lijepog ponašanja ljudi. A ja sam ga slijedio poput devčeta koje slijedi trag maj­ke svoje. Svaki dan mi je pokazivao, u obliku znamenja, neke od osobina svojih i naređivao mi da ih slijedim. Svake godine odlazio je u osamu na Hiru, gdje sam ga gledao, a gdje ga niko drugi gledao nije. Tada islam nije bio prisutan ni u jednoj kući do u kući Poslanika Božijeg - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - i Hatidže. Bio sam treći poslije njih dvoje. Gledao sam svjetlost Objave i Poruke i disao sam miris vjerovjesništva.

Kada je objava spuštena njemu - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - čuo sam cviljenje šejtanovo. Tada rekoh: "O Poslaniče Božiji, kakvo je to cviljenje?" A on odgovori: "To je šejtan koji je izgubio nadu svaku da će mu se robovati! Ti zaista čuješ što ja čujem, i vidiš što ja vidim, osim što ti uistinu nisi vjerovjesnik, već si doista pomagač, i ti si, zasigurno, u dobru."

Bijah s njim - blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - kada mu dođoše glavari Kurejša, te mu rekoše: "O Muhammede, iznio si tvrdnju golemu, kakvu niko nije iznio od predaka tvojih i niko iz kuće tvoje! Tražimo od tebe jedno. Daš li nam odgovor na to, i to nam pokažeš, vjerovat ćemo da si uistinu vjerovjesnik i poslanik. Ali, ako ne učiniš to, znat ćemo da si čarobnjak, lažac."

On - blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove! - reče: "Šta tražite?"

Oni rekoše: "Da nam pozoveš drvo ono da se pokrene sa žilama nje­govim, pa stane ispred tebe!"

On - blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - reče: "Allah je, doista, svemoguć. Učini li Allah to radi vas, hoćete li vjerovati i svjedočiti Istinu?"

Oni rekoše: "Hoćemo!"

I on onda reče: "Pokazat ću vam zaista ono što tražite, ali znam da se vi uistinu nećete potčiniti dobru. Među vama su zaista i oni koji će biti bačeni u Jamu i oni koji će stvoriti stranke." Potom on - blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - reče: "O drvo, ako vjeruješ u Boga i Dan sudnji i znaš da sam ja zaista Poslanik Božiji, onda se iščupaj sa žilama svojim i stani ispred mene s dopušte­njem Božijim!" Tako mi Onoga Koji ga je izaslao s Istinom, ono se izvali sa žilama svo­jim i pođe uz jeku silnu i uz šum sličan šumu krila ptičijih pa se zaustavi pred Poslanikom Božijim - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove! Grane mu se svinuše; najveću granu svoju spusti na Poslanika Božijeg - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove! - a neke grane svoje na rame moje. Bijah desno od njega - mir 'blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove!

Kada to ljudi vidješe, oholeći se i uznoseći, rekoše: "Sada naredi da ti ode polovica njega, a polovica da ostane." I on to naredi. Tada polovica njegova krenu prema njemu na začudan način uz jeku silnu, pa se gotovo savi oko Poslanika Božijeg - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu!

Potom oni rekoše iz nevjerstva svog i drskosti: "Naredi polovici ovoj da vrati polovici svojoj i neka bude kako je bilo."

I on – mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - naredi pa se ona vrati.

Onda rekoh: "Nema boga osim Boga! Zato sam te zaista prvi priznao, o Poslaniče Božiji, i prvi koji je potvrdio da je drvo po zapovijedi Boga Uzvišenog učinilo ono što je učinilo, potvrđujući tako vjerovjesništvo tvoje i uzvisujući riječ tvoju."

A na to svi ljudi povikaše: "Prije je čarobnjak, lažac! Čudne li čarolije! A on je u njoj vješt. Hoće li ti iko povjerovati u tome, osim nekoga sličnog ovome?" Pri tome pokazaše na mene.

Zaista, pripadam skupini ljudi koji ne mare za prijekore bilo čije kada je riječ o Bogu. Lice njihovo je lice iskrenih, a govor njihov jest govor čes­titih. Oni su oni što bdiju noću i svjetionici su danju. Čvrsto se drže za uže Kur'ana, oživljavaju staze Božije i staze Poslanika Njegova. Ne ohole se, niti se uznose, niti varaju, niti red narušavaju. Srca su njihova u Džennetu, a tijela njihova u radu. ...[10]

Mišljenja smo da ovaj citat iz jednog znamenitog govora hazreti Alija ibn Ebi Taliba koji je u ''Nehdžul-belagi'' imenovan kao ''Govor karanja'' sasvim jasno pokazuje plemeniti odnos između njega i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao i njegov izražen položaj među ashabima. Smatramo da je za ovu priliku ovoliko dovoljno kazati o Aliju, a prije nego li nastavimo, poštovane čitatelje želimo uputiti da pogledaju čitav pomenuti govor budući da je veoma znakovit i mudrosti velike sadržajan, a mogu ga pronaći na ovoj istoj web stranici u okviru kategorije ''osnovi i učenja islama''

Koliko je nama znano, prvi od ljudi izvan doma Poslanikovog koji primi islam bijaše Muhammedov, alejhisselam, izuzetno bliski i dragi prijatelj još od vremena Saveza pravednika Atik ibn Ebi Kuhafa, hazreti Ebu Bekr. Ebu Bekr, blag i plemenit, veoma prijatnog ponašanja i imućan trgovac, bijaše veoma omiljen i poštovan čovjek u Meki kome su mnogi znali doći po savjet o mnogim stvarima. Svoje je kvalitete i ugled među Kurejšijama još od prvog dana ulaska u islam svesrdno koristio na Allahovom putu upućujući ljude da slijede poziv Muhammeda, alejhisselam, najbolje kako je mogao. Tako su Ebu Bekrovim sevepom među prvima u islam ušli Abdu-Amr (rob Amrov) sin Aufa od roda Benu Zuhra, kojem je Muhammed, alejhisselam, promijenio ime u Abdurahman (rob Rahmana) ibn Auf, i Ebu Ubejda, sin El Džerra, od Benu Harisa. Osim pomenutih kvaliteta Ebu Bekr je imao još jedan izuzetan dar tumačenja snova po kome je još od ranije bio poznat u Meki, pa su mu se ljudi i po tom osnovu počesto znali obraćati. Tako se desilo da je u prvim danima Objave Ebu Bekru iznenada došao mladi Halid, sin moćnog Šemsa Saida ibnul-Asa. Mladić je bio veoma uplašen vizijom koju je prethodne noći sanjao i jutrom je požurio do Ebu Bekra da mu to protumači. Halid je usnio da se nalazi na samom rubu jedne ogromne i jezive provalije ispunjene plamtećom vatrom da joj se nije vidjeo kraj. Iznenada je došao njegov otac i počeo ga žestoko gurati da ga baci u tu vatru. U ogromnom strahu se opirao koliko je god mogao, ali ga je otac sve više gurao preko ivice provalije. U času najvećeg užasa iznenada je osjetio da ga nečije ruke obuhvaćaju oko struka i snažno povlače dalje od vatre i njegovog oca koji ga je u nju svom silinom htjeo baciti. Okrenuo se i vidjeo da je njegov spasilac Muhammed ibn Abdullah, El Emin. Kada je Halid završio izlaganje Ebu Bekr mu je objasnio da je poruka tog sna da treba primiti islam tako što će otići do Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i izgovarom šehadeta posvjedočiti ga Allahovim poslanikom što će ga spasiti velike vatre koja mu je u snu prikazana. Halid je odmah otišao do Poslanika, alejhisselam, i pred njim primio islam. Kada je i njemu rekao o svome snu, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mu je potvrdio ispravnost Ebu Bekrova tumačenja i vjerovatno mu rekao da svoj islam treba u prvo vrijeme kriti od svoje porodice.

Nekako u to vrijeme trgovac iz roda Abdu-Šems, Osman ibn Affan, veoma čestit, dobrodušan i plemenit mladić vraćao se iz Sirije ka Meki. Jedne noći u pustinji iz sna ga je trgnuo glas koji je mogao jasno čuti a koji je vikao kroz noć: ''O spavači probudite se, doista se Ahmed obznani u Meki!'' Osman bijaše zbunjen tom porukom, jer nije znao ko je to Ahmed i šta znači njegovo obznanjivanje u Meki. Međutim, stvar mu bijaše objašnjenja par dana kasnije kada ga je pristigao Ebu Bekrov rođak Talha iz roda Tejm i obavijestio ga o vlastitom čudnom iskustvu što ga je doživjeo u Busri kada mu je prišao jedan monah i upitao da li se Ahmed već pojavio među ljudima Hrama. Iznenađen Talha je monaha upitao ko je Ahmed i dobio odgovor da je riječ o sinu Abdullaha, unuku Abdulmuttaliba. Monah je potom dodao: ''Ovo je mjesec njegov u kome će on izaći a on je zadnji od vjerovijesnika.''[11] Tako su obojica, i Osman i Talha, saznali da se nešto izuzetno značajno u Meki dogodilo u čijem je centru bio Hašimija Ebu Kasim, Muhammed ibn Abdullah, El Emin. Kada su stigli u Meku prvo su odlučili otići do Ebu Bekra znajući da je on najbliži prijatelj čovjeka koji je iznenada postao toliko značajan u njihovim životima. Kada ih je Ebu Bekr doveo do Poslanika, on im je objasnio pravo značenje onoga što su doživjeli i obojica su primili islam.

Naredno obraćenje takođe je bilo veoma znakovito. Jedne prilike je Muhammed, alejhisselam, šetajući u društvu Ebu Bekra skromnim pasištima na periferiji Meke,[12] naišao na mladog štićenika roda Zuhr Abdullaha ibn Mes'uda koji je čuvao stoku. Pošto su bili ožednjeli Muhammed, alejhisselam, je upitao Abdullaha može li malo pomusti mlijeka za njih da se napiju. Mladić je odgovorio da nema prava dati im s obzirom da stoka nije bila njegova. Tada ga je Muhammed, alejhisselam, upitao ima li u stadu mladu ovcu kojoj ovan nikada nije pristupio i koja radi toga još nije davala nimalo mlijeka. Abdullah mu iz stada izdvoji i dovede takvu ovcu, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, tada položi svoju mubarek ruku na njezino još uvijek suho i neaktivno vime, te uputi dovu dragom Bogu. Vime iznenada nabreknu od mlijeka. Ebu Bekr donese jedan šuplji kamen u koji pomuzoše mlijeko i odatle se napiše. Kada im je bilo dovoljno Muhammed, alejhisselam, reče svojim mubarek glasom vimenu da presuši i ono u trenu presuši postavši kakvo je bilo i prije. Veliko čudo kojem je prisustvovao jako je dojmilo Abdullaha i on je par dana kasnije primio islam. Dragi Allah ga je obdario britkom memorijom i lijepim glasom da je uskoro postao jedan od najboljih učača i hafiza časnoga Kur'ana.

U ovo prvo vrijeme Objave takođe se izuzetno velika milost dragog Allaha spustila na još neke rođake Poslanikove, tako da su islam primili: Alijev brat Džafer ibn Ebi Talib, Zubejr, sinovi Poslanikove tetke Umejme (Abdulmuttalibove kćeri) Abdullah ibn Džahš i Ubejdullah kao i njihova sestra Zejneba,[13] Ebu-Selema, Sa'd ibn Ebi Vekas i njegov mlađi brat Umejr.

Navedeni primjeri ulaska u islam jasno nam mogu pokazati kako je, milošću dragog Allaha, istina polagano i postepeno, ali sigurno, rastao broj muslimana između Kurejšija u Meki. To su uglavnom bili mlađi ljudi zdravih misli i otvorenih pogleda, nesputanih okovima tradicije koja se bezuslovno i bez ikakvog kritičkog promišljanja ima prihvatiti. Mladost je davala životnost i poletnost muslimanima, ali im je onemogućavala znatniji ekonomski i politički utjecaj u Meki jer, uz rijetke izuzetke poput Ebu Bekra, to uglavnom nisu bili bogati ljudi. A, iako su mnogi od njih potjecali iz najuglednijih mekanskih rodova, zbog svoje mladosti nisu imali značajnijeg političkog utjecaja u Meki. Broj tih najranijih sljedbenika Muhammeda, alejhisselam, prvih muslimana među Kurejšijama u prvih nekoliko godina nije bio osobito velik, ali je zato njihova vjera bila duboka, jaka i iskrena. Izuzetnim kvalitetom se, dakle, nadomještavao nedostatak kvanititeta u prvo vrijeme Objave, i upravo je taj kvalitet bio kao granit čvrsta osnova za budući siguran i još kvalitetniji razvoj svjetlosti islama i među Kurejšijama, i među svim Arapima, i konačno među svim narodima na Zemlji.

U početku ulazak u islam nije zahtijevao ništa drugo osim iskrenog svjedočenja vjere u dragog Allaha, Jednog, Jedinog, Boga osim kojeg drugog boga nema, Stvoritelja i Održavatelja svega, kao i svjedočenja istinitosti poslanstva Muhammeda, alejhisselam. Ovo se formalno izražavalo prostim izgovaranjem rečenice: ''Ešhedu en la ilahe illallah (svjedočim da nema boga osim Allaha), ve ešehedu ene Muhammeden resulullah (i svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik)'', u prvo vrijeme isključivo u mubarek prisustvu lično Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a kasnije kada se broj vjernika povećao, dovoljno je bilo šehadet izgovoriti u prisustvu nekih od muslimana u funkciji svjedoka. Naravno da je ovaj vanjski, formalni izražaj sobom nosio čitavo more svekolikih unutarnjih značenja, mudrosti i pouka, jer svjedočiti Allaha i Resulullaha, alejhisselam, značilo je čvrsto vezati kompletnu ličnost za tevhid (monoteizam), čitav život urediti u pravcu istinske predanosti dragom Bogu i pokornosti Njemu i Njegovom poslaniku (islam), i u konačnici voljeti dragog Allaha najvećom ljubavlju, većom od bilo koje druge, a Njegova poslanika voljeti više od bilo kojeg drugog stvorenja. U ovom smislu su svete Riječi časnoga Kur'ana, kao i riječi i djela Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, (hadis) postale neiscrpno vrelo svekolike pouke, mudrosti, upute i lijeka za sve muslimane sve do Sudnjeg Dana.

Svjedočenje jednoće dragoga Boga i Muhammeda, alejhisselam, kao Njegovog poslanika samo je kratak period vremena bio jedini zahtjev kojeg je morao ispuniti svaki musliman, jer ubrzo nakon što je okončan period prekida objavljivanja, plemeniti melek Džibril se pojavi Muhammedu, alejhisselam, i udari svojom petom u zemlju izazvavši čudesno izviranje vode. Melek potom uze abdest tom vodom te klanja namaz (salat) poučivši tako Muhammeda, alejhisselam, kako se pravilno uzima abdest i klanja namaz. Zapamtivši sve to Poslanik ode kući, pouči Hatidžu naučenom i zajedno klanaše prvi namaz. Koliko je nama poznato u to doba klanjala su se samo dva namaza dnevno,[14] jedan po danu i jedan naveče, pri čemu se lice okretalo u pravcu Mesdžidul-aksaâ (Bejtul-makdisa) u Jerusalimu. Muslimani su u prvo vrijeme klanjali namaze uglavnom sami, skriveni u svojim kućama od neželjenih pogleda, a ponekad bi se okupili u nekom od klanaca na periferiji Meke i tamo klanjali.

Rodbina najbliža

 

Već smo istakli da su u prvo vrijeme Objave pretežno mladi ljudi odgovarali na poziv Muhammeda, alejhisselam, i prihvatali islam. Stariji su bili mnogo više rezervisani, pogotovi oni koji su bili bogati i imali ugled u Meki, tako da niti jedan od plemenskih starješina Kurejša nije pokazivao niti najmanjeg interesovanja za islam.

Ono što je Poslanika posebno boljelo bilo je to što niti jedan od njegovih amidža još nije bio prihvatio njegov poziv. Ebu Leheb se sve više udaljavao od svoga bratića postajući sve grublji i osorniji, tako da se sa njegove strane Muhammed, alejhisselam, nije imao čemu nadati. Ostale su amidže i dalje njegovale najljepše mišljenje o Abdullahovu sinu, ali nijedan od njih u to doba ne pokazivaše nikakva interesa za islam. Ebu Talib je bio sasvim čvrst u namjeri da ostane vjeran vjeri svojih predaka, ali je volio svoga bratića i poštovao vjeru njegovu i dvojice svojih sinova Alija i Džafera, bivši spreman da Muhammeda, alejhisselam, zaštiti svojim ugledom u Meki. Abbas i Hamza takođe su jako voljeli Muhammeda, alejhisselam, ali u to doba bijahu nekako neodređeni i suzdržani.

Kada su Muhammedu, alejhisselam, objavljeni ajeti:

... I opominji rodbinu svoju najbližu (26:214),

on ih je shvatio kao svoju dužnost da okupi svoju rodbinu i sve ih zajedno pozove u islam. Ovaj skup je bio veoma znakovit, kako po jednom od čuda (mu'džiza) Muhammeda, alejhisselam, tako i po tome što je on iznjedrio poseban položaj Alija ibn Ebi Taliba u rodbini Poslanikovoj. O ovome, vam poštovani čitaoci, iz knjige Ebu Bekra Siradžuddina o Poslanikovom životu citiramo sljedeće:

... Nakon objave ajeta: I svoju najbližu rodbinu ti opominji,[15] Poslanik je zovnuo Alija i rekao mu: "Bog mi je naredio da opomenem svoju po­rodicu, svoj najbliži rod, a taj zadatak prevazilazi moju snagu. Ipak, spremi hranu, jedan ovčiji but i šolju mlijeka, pa okupi Beni Abdul-­Muttalib, da im kažem šta mi je naređeno." Ali je učinio tačno ono što mu je bilo rečeno, ni više ni manje, i većina članova roda Hašim, negdje oko četrdeset ljudi, došli su na jelo.

"Kad su se okupili," pričao je Ali, "Poslanik mi je rekao da prinesem hranu koju sam pripremio. Onda je on uzeo komad mesa, zagrizao ga i ponovo bacio u posudu, govoreći: 'Uzmite u ime Boga.' Ljudi su jeli na smjenu, po nekoliko u isto vrije­me, sve dok se svi nisu najeli.'' "Ali'', pričao je Ali, "nisam mogao primi­jetiti da se išta promijenilo na hrani osim što je bila iščopana rukama, a života mi, da je namjesto njih sviju bio samo jedan čovjek, mogao je po­jesti sve što sam stavio pred njih. Onda je Poslanik rekao: 'Podaj im da piju', pa sam im donio šolju i svaki se dobro napio, iako je jedan čovjek mogao popiti cijelu šolju. Kad je Poslanik zaustio da im se obrati, Ebu Leheb ga preduhitri i reče: 'Vaš je domaćin bacio čini na vas,' i svi se raziđoše prije nego što je on mogao doći do riječi.''

Slijedećeg dana Poslanik je rekao Aliju da uradi isto što je uradio i prethodnog dana. Tako je pripremljeno još jedno slično jelo i sve je bi­lo kao i ranije, samo što je ovaj put Poslanik bio na oprezu, te im se uspio obratiti. "Sinovi Abdul-Muttalibovi," rekao je, "ne znam da je ije­dan Arap donio svome narodu učenje plemenitije od moga. Nudim vam najbolje od ovoga i budućeg svijeta. Bog mi je naredio da vas pozovem u okrilje Njegovo. Ko će mi, onda, od vas pomoći u ovome, da mi bude brat, izvršitelj i nasljednik?" Nastupila je tišina među pozvanima. I Dža­fer i Zejd su mogli govoriti, ali su znali da njihov islam nije sporan, i da su se sastali zbog drugih, a ne zbog njih dvojice. Pa kad i dalje niko ne progovori, trinaestogodišnji Ali se osjeti pozvanim da se on oglasi: "Bo­žiji Poslaniče, ja ću ti biti pomoćnik." Poslanik je spustio ruku na Alijev vrat i rekao: "Ovo je moj brat, izvršitelj i nasljednik među vama. Slušaj­te ga i povinujte mu se." Ljudi ustadoše na noge, smijući se i govoreći Ebu Talibu: "Evo ti je naredio da slušaš svoga sina i da mu se povinu­ješ.''[16]

Od Poslanikovih tetaka jedino Safija nije oklijevala da krene njego­vim putem, što je učinio i njen sin Zubejr, ali njezinih pet sestara nisu se mogle odlučiti. Arvin (Ervin) je stav bio tipičan za sve njih, znala je reći: "Če­kam da vidim šta će mi sestre uraditi." S druge strane, njegova strina, Ummul-Fadl, žena kolebljivca Abbasa, bila je prva žena što je primila islam nakon Hatidže. Nije joj trebalo dugo da još tri svoje sestre dovede Muhammedu - Mejmunu, svoju pravu sestru, i dvije polusestre, Selmu i Esmu. Džafer je odrastao u kući Ummul-Fadl i baš tu je upoznao i za­volio Esmu, kojom se nešto ranije i oženio, a Hamza se oženio njenom sestrom Selmom. Među prvima što su se odazvale bila je i Umm Ejmen. Za nju je Poslanik rekao: "Ako ko hoće da oženi ženu iz Dženneta, ne­ka oženi Umm Ejmen",[17] što je čuo Zejd i duboko primio srcu. Ona je bi­la mnogo starija od njega, ali ga to nije obeshrabrilo pa je svoju namje­ru prenio Poslaniku, kojem nije bilo teško nagovoriti Umm Ejmen da pristane na udaju. Rodila je Zejdu sina kojem su dali ime Usama, a on je odrastao kao unuk Poslanikov i bio mu je vrlo, vrlo drag. ...[18]

Reakcije mnogobožaca

 

U samom početku Objave, kao što je već rečeno, radosne vijesti su širene i kur'anski ajeti prenošeni bez javnog djelovanja, od usta do usta i u razgovorima unutar manjih skupina ljudi. Prirodno, takve vijesti su dolazile i do onih među Kurejšijama koji nikako nisu bili voljni da prihvate novu vjeru, a oni su opet dalje prenosili vijest o tome svojim istomišljenicima tako da su vijesti o novoj vjeri koju propovijeda i kojoj poziva sin Abdullahov za kratko vrijeme bile poznate svima u Meki. Prvaci Meke isprva tome nisu pridavali nikakav poseban značaj jer su ''novog boga'' o kome govori Ebu Kasim prosto smatrali još jednim ''članom'' arapskog panteona, a u njihovoj tradiciji je duboko bio ukorijenjen osjećaj obaveze pružanja časti i gostoprimstva svim božanstvima arapskih plemena čije su statute običavali primati u Kabu i tamo čuvati uobičajeno vrijeme. Međutim, čim su malo bolje upoznali vjeru kojoj poziva Muhammed, alejhisselam, brzo su uočili da je ona u svome korijenu bitno drugačija od onih na koje su navikli, i da ona poziva ka napuštanju mnogobožačke vjere kao i čitavog načina života koji su oni uobičajili živjeti. Ubijeđeni da ta nova vjera ugrožava njihovu poziciju i uobičajenu tradiciju, prvaci Kurejšija su, prihvativši ono čemu su ih pozivale vojske prokletog Iblisa, svoja srca okrenuli protiv Muhammeda, alejhisselam, i vjere kojoj on poziva. Odlučivši da novoj vjeri stanu u kraj, oni su se ultimativno obratili Ebu Talibu da ''urazumi'' svoga bratića. On je pokušao da omekša njihova srca, ali je na kraju bio doveden u situaciju da se mora pred njima otvoreno izjasniti da li je sa njima ili ne. To je Ebu Talibu teško padalo budući da je sa jedne strane kao poglavar roda Hašim morao paziti da sačuva dobre odnose sa poglavarima ostalih rodova među Kurejšijama, a sa druge strane on jako voljaše Muhammeda, alejhisselam, i bijaše čvrst u namjeri da ga zaštiti. Njegovu nedoumicu izgleda osjetiše i ostale kurejšijske vođe pa pokušaše stvar riješiti na miran način. Posmatrajući svijet isključivo u, za njih svakako najvažnijem, materijalnom obzorju, mnogobožački poglavari Meke pomisliše da i Muhammed, alejhisselam, ima ''svoju cijenu'' i tako odoše Ebu Talibu sa ponudom da Muhammedu sakupe iz vlastitih imetaka najveći imetak i postave ga na najmoćniju poziciju vlasti u Meki, ali uz uslov da se on odrekne onoga čemu poziva. Ebu Talib ode do svoga bratića i obrati mu se, kako većina predaja govori, u smislu sljedećih riječi: ''Sine brata mog, poštedi i mene i sebe. Ne tovari mi teret veći nego što ga mogu nositi.'' Shvativši da i Ebu Talib osjeća izvijesnu nelagodu zbog mogućnosti sukobljavanja sa ostalim Kurejšijama, Muhammed, alejhisselam, za tren pomisli da ga možda više ne želi štititi i zbog toga osjeti tugu u svom srcu. Naravno, dragi Allah je srce svoga Poslanika učinio odanim i čvrstim, tako da Muhammed, alejhisselam, odgovori amidži sasvim jasnim i duboko sadržajnim riječima:

''Amidža, tako mi Allaha, kada bi mi oni Sunce stavili u moju desnicu, a Mjesec u ljevicu, s tim da ovo napustim, ja to ne bih napustio, pa bilo da to Allah osnaži ili da stradam na ovome putu''! [19]

Izrekavši ove znamenite riječi, Muhammed, alejhisselam, ustade i sa suzama u očima htjede otići od svoga amidže. Međutim, Ebu Talib mu tada reče da ga on voli i da će ga i dalje štititi bez obzira na cijenu. Ove Ebu Talibove riječi jako su obradovale Muhammeda, alejhisselam, koji je svojom poslaničkom pronicljivošću mogao jasno osjetiti svu ozbiljnost situacije u kojoj je, bez zaštite njegovog roda, njegov život lahko mogao biti na meti. Da je upravo dragi Allah, nadahnuvši i omekšavši Ebu Talibovo srce, svome miljeniku i Poslaniku pružio zaštitu na Zemlji jasno se da vidjeti iz sljedećeg citata u kome je pokazano koliko su mnogobožački prvaci Kurejšija željeli da ugroze njegov život:

... Kad su Kurejšije saznale da je Ebu Talib odbio napustiti i prepustiti Božijega Poslanika, te da se nije solidarisao s njihovim neprijateljstvom prema njemu, ponovo su došli kod njega, ovog puta s 'Ummaretom ibn El-Mugirom.

''Ovo je 'Ummare bin El-Velid, Ebu Talibe'', rekli su mu, ''najkurpulentniji i najljepši kurejšijski mladić. Uzmi ga sebi za ispomoć, i kao krvarinu, pa i posini ga, eto tvoj je ..., a nama predaj svoga bratića koji je napustio tvoju vjeru i vjeru predaka tvojih, koji je razbio zajednicu tvoga naroda i koji je ustvrdio da su glupa njihova shvaćanja, da ga ubijemo! Jedan za jednoga!''

''Ružno je to što mi nudite!''; odgovorio je Ebu Talib. ''Zar da mi vi date svoga sina da vam ga hranim, a da ja vama dam svoga da ga ubijete!? To, Allaha mi, nikada neće moći!''

El-Mut'im bin 'Addi je na to rekao: ''Bogami, Ebu Talibe, tvoj narod je pravedno postupio prema tebi i mnogo se trudio da se riješi onog što i ti mrziš, ali ne vidim da išta hoćeš prihvatiti od njih!'' ''Nisu pravedni prema meni'', odgovorio mu je Ebu Talib, ''no ti si se, Mut'ime, sav upregao da me staviš na cjedilo i da okreneš narod protiv mene. Ali, eto, čini što ti je drago!''

Od sporazuma tako nije bilo ništa. Sukob se sve više rasplamsavao, ljudi su zapadali u sve veća neprijateljstva i nasrtaji jednih na druge su bivali sve češći. Kurejšije su sve energičnije zahtijevali da se otkrije svaki čovjek iz njihovih plemena koji je prišao Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i koji je primio islam. Svako pleme je potom požurilo da ''svoje'' muslimane kazni i odvrati ih od njihove vjere. Poslanika je Allah zaštitio od njih njegovim amidžom Ebu Talibom.

Vidjevši sve ono što su činile Kurejšije, Ebu Talib je obišao plemena Benu Hašim i Benu El-Muttalib i pozvao ih da zajedno s njim štite Božijega Poslanika i stanu u njegovu odbranu. Oni su se sakupili kod njega i podržali ga, a jedini izuzetak je bio Ebu Leheb, prokleti neprijatelj Božiji. ...[20]

Vidimo, dakle da su se kurejšijske vođe morale suočiti sa za njih veoma neugodnom situacijom da je Muhammed, alejhisselam, bio pod zaštitom čitavih rodova Hašim i Muttalib, jer, između svih njih, jedino Ebu Leheb odbi pružiti zaštitu Poslaniku i iskazivaše otvoreno neprijateljstvo prema njemu. U takvoj situaciji su, uvidjevši da ga ne mogu otvoreno progoniti, odlučili da obesnaže njegovu poruku tako što bi ga kod svih Arapa prikazali izopačenim i opasnim. Ocrnjavanje Muhammeda, alejhisselam, kod svih arapskih plemena izvan Meke učinilo im se neobično važnim pogotovu zbog toga što je upravo započinjalo vrijeme velikog hodočašća kada su se mnogi hodočasnici sa svih strana sljevali u Meku. Kurejšije su bili potpuno svjesni da njihovo bogatstvo i ugled čuvara Kabe kod svih Arapa ovisi o gostoprimstvu koje će oni pružati kako ljudima, tako i njihovim bogovima. Do sada je to teklo bez problema, ali sada će mnogi hodočasnici biti pozivani da napuste vjeru svojih predaka i odbace svoja božanstva. Pobojali su se da će mnogi ljudi iz revolta prestati hodočastiti Meku čime bi njihova trgovina opala i njihov ugled bio narušen, a njihovi strahovi su dosezali čak i do mogućnosti da se sva arapska plemena udruže i ratom ih istjeraju iz Meke povjeravajući čast čuvara Kabe drugom plemenu. Odatle su zaključili da moraju jasno staviti svim Arapima do znanja da se oni odriču Muhammeda, alejhisselam, da ne podržavaju njega niti ono što on govori. Kurejšije su se upravo najviše i plašili onoga što on govori, jer, iako su srca njihova bila zapečećena poricanjem i odbijanjem vjere, ipak su jasno mogli osjetiti svu ljepotu časnog Kur'ana i svu snagu njegovog dejstva na ljudska srca, naravno odbijajući da u tome prepoznaju Božije porijeklo već to pripisujući geniju Muhammedova ''pjesništva''. Kako bi osujetili djelovanje ''Muhammedovih riječi'' na hodočasnike koji su uskoro trebali dolaziti, odlučili su da postave svoje ljude na svim putevima koje vode ka Meki kako bi oni sve posjetioce na vrijeme upozorili na opasnost od ... ali koga, da li pjesnika, da li ludaka, da li čarobnjaka?! Tu su se zbunili budući da nisu mogli odlučiti kako da kvalificiraju Muhammeda, alejhisselam, pa su odlučili da se sastanu u kući uglednog Mekelije Velida bin Mugire i da njega upitaju za savjet, vjerovatno zbog njegovog dobrog poznavanja arapskog jezika i pjesništva. S obzirom da je sadržaj izrečenog na tom skupu veoma znakovit, odlučili smo se i ovdje navesti jedan citat i, inša'Allah, nakon toga dati mali komentar:

... Kod uglednog Mekkelije, Velida b. Mugire, bila se sakupila jedna grupa Kurejšija, u vrijeme kad je nastupila sezona hadža.

''Kurejšije!''; rekao im je, "evo nastupa i ova sezona, i u njoj će vam doći mnoge arapske delegacije. Oni su, nesumnjivo, čuli za tog vašeg sugrađanina i vi zato morate zau­zeti jedinstven stav od kojeg niko neće odstupiti, pa da jedni druge pobijate, ili se u izjavama razlikujete."

"Eto tebe, Benu 'Abdi Šems", rekli su mu oni, "reci ti! Izreci nam stav koji ćemo zauzeti."

"Ne, ne!'', odgovorio je on. "Vi ćete reći, a ja ću slušati."

"Reći ćemo da je vrač", rekli su, a on je dodao: "Ne, Boga mi, on nije vrač! Vračevi su nama odveć poznati. To što on ima nije nikakvo mrmljanje vrača niti njegovo gukanje!"

"Onda ćemo reći da je lud", nastavili su. "Nije ni lud", rekao je on. "Mi smo viđali ludilo i dobro znamo šta je ono. To što je kod njega ne izaziva mu gušenje, trzanje ili bulažnjenje."

"Pa da reknemo da je pjesnik!" "Nije ni pjesnik!", odgovorio je. "Mi sasvim dobro znamo sve oblike poezije: i zedžer,[21] i hezedž,[22] i karid;[23] znamo i vesele i tužne pjesme. Ono kod njega nije poezija!"

"Reći ćemo da je čarobnjak!" "Nije ni čarobnjak!", rekao je on. "Svi smo često viđali čarobnjake i njihove čarolije. Ono je kod njega ipak nešto drugo, nije ni njihovo puhanje, ni njihovi uzlovi!"

"Pa dobro, šta ti veliš, Ebu 'Abdi Šems?!"; upitali su.

"Boga mi, u njegovim riječima doista ima neke čudne slasti!"; odgov­orio je. "Stablo im je prava hurma a krošnja tek ubran plod! Šta god da kažete, vidjeće se da nije to! Ipak, biće najbolje da kažete da je čarobnjak, da govori čarolije kojima rastavlja čovjeka od čovjeka, muža od žene, čovjeka od njegove porodice." ...[24]

Ovaj citat nas jasno upućuje na to da je Velid u svom srcu jasno mogao osjetiti ljepotu Kur'ana čije je izražaje upoređivao sa slatkim hurmama, a bilo mu je jasno i to da to nije niti pjesništvo, niti čarobnjaštvo, a pogotovo ne govor luda čovjeka, pa ipak je odbio da povjeruje. Iako je, najvjerovatnije mogao osjetiti istinu u svom srcu, on je odbio da je prihvati. Njegov slučaj jasno pokazuje tragediju tvrdoglavih i oholih koji, mada istinu u srcu osjete, odbijaju je prihvatiti iz inata. Na ovo jasno upućuju, i o svoj dramatičnosti posljedica za takve govore, sljedeći kur'anski ajeti, koji su, kako se prenosi, objavljeni upravo zbog Velida bin Mugire, kada je on, jedne druge prilike, slušao Muhammedovo, alejhisselam, učenje Kur'ana, te razmišljajući o tome krajnje oholo zaključio da su to samo čovjekove riječi i čarolija koja traje:

Meni ostavi onoga koga sam Ja izuzetkom učinio i bogatstvo mu ogromno dao, i sinove koji su s njim, i čast i ugled mu pružio. I još žudi da uvećam! Nikako! On, doista, prkosi ajetima Našim, a naprtiću Ja njemu teškoće, jer je smišljao i računao, i proklet bio kako je proračunao! I još jednom, proklet bio, kako je proračunao! Zatim je pogledao, pa se onda smrknuo i namrštio, i potom se okrenuo i uzoholio, i rekao: "Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeđuje, ovo su samo čovjekove riječi!" U Sekar ću Ja njega baciti. A znaš li ti šta je Sekar? Ništa on neće poštedjeti, kože će crnim učiniti ... (74:11-29)

Tako su Kurejšije postavili svoje ljude na sve prilazne puteve Meki koji su glasno upozoravali sve hodočasnike na prisustvo ''opasnog čarobnjaka koji svojim riječima može razdvojiti članove porodice'' u svetom gradu, i govorili im da ga se klone. Međutim, oni tom svojom spletkom nikako nisu mogli spriječiti ulazak u islam onoga koga je dragi Allah odlučio uputiti.

Dva su slučaja posebno upečatljiva. Prvi od njih odnosi se na Tufejla iz plemena Devs koji je te godine bio odlučio obaviti hadž te se zaputio prema Meki. Naravno, na putu je susreo kurejšijske izaslanike koji su se posebno potrudili da ''obrade'' baš njega pošto je bilo dobro znano da je on izuzetno nadaren pjesnik i veoma ugledan u svome plemenu. Uspjeli su da ga uplaše da će biti začaran bude li slušao riječi ''čarobnjaka'' Muhammeda, sina Abdullahova do te mjere da je Tufejl odlučio zapušiti vlastite uši pamukom kada se sa Muhammedom suoči. Tako se i zbilo. Tufejl je, vidjevši pokraj Kabe Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji je upravo bio započeo namaz, brzo zapušio svoje uši pamukom i krenuo da obavi obrede. Ali je, voljom dragog Allaha, Tufejl ipak čuo neke ajete Kur'ana koje je Poslanik glasno učio u svome namazu i oni su ga jako dojmili. Rekao je sam sebi da se nema čega bojati, jer on kao dobar pjesnik i mudar čovjek može pouzdano ocijeniti da li su riječi istinite i valjane ili nisu, i zašto ih onda nebi čuo – ako budu valjane prihvatiće ih, a ako budu nevaljale odbaciće ih. Sačekao je da Muhammed, alejhisselam, završi namaz i potom ga pratio sve do njegove kuće. Kada je Poslanik ušao u dvorište svog doma Tufejl je ušao za njim i obratio mu se sa pozdravom. Resulullah, alejhisselam, mu je otpozdravio, a Tufejl mu je onda rekao: ''Muhammede, narod tvoj reče mi ovo i ono, i tako me uplaši tobom da začepih uši kako ne bi čuo govor tvoj. Ali Bog ne dopusti da te ne čujem. Reci mi, zato, istinu o sebi.''

Muhammed, alejhisselam, mu je proučio nešto iz Kur'ana i objasnio mu značenje, smisao i sadržaj islama. Tufejlovo srce je, milošću plemenitog Gospodara svih svjetova, Svemilosnog, Samilosnog, prepoznalo istinu i on je, izrekavši šehadet, primio islam. Potom se vratio svome narodu odlučan u svom vjerskom oduševljenju da ih sve navede da prime islam. Međutim samo su ga poslušali njegov otac i njegova žena. Svi ostali njegovi saplemenici ostadoše nezainteresirani za njegove riječi. Ogorčen Tufejl se vratio u Meku i od Muhammeda, alejhisselam, zatražio da prokune njegov nehajni narod. Međutim, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, umjesto kletve uputi dragom Allahu dovu za njegov narod, i onda, upozorivši ga na nužnost strpljenja, uputi Tufejla da se vrati svome narodu i da ih i dalje blago, strpljivo i lijepim riječima poziva u islam. Tufejl je vjerno slijedio Poslanikove upute i, kako su godine prolazile, sve više porodica iz plemena Devs je primalo islam.

Drugi upečatljiv slučaj je ulazak u islam poznatog ashaba Ebu Zerr El-Gifarija. Njegovo pleme Benu Gifar živjelo je u području sjeverozapadno od Meke nedaleko od obale Crvenog mora i bilo je na veoma zlu glasu budući da su se bavili drumskim razbojništvom. Za razliku od svojih saplemenika Ebu Zerr ne bijaše mnogobožac. Čvrsto ubijeđen u Božju jednost on je odbijao bilo kakvo učešće u idolopoklonstvu. Njegov brat Unejs je boravio u Meki i odatle donio vijesti o čovjeku koji kaže da je Božji glasnik i tvrdi da nema bogova osim jednog jedinog Boga. To je jako zainteresiralo Ebu Zerra i on donese odluku da što prije ode do tog čovjeka u Meki, budući da je već u svom srcu bio ubijeđen u potpunu istinitost onoga što on govori. Upravo je bilo nastupilo vrijeme hadža i Ebu Zerr se zajedno sa ostalim hodočasnicima uputio prema Meki. Kada je došao do kurejšijske ''straže'' mirno je saslušao ono što su oni govorili, što, naravno, na njega nije imalo nikakvog utjecaja. Naprotiv, izgleda da je baš od njih saznao ono što mu je nedostajalo kako bi lakše došao do Muhammeda, alejhisselam. Lahko je pronašao Poslanikovu kuću i, ušavši u dvorište, zatekao Resulullaha u snu na klupi sa ogrtačem preko svoga mubarek lica. Ebu Zerr ga je blago probudio i ljubazno zamolio da mu kaže neke od njegovih pjesama. Muhammed, alejhisselam, mu je prvo  objasnio da on nije nikakav pjesnik već te Riječi dolaze od dragog Boga, a on ih samo ponavlja onako kako su mu objavljene, i potom mu proučio nekoliko ajeta časnoga Kur'ana. Ebu Zerr je potom izgovorio šehadet. Poslanik mu je objasnio ono što je u tom trenutku bilo bitno za njega da sazna o islamu, i onda ga upitao o njegovom porijeklu. Kada mu je Ebu Zerr rekao da je on od plemena Benu Gifar, Muhammed, alejhisselam, ga iznenađeno pogleda i reče: ''Doista Allah upućuje koga On hoće.''  Kazao mu je da se vrati svom narodu, da ih poziva u islam i da čeka daljnje upute. Uistinu je primjer Benu Gifar veoma upečatljiv, jer se prenosi da su mnogi od njih, slušajući Ebu Zerrove pozive, primili islam. Muslimani Benu Gifar su, kako se prenosi, još neko vrijeme nastavili sa prepadima karavana na putu,[25] ali su potom nudili povrat robe vlasnicima uz uvjet da posvjedoče jednoću dragog Boga i poslanstvo Muhammeda, alejhisselam. Kasnije, kako je njihova vjera jačala, oni su se odricali svog nečasnog posla, a Ebu Zerrov bijeg od pohlepe i materijalnog bijaše toliko jak i izražen da je on vremenom postao poznat kao primjer ashaba Muhammeda, alejhisselam, sklonih asketizmu.[26]

Navedeni primjeri još su jedno predivno Znamenje dragog Allaha, koji poznaje spletke svih spletkaroša i nad svim je gornji:

Ve mekeru ve mekerallah (i oni spletku postaviše, ali je postavi i Allah) vallahu hajrul-makirin (a Allah je i u tome najbolji) (3:54)

Tako se desilo da su Kurejšije nesvjesno svojom spletkom dali veoma snažnu reklamu islamu, jer se sada o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i njegovoj poruci počelo govoriti među svim plemenima širom Arabije. Bez obzira na to što su neki o njoj govorili dobro a drugi loše, bitno je da se od tada poruka Vjerovijesnikova počela izljevati izvan Meke i redova plemena Kurejš. Muhammed, alejhisselam, postade dobro znan u čitavoj Arabiji, a glasovi o njemu polahko počeše stizati i u druge zemlje regiona.

Hazreti Hamza

 

Hamza ibn Abdulmuttalib bijaše najmlađi od Poslanikovih amidža, po starosti njegov vršnjak. Njegova majka bila je Hala, Aminina amidžišna koju je Abdulmuttalib oženio istog dana kada je sina Abdullaha oženio Aminom. Tako je Hamza bio vršnjak Muhammedov, alejhisselam, i dvostruki rođak, i po ocu i po majci, pa obojica, i Hamza, i Muhammed, alejhisselam, još od djetinjstva osjećaše veliku ljubav i prisnost jedan prema drugom.

Hamza je izrastao u veoma snažnog čovjeka i vještog borca, tako da se prenosi da je u to doba nosio glas najjačega među svim Kurejšijama. Bijaše veoma vješt u korištenju sablje, luka i ostalog naoružanja tog vremena, a svoju izuzetnu hrabrost je redovito potvrđivao svojom praksom lovljenja lavova. Od davnina je bilo znano koliko je lav snažna i moćna životinja, pa su ljudi, koji su imali hrabrosti suprostaviti se lavu naoružani samo kopljem, lukom i sabljom (što je veoma rizično po čovjeka) i koji su imali dovoljno snage i vještine da zvijer ubiju, smatrani veoma snažnim i hrabrim. Hamza bijaše jedan od takvih ljudi i svi u Meki ga respektovaše kao najsnažnijeg među Kurejšijama tog vremena. Ali, osim što su Hamzu respektovali zbog njegove izuzetne snage, još više su ga cijenili zbog njegove mirnoće, dobrote i plemenitosti, jer, koliko je nama znano, uvijek je izbjegavao kavge i tuče, i nikada se nije razmetao niti hvalisao onim što mu je bilo darovano.

Njegova dobrota i velika ljubav prema svome bratiću potvrdili su se i u vrijeme početka Objave, kada je, mada još uvijek nemajući razumijevanja niti pravog interesa za islam, zadržao izuzetno prisan odnos sa Muhammedom, alejhisselam. Kroz takav prisan odnos Hamza bijaše počesto u prilici da sluša učenje Kur'ana i Muhammedove, alejhisselam, riječi, kao i da razgovara sa njim. Sve je to ostavljalo dubokog traga na njegovom srcu koje je, zbog njegove plemenitosti, bilo u dovoljnoj mjeri čisto i zdravo da je moglo osjetiti istinu i ljepotu, i razdvojiti je od laži i duhovne prljavštine. Izgleda da je i sam oduvijek imao svijest o Bogu koji je daleko iznad idola i koji upravlja zemljom i nebesima,[27] što ga je navodilo da se kloni idola i idolopoklonstva. Dragi Allah najbolje zna kakvo bijaše njegovo unutarnje stanje, ali bi se moglo reći da je on djelimično prihvatao riječi koje je čuo od Muhammeda, alejhisselam, i o njima razmišljao još od samog početka njegove poslaničke misije, ali ne bijaše dovoljno odlučan da napravi odlučujući korak. U takvom njegovom duhovnom stanju zbio se jedan događaj koji je okončao Hamzinu neodlučnost.

Jedan od najvećih mrzitelja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao i jedan od najradikalnijih neprijatelja islama bijaše Amr, sin Hišamov, iz kurejšijskog roda Mahzum. Bio je fanatični mnogobožac kojemu, dopuštenjem dragog Allaha, izgleda nije nedostajalo rječitosti, pa ga njegovi istomišljenici zvaše Ebul Hakem (Otac Mudrosti), želeći tako da naglase ono što su kod njega smatrali velikom mudrošću. Međutim, s obzirom da mudrost u zabludi ne predstavlja ništa drugo do vrhunac neznanja, muslimani ga opravdano nazvaše Ebu Džehl (Otac Neznanja). Mimo svoje ''mudrosti'' i slatkorječivosti Ebu Džehl svoju popularnost i ugled među mnogobošcima Kurejša zasnivaše i na svome bogatstvu i ugledu, jer on trebaše da naslijedi svoga amidžu na poziciji poglavara roda Mahzum, zatim na svome razmetljivom gostoprimstvu i, na kraju, na svojoj snazi i okrutnosti, budući da je bio poznat kao veoma osvetoljubiv i surov. Svoju silinu naročito je iskazivao u neprijateljstvu prema islamu i muslimanima, po čemu bijaše nenadmašan među mnogobošcima. Glede Muhammeda, alejhisselam, i ostalih muslimana koji su uživali zaštitu svojih rodova ili bilo koga drugog dovoljno moćnog da ih zaštiti, ograničavao se na to da ih vrijeđa svojim jezikom kojim je odašiljao najotrovnije riječi poruge i mržnje. Ali, kada su bili u pitanju muslimani robovi ili muslimani siromasi bez jake zaštite, Ebu Džehl je bio predvodnik i najrevnosniji izvršitelj progona, mučenja, kažnjavanja, kao i najgrlatiji pozivač svih kurejšijskih rodova da se tako odnose prema muslimanima iz svojih redova.

Jednog dana desilo se da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, sjedio u Haremu, neposredno u blizini Safe kada je naišao Ebu Džehl i započeo sa žestokim pogrdama. Najopakije riječi koje su izlazile na njegova usta jasno su pokazivale svu bolest i zloću Ebu Džehlovog srca ispunjenog mržnjom, a da li su možda ostrašćena poruga i izraženi bijes bili pokušaj bijega od strahopoštovanja što ga je u dubini srca on osjećao prema mubarek ličnosti Muhammeda, alejhisselam, to samo dragi Allah uistinu zna. Poslanik je mirno podnio sve te uvrede, nijednog trena ne dopustivši da ga duhovno sasvim inferiorna ličnost Ebu Džehla navede na gubitak strpljenja. Nakon što je iscrpio sve poruge i uvrede kojih se mogao sjetiti Ebu Džehl se priključio svojim jaranima što su sjedili u blizini Kabe, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je otišao svojoj kući. Nekoliko minuta kasnije u Harem je ušao Hamza koji se upravo vraćao iz lova i želio da ispuni svoj stalni običaj da prvo učini zijaret i iskaže dužno poštovanje Kabi prije nego ode svojoj kući. Primijeti ga jedna žena koja stanovaše u neposrednoj blizini Safe pa tako bijaše svjedokom maloprijeđašnjeg Ebu Džehlovog surovog vrijeđanja. Ta žena bila je, izgleda, muslimanka i veoma su je boljele uvrede koje je Ebu Džehl izrekao Poslaniku, pa ona pozva Hamzu i izvijesti ga o svemu što je maločas čula i vidjela. Hamza, naravno, ni izbliza nije mogao imati strpljenja kao mubarek Poslanik, pa ga preplavi velika srdžba koja potrese njegovo snažno tijelo, a u njegovoj nutrini nešto prelomi i on, trajno odbacivši sve ranije nedoumice i sumnje, potvrdi već napola donešenu odluku. Dođe do Ebu Džehla i pred čitavim društvom njegovim ga lukom svojim snažno udari, glasno objelodanivši da je sada i on musliman. Hamza potom pozva Ebu Džehla da mu vrati udarac ako smije i javno upozori sve prisutne da će on ubuduće, kao musliman, svako vrijeđanje i neprijateljstvo prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, smatrati ličnom uvredom i napadom na sebe, te adekvatno odgovoriti na takvu provokaciju. Strašna pojava srditog snagatora, kao i unutarnji osjećaj o nevaljalštini svoga ranijeg postupka navedoše Ebu Džehla da ustukne i da opozove neke od prisutnih Mahzumija, koji su već bili počeli ustajati da odgovore na Hamzin izazov, sljedećim riječima: ''Pustite Ebu 'Ummaru![28] Ja sam zaista izvrijeđao njegova bratića, i to vrlo ružno!''[29]

Od toga dana Hamza je svojim islamom trajno učvrstio svoju ljubav i bliskost sa bratićem, Muhammedom, alejhisselam, kojeg će vjerno slijediti čvrsto se držeći Allahovog puta sve do svoga junačkog šehadeta na Uhudu, a Kurejšije uvidješe kako su Poslanik i muslimani stekli još jednog snašnog zaštitnika pa se još više moraše ustegnuti od fizičkih ataka na Poslanika.

Gluhi i slijepi

 

Kada smo govorili o suštinskim svojstvima časnoga Kur'ana istakli smo da je jedno od njih da Allahova Riječ čovjeku podastire dokaze iz njegova okruženja i nuka ga na razmišljanje o onome što vidi, čuje i osjeti. Ajeti ga, dakle, pozivaju da motrenjem i razmišljanjem uoči ljepote veličanstvene ravnoteže koja vlada u čitavom univerzumu, predivnoga sklada svih prirodnih procesa i zakona koji zdrav razum sasvim jasno upućuje na nužnost egzistencije jednog općeg Stvoritelja i Održavatelja svega, Jednog koji nikog ravnog Sebi nema jer bi u suprotnom došlo do sukoba volje i zemlja i nebesa bi propali:

Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (21:22)

Dakle, sklad je, kako divno reče Ebu Bekr Siradžudin,[30] pečat jednosti na mnoštvu, a ta jednost dragoga Boga može da se osjeti ako se čulima i razumom promatra i razmišlja, i uz to srcem osjeti i shvati, jer trebaju da:

... srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti[31] i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima. (22:46)

Najveći dio ajeta Kur'ana koji su objavljeni u Meki nose ovakve poruke, ali se, nažalost, opet potvrdilo da većina ljudi neće da čuje, neće da vidi, neće da razmisli:

Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju a njima ne shvaćaju, oni oči imaju a njima ne vide, oni uši imaju a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori; oni su zaista nemarni. (7:179)

Sva istinitost ovih uzvišenih ajeta vidjela se na primjeru većine Kurejšija u to vrijeme, i naročito njihovih poglavara i uglednika. Koliko god da ih je Muhammed, alejhisselam, pozivao najljepšim riječima časnoga Kur'ana, oni su odbijali da ih čuju, koliko god da su bili upućivani da vide očevidne znake njihova Gospodara, oni su odbijali vidjeti ih, koliko god su bili poticani da razmisle i shvate na njihovom razumu i njihovim srcima bili su katanci što ih vlastitom ohološću i željom za poricanjem sami sebi staviše.

Pa čak i kad slušaše kur'anske ajete koji im, samo ako htjednu vjerovati, obećavahu veliko bogatstvo, snagu i ugled ovdje i sada, oni ni očevidnu materijalnu korist od prihvatanja islama ne htjedoše vidjeti. Najbolji primjer ovoga možemo vidjeti iz sljedećeg citata:

... Zabilježeno je da je 'Utbe b. Rebi'a, inače vrlo ugledan i poštovan čovjek, jedanput, sjedeći među Kurejšijama dok je Božiji Poslanik, s.a.v.s., sam bio u Hramu, rekao: "Hoćete li, Kurejšije, da ja odem do Muhammeda i da s njim porazgovaram? Iznijeću mu više prijedloga i on će vjerovatno neke od njih prihvatiti. Šta god da prihvati, mi ćemo se s tim složiti, ali da nas se prođe!" Bilo je to neposredno nakon Hamzinog ulaska u islam kada su vidjeli da se broj muslimana stalno povećava.

"Svakako, Ebu el-Velide!", odgovorile su Kurejšije. "Otiđi do njega i porazgovaraj s njim!"

'Utbe je odmah ustao, otišao do Božijeg Poslanika i sjeo pored njega. "Bratiću", rekao mu je, "ti si, kao što znaš, vrlo ugledan član našeg plemena i po svom porijeklu među nama zauzimaš značajno mjesto. Međutim, svom narodu dolaziš s vrlo opasnom stvari kojom razbijaš njihovo jedinstvo, potcjenjuješ njihova shvaćanja i vrijeđaš običaje njihovih predaka! Stoga me slušaj! Ja ću pred tebe iznijeti više prijedloga, a ti o tome dobro razmisli. Nadam se da ćeš bar nešto prihvatiti!"

"Reci, Ebu el-Velide!", odgovorio mu je Poslanik, "slušam te."

"Bratiću", nastavio je 'Utbe, "ako time što nudiš narodu želiš postići bogatstvo, mi ćemo ti sakupiti našega blaga tako da ćeš biti najimućniji među nama! Ako pak želiš položaj, imenovat ćemo te našim prvakom i ništa nećemo uraditi mimo tebe, a ako hoćeš vlast, proglasit ćemo te svojim kraljem! Isto tako, ako je taj što ti dolazi demon, kojeg ti vidiš, a kojeg nisi u stanju odagnati od sebe, mi ćemo ti potražiti lijeka, i za to uložiti svoj imetak sve dok te ne spasimo od njega. Ta možda je džinn-pratilac savladao čovjeka da bi se gojio na njegov račun!"

Sve dok je 'Utbe govorio, Božiji Poslanik ga je mimo slušao. Potom je rekao: "Jesi li završio, Ebu el-Velide?" "Jesam", odgovorio je on. "Sada ti čuj mene!", nastavio je Poslanik.

"U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog", započeo je, ''Ha Mim. Objava je od Milostivog, Svemilosnog, Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vjesnik radosnih vijesti i opomena, pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuje. Srca naša su, govore oni, pod pokrivačima, daleko od onoga čemu nas ti pozivaš. (Fussulet, 1.-5.).

Poslanik mu je i dalje učio ovu suru, a on je šutio. Zabacio je ruke za leđa i oslonjen na njih pažljivo slušao. Poslanik se zaustavio na riječi koja je označavala sedždu i pao ničice na tle. "Jesi li čuo, Ebu el-Velide, jesi li čuo?!''; pitao ga je. ''Pa eto ti, kako hoćeš!''

'Utbe se zatim vratio svome društvu. Dok je išao prema njima, oni su među sobom komentirali: "Kunemo se Bogom da se Ebu el-Velid vraća s drukčijim izrazom lica od onog s kojim je otišao!" Kad je sjeo među njih, upitali su ga: "Šta ima Ebu el-Velide?" "Ima to", odgovorio je, "da sam čuo takve riječi kakve nikada ranije nisam čuo! Boga mi, one nisu pjesništvo, a nisu ni čarolija, niti vradžbina! Poslušajte me, Kurejšije, i učinite mi to, pustite tog čovjeka s onim što ima kod sebe i izmaknite se! One riječi koje sam čuo od njega, daleko će se čuti. Ako ga drugi Arapi onemoguće da ispovije­da novu vjeru, na taj način ćete ga se riješiti i vi, a da se ne umiješate u to, a ako ih on pridobije, pa njegova vlast će biti vaša vlast, i tako ćete, zahvaljujući njemu, biti najsrećniji ljudi!" "Bogme je on, Ebu el-Velide, i tebe opčarao svojim jezikom!"; rekli su oni. "To je moje mišljenje", kazao je on, "a vi činite što vam je volja!" ...[32]

Vidimo kako im je Utbe, dakle jedan između njih samih, još jednom jasno potvrdio ljepotu kur'anskog izražaja i njegovo dejstvo na ljudska srca, i dao im sasvim razuman i očevidno za njih veoma koristan prijedlog da se ne suprostavljaju Muhammedu, alejhisselam, već da ga ostave na miru i mudro sačekaju da vide šta će on uraditi sa ostalim plemenima, pa ako ga ostali prihvate oni mogu profitirati kao njegovo matično pleme, a ako bude poražen onda će im drugi riješiti njihov problem. Međutim i ovako, za njihove interese koristan, prijedlog oni ne htjedoše prihvatiti. Ma koliko bili pohlepni čak ni za očevidnu materijalnu korist ne htjedoše čuti ukoliko je ona bila vezana za Muhammeda, alejhisselam, i islam, i to iz čiste oholosti i inata.

Da, oholost i inat, to, kako nam se čini, bijahu među ključnim razlozima njihova poricanja, a dragi Allah najbolje zna. Tako Abdullah,[33] sin Ebu Umejje iz roda Mahzum jedne prilike Muhammedu, alejhisselam reče: ''Neću nikada povjerovati u te! Ne, neću sve dok ne uzmeš ljestve i dok te ne vidim da se uz njih penješ na nebo, i dok ne dovedeš četiri meleka da posvjedoče da si ti ono što tvrdiš da jesi; mislim da čak ni tada neću povjerovati u te.''[34] Drugi, slično ovome, rekoše da mu neće povjerovati dok ne dovede Allaha i Njegove meleke kao jemce, treći zatražiše da oživi njihove mrtve pretke, naročito Kusajja, da ih oni uvjere u istinitost njegovu, a četvrti opet rekoše da ga svemu poučava neki stranac, čovjek poznat po svojoj mudrosti (samo zaboraviše da taj stranac ne govori arapski, na šta će ih jasno uputiti jedan od ajeta koji dođoše kao odgovor). Tako su se redali zahtjevi da Muhammed, alejhisselam, učini da rijeke počnu teći suhom dolinom Meke, da dobije obilne vrtove, kuću od zlata i slično tomu, a čak se desi i to da su oholi poricatelji između Kurejšija jedanput prkosno zatražili od njega da na njih bude oboreno nebo u komadima (ili kamenje sa neba) ako ne govore istinu. Na ova i ovakva pitanja odgovori dođoše putem Objave:

Kad bismo, njih radi, kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: "Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!" (15:14,15)

Oni se zaklinju Allahom, najtežom zakletvom, da će, ako im dode čudo, sigurno, zbog njega vjernici postati. Reci: "Sva čuda su samo u Allaha!" A odakle vi znate da će oni, kad bi im ono došlo, vjernici postati, i da Mi srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali, i da ih nećemo ostaviti da u zabludi svojoj lutaju smeteni? Kada bismo im meleke poslali, i kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih očigledno sve dokaze sabrali, oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio, ali većina njih ne zna. (6:109-111)

Mi dobro znamo da oni govore: "Poučava ga jedan čovjek!" Jezik onoga zbog koga oni krivo govore je jezik tuđina, a ovaj Kur'an je na jasnom arapskom jeziku. (16:103)

Mi u ovom Kur'anu objašnjavamo ljudima svakojake primjere, ali većina ljudi nikako neće da vjeruje, i govore: "Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njeg svukuda rijeke provedeš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao sto tvrdiš; ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok ne budeš imao kuću od zlata ili dok se na nebo ne uspneš; a nećemo vjerovati ni da si se uspeo sve dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo." Reci: "Hvaljen neka je Gospodar moj! Zar ja nisam samo čovjek, poslanik?" A ljude je, kad im je dolazila objava, odvraćalo od vjerovanja samo to što su govorili: "Zar je Allah kao poslanika čovjeka poslao?" Reci: "Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali." Reci: "Allah je dovoljan svjedok meni i vama, jer On zna i vidi robove Svoje." Onaj kome Allah ukaže na Pravi put, na Pravome putu je, a onome koga u zabludi ostavi, tome, mimo Njega, nećeš naći zaštitnika. Mi ćemo ih, na Sudnjem danu, sakupiti, licem zemlji okrenute, slijepe, nijeme i gluhe; boravište njihovo biće Džehennem; kad god mu plamen jenja, pojačaćemo im oganj. To će im biti kazna zato što u dokaze Naše nisu vjerovali i što su govorili: "Zar kada postanemo kosti i prah, zar ćemo kao nova stvorenja, doista, biti oživljeni?" Zar oni ne znaju da je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, kadar stvoriti slične njima i da im je već odredio čas oživljenja u koji nema sumnje? A nevjernici samo poriču. (17:89-99)

A kad su oni rekli: "Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!"; Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti. (8:32,33)

Oni govore: "Ej, ti kome se Kur'an objavljuje, ti si, uistinu lud! Zašto nam meleke ne dovedeš, ako je istina što govoriš!" Mi meleke šaljemo samo s Istinom, i tada im se ne bi dalo vremena da čekaju. (15:6-8)

Vidimo kako nam kur'anski ajeti poručuju da je stanje srca poricatelja takvo da oni, osim u slučaju kada im se dragi Allah smiluje, neće da vjeruju niti onda kada očevidno vide i okuse mu'džizu (natprirodno djelo) iako su ranije obećavali da će povjerovati ako im se ona pokaže. Kada zahtijevaju mu'džizu oni u stvari traže ''dokaz'' da Allahov vjerovijesnik/poslanik laže, jer očekuju da se ona neće desiti i da će onda pobjedonosno okrenuti leđa. Međutim, kada se doista desi da njihovi zahtjevi za čudom budu ispunjeni, onda to prikazuju običnim sihrom (čarolijom, magijskim trikom) tvrdeći da su opsjenjeni, da im se to samo pričinjava.

Za oba ova slučaja imamo primjere u iskustvu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, sa nevjernim Kurejšijama. Vidjesmo maločas šta su sve tražili od Muhammeda, alejhisselam, i kako je volja dragog Allaha u najvećem broju slučajeva bila takva da im to traženo čudo nije dolazilo, već ih je Kur'an upućivao da prepoznaju istinska čuda u svome okruženju i ravnoteži koja u njemu vlada:

Pa zašto oni ne pogledaju kamile - kako su stvorene, i nebo - kako je uzdignuto, i planine - kako su postavljene, i zemlju - kako je prostrta?! (88:17-20)

A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe - kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! A zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomična brda pobacali i dali da iz nje niče raznovrsno prekrasno bilje, da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obraća. (50:6-8)

Ali, oni bi obično odbijali da razmisle o tome iz toga pouku izvuku, često tvrdivši kako se to Muhammed, alejhisselam, neuzubillah, opravdava zbog nemogućnosti da donese čudo. Dragi Allah im je vjerujemo zbog toga, a On to jedini istinski zna, jedne prilike dao da budu svjedoci traženog čuda, kako bi se potvrdilo ono što Kur'an često ponavlja da nevjernici i kada vide čudo opet neće da vjeruju.

Jedne blage noći punog mjeseca Kurejšije zatražiše od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da potvrdi svoje poslanstvo tako što će učiniti da se mjesec raskoli na dva dijela. Bijaše početak noći tako da se puni mjesec vidio na zvjezdanom nebu malo iznad brda Hira.[35] Muhammed, alejhisselam, se iz dubine srca prvo obrati svom Gospodaru pa se potom, oslonivši se na Svemoćnog, u Njegovo ime i sa Njegovim dopuštenjem obrati Mjesecu jasno izgovorivši naredbu da se u ime dragog Allaha rastavi na dva dijela. Svi prisutni u napetoj tišini svoje poglede usmjeriše ka nebu ... i biše svjedoci velikog čuda: pun Mjesec se uistinu rascijepi na dvije polovine koje se udaljiše jedna od druge i neko vrijeme sijaše, jedna sa lijeve a druga sa desne strane brda Hira koje se jasno ocrtavaše između njih, nakon čega se ponovo spojiše u pun Mjesec. Reakcije su bile različite. Prisutni muslimani se iz sveg srca obradovaše i likovaše, mnogi među prisutnim kolebljivcima prepoznaše jasan znak njihova Gospodara i islam primiše, a nevjernici, mada veoma začuđeni, ipak odbiše uzeti pouku uz komentar da je samo riječ o velikoj i vanrednoj čaroliji. Kur'an časni nam ovaj izuzetni i veličanstveni događaj ovjekovječi sve do Sudnjeg dana:

Bliži se Čas i Mjesec se raspolutio!; a oni, uvijek kada vide čudo, okreću glave i govore: "Čarolija neprestana!" (54:1,2)

Međutim, opet mnogobošci među Kurejšijama ostadoše do kraja uporni u poricanju.

Ako se podrobnije prouči njihovo ponašanje, čini nam se da se može jasno ustvrditi da su toliki nevjernici i poricatelji zato što se ohole, i zato što ne vjeruju u budući svijet i proživljenje nakon smrti:

"Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi", govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju. A kad im se ajeti Naši jasni kazuju, samo se ovim riječima izgovaraju: "Pretke naše u život povratite, ako je istina to što govorite." Reci: "Allah vam daje život, zatim će učiniti da poumirete, a poslije će vas na Sudnjem danu sabrati, u to nema nikakve sumnje, ali većina ljudi ne zna." (45:24-26)

Među ključnim razlozima njihova poricanja bi i njihova slijepa vezanost za uobičajeni način života i tradiciju njihovih predaka, njihove ''krvi i tla'', koje potpuno prihvatahu, a svako kritičko promišljanje o tome smatraše čak i svetoskrvnućem. Ovo se najbolje može vidjeti na primjeru totalno apsurdne, monstruzone tradicije zakopavanja kćeri, vjerovatno onih koje bi se rodile prije prvog sina,[36] u želji da izbjegnu sramotu i javni prezir:

Oni Allahu kćeri pripisuju, hvaljen neka je On, a sebi ono što priželjkuju (tj. sinove). I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju! (16:57-59)

Svakom čovjeku zdravog razuma kristalno je jasno da je tradicija koja od čovjeka zahtjeva sistematsko ubijanje vlastite djece primjer potpunog odsustva i pameti i osjećaja, jer ko pametan može opravdati ubijanje vlastite novorođenčadi samo zato da bi se zadovoljila neka ustaljena ''pravila'', kakvo je srce koje to može hladnokrvno činiti?! Tako nerazumno može biti samo srce koje je teško, teško bolesno, skoro već mrtvo, zbog nagomilanih grijeha što ga kontinuirano prekrivaju, i totalno slijepo jer, kako Kur'an časni reče, nisu slijepe oči već srca u grudima.

Iako im časni Kur'an ukaza na svu ovu apsurdnost:

Mnogim mnogobošcima su tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi! (6:137);

Kada Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje životinje saberu, i kada se mora vatrom napune, i kada se duše sa tijelima spare, i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena ... (81:1-9);

mnogi Kurejšije opet odbiše napustiti ovu ogavnu tradiciju. Ovaj primjer najbolje pokazuje u kolikoj su mjeri bili vezani za vlastitu tradiciju i pretke od kojih su je naslijedili uopće ne razmišljajući koliko je ona ispravna i valjana. U ovome je možda i najjači razlog njihovog inata i tvrdoglavog odbijanja Muhammedovog, alejhisselam, poziva, na što upućuje i Kur'an časni:

A kad im se rekne: "Slijedite Allahovu Objavu!"; oni odgovaraju: "Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje." Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na Pravome putu bili?! Oni koji neće da vjeruju slični su stoci na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi, oni ništa ne shvaćaju! (2:170,171)

I na koncu da pomenemo još jedan od ključnih razloga koji su, po našem mišljenju, navodili Kurejšije da poriču Poslanikove poruke i odbijaju njegove pozive, a to je duboka mržnja prema islamu i muslimanima. Razloge za tu mržnju vjerovatno su nalazili u svemu onome što smo naprijed naveli, pa smo je zato i naveli na kraju ovog razmišljanja.

Svom ovom ohološću, poricanjem i mržnjom oni su sami na sebe spustili kaznu dragog Allaha što im zapečati njihova srca. Tako postadoše još više gluhi i još više slijepi, nesposobni da prime poruku spasa:

Kad čitaš Kur'an između tebe i onih koji u onaj svijet ne vjeruju, Mi zastor nevidljivi stavimo, a na srca njihova pokrivače da ga ne biše razumjeli, i gluhim ih učinimo. I kad ti spomeneš Gospodara svoga u Kur'anu, Njega jedinog, oni se preplašeni daju u bijeg. Mi dobro znamo šta oni žele čuti kada te dolaze prisluškivati, i o čemu se sašaptavaju kad nevjernici govore: "Vi slijedite samo opčinjena čovjeka!" Vidi šta o tebi oni govore, pa onda lutaju i ne mogu naći Pravi put. (17:45-48)

Da nas dragi Allah, Svemilosni, Samilosni sve skupa sačuva od ovakve propasti, od stanja kada Resulullahovo, alejhisselam, mubarek spominjanje dragog Allaha (učenje Kur'ana i zikrullah) čovjeku izgleda tako strašnim da se on, kada to čuje, preplašen dadne u bjeg, neuzubillah.

 

Sljepoća

Ebu Džehlov amidža, Velid, poglavar kurejšiskog roda Mahzum bijaše jedan od najutjecajnih ljudi u Meki. Jednog dana ukazala se povoljna prilika Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, da stupi u jedan veoma obećavajući razgovor sa Velidom. Uvijek kada bi neko iskazao želju za argumentiranim razgovorom na temu vjere, to bi obradovalo Muhammeda, alejhisselam, koji bi se ponadao da će se srce dotične osobe možda tako približiti slijeđenju pravog puta. Ovog puta nadanja Muhammedova, alejhisselam, bijahu još značajnija jer do tada nijedan od poglavara kurejšijskih rodova, čak ni njegov amidža Ebu Talib, ne pokaza ozbiljno interesovanje za islam. Ako bi poglavar Mahzumija, čovjek koji je čak smatran neformalnim vođom svih Kurejšija prihvatio islam time bi istinska vjera veoma ojačala u Meki, razmišljao je Poslanik, i zato je veliku pažnju posvetio razgovoru sa Velidom.

U sred te rasprave pristupi im jedan čovjek, slijepac Ibn Ummi Mektum koji se bio veoma zainteresovao za novu vjeru, i obrati se nekim pitanjem Muhammedu, alejhisselam, ali u tako kritičnom trenutku da je, kako se tada učini Poslaniku, to pitanje ''pokvarilo'' dobru priliku da se nezvanični poglavar Kurejšija možda okrene ka islamu. Osjećaj gorčine zbog propuštene prilike izgleda da je preplavio Muhammeda, alejhisselam, pa se on namršti i okrenu glavu od slijepca, nastojeći da obnovi raspravu sa Velidom koja je tako mnogo obećavala.

Međutim, ajeti Kur'ana koji biše objavljeni neposredno nakon tog slučaja pružiše veliku pouku prvo Muhammedu, alejhisselam, lično, ali i svima nama:

On (Muhammed, alejhisselam) se namrštio i okrenuo, zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš - možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje, a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš. Ne čini tako! Oni su pouka, pa ko hoće, poučiće se. Na listovima su cijenjenim, uzvišenim, čistim, u rukama pisara, časnih, čestitih ... (80:1-16)

Ovi ajeti nose mnogostruke mudrosti i pouke svima nama. Neke od onih koje nama, sa svim našim ograničenjima, padaju na pamet bile bi sljedeće.

Prvo, ovi ajeti, budući da kritikuju Poslanika zbog pogrješnog postupka, sasvim jasno ističu činjenicu da je Muhammed, alejhisselam, iako mubarek (sveti) dragog Allaha Poslanik, ipak samo čovjek od krvi i mesa, nesavršen i ograničen, a sve ono lijepo, plemenito, očaravajuće i, pogotovo, natprirodno (mu'džize) što je uz njega potiče od dragog Allaha, a nikako ne od njega samog. Ovo je, dakle, jasna i očevidna zapreka stvaranju bilo kojeg oblika, neuzubillah, obožavanja ličnosti Muhammeda, alejhisselam, i pripisivanja mu onoga što mu ne priliči;

Drugo, ovo je jasan dokaz svima koji sumnjaju da je časni Kur'an govor Muhammeda, alejhisselam, iznjedren iz njegove mudrosti, jer nema nikakvog smisla da autor svojim djelom sam sebe kritikuje i kori;

Treće, ovo jasno ukazuje da nijedan čovjek, makar to bio i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne može učiniti da na pravi put bude upućen onaj za koga bi on htio da bude upućen, samo dragi Allah upućuje na pravi put koga On hoće;

Četvrto, ovo je jasno upozorenje svakom učenjaku i misionaru da mora najveću pažnju posvetiti svakome onome ko mu, sam od sebe, dolazi i postavlja mu pitanja o vjeri, da nikada takvoga ne smije potcijeniti, unaprijed suditi o bespotrebnosti razgovora sa njim, ma koliko on bio siromašan i neugledan, i ma kako se činilo da od tog razgovora neće biti koristi.

Primivši od dragog Allaha navedene ajete časnoga Kur'ana, Resulullah, Muhammed, alejisselam, odmah se duboko i iskreno pokajao zbog svoje nesmotrenosti, i požurio tražiti slijepca po sokacima i trgovima Meke. Uspio ga je pronaći i, uz izvinjenje, ga podrobno informisati o svemu što ga je o vjeri interesovalo. Slijepi čovjek je pažljivo saslušao i, izgovorivši šehadet, primio islam. On je, koliko je znano, do kraja svog života bio istrajan na Allahovom putu, a postao je poznat i po tome što je kasnije u Medini on zamijenjivao Poslanika u mihrabu kada bi Muhammed, alejhisselam, i najbliži ashabi išli u džihad, ili iz bilo kog drugog razloga napuštali grad.

Što se tiče bogatog i uglednog Velida, ubrzo se pokazalo da je upravo on bio beznadežan slučaj jer se, glede onoga o čemu je bio razgovarao sa Muhammedom, alejhisselam, uzoholio i javno govorio: ''Zar da objave dolaze Muhammedu a ne meni, koji sam poglavar Kurejša i gospodar njihov? Zar da one ne dolaze ni meni ni Ebu-Mes'udu, gospodaru plemena Sekif, iako smo obojica velikaši dvaju gradova''?[37]

I ovaj slučaj je veliko Allahovo Znamenje, i jasna potvrda kur'anske konstatacije da su slijepe, ne oči već srca u grudima, jer je slijepi vjernik bio slijep očinjim vidom ali odličan vidilac srčanim vidom istine, a Velid je svojom ohološću svoje srce učinio slijepim tako da je istinski slijepac u stvari on, iako su ga oči ''dobro služile''. Uistinu, istinska sljepoća je sljepoća srca a ne vida.

Još jedan upečatljiv primjer sljepoće srca izazvane oholoću bijaše Ubejj ibn Halef, jedan od najžešćih neprijatelja islama i muslimana koji jednog dana priđe Poslaniku noseći u ruci truhlu kost i nadmeno mu reče: ''Tvrdiš, Muhammede, da Bog ovo može vratiti u život''?; i pri tom sa prezrvimi osmjehom smrvi kost u dijeliće bacivši ih Resulullahu u lice, a on mubarek na tu provokaciju samo mirno odgovori: ''Upravo je to ono što tvrdim: On će je oživjeti, a i tebe kada budeš ono što je ona sada; a onda će te On predati vatri.'' [38] Ovaj slučaj je bio povod za objavu sljedećih ajeta časnoga Kur'ana:

I Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: "Ko će oživiti kosti kad budu truhle?" Reci: "Oživiće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio (36:78,79)

 A, još jedan od ljudi koji u to vrijeme svojim srcem jasno prepoznaše pravi put i njime krenuše bijaše Erkam, imućni Mahzumija koji je po svome ocu bio u rodu sa Poslanikovim tetićem, muslimanom Ebu Selemom. Bogati Erkam je, primivši islam, svoju veliku i prostranu kuću koja se nalazila u blizini Kabe, neposredno uz brijeg Safa, stavio na raspolaganje svim muslimanima. Do tada su muslimani mogli klanjati samo u svojim kućama samostalno, ili u džematu u nekom od klanaca na periferiji Meke, gdje su nerijetko znali biti ometani grubim uvredama od strane mušrika, a jedne prilike je čak došlo do sukoba kada je musliman Sa'd iz roda Zuhr žestoko udario jednog mušrika čeljusnom kosti deve i tako mu otvorio krvavu ranu, što bijaše prvi slučaj proljevanja krvi od strane muslimana. Sada su muslimani dobili mjesto za okupljanje i klanjanje zajedničkih namaza bez mogućnosti ometanja od strane mnogobožaca, i to veoma blizu Kabe, ali još uvijek nisu mogli javno klanjati u samom svetom prostoru (haremu) Kabe. Tamo je jedino mogao klanjati Poslanik lično, budući da je Kurejšijama bilo dobro znano da on uživa zaštitu Ebu Taliba zbog čega nisu smjeli atakovati na njegov život, a nisu ga smjeli niti fizički povrijediti jer su znali da je snažni Hamza ibn Abdulmuttalib uz njega. Osim ove vidljive zaštite Muhammedovi, alejhisselam, neprijatelji, konkretno najveći među njima – Ebu Džehl, jedne prilike mogaše naslutiti i nevidljivu zaštitu koja neprestano bdijaše nad Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam. O ovom veoma interesantnom događaju vam, poštovani čitaoci, donosimo sljedeći citat:

... Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., otišao od njih,[39] Ebu Džehl je rekao: ''Kurejšije! Muhammed je, eto, sve odbio osim to da i dalje vrijeđa našu vjeru, da grdi naše pretke, potcjenjuje naša shvaćanja i vrijeđa božanstva naša! Zato se ja zavjetujem bogu da ću ga sutra sačekati sa najvećim kamenom koji budem mogao ponijeti, pa kad u svojoj molitvi licem na tle padne, tim kamenom ću mu razbiti glavu! Nakon toga me ili izručite ili podržite, pa neka Benu 'Abdi Menaf[40] čini što hoće!''

''Mi te, bogami, nikada nećemo izručiti!''; rekli su oni. ''Slobodno uradi to što si naumio!''

Idućeg dana, čim je ustao, Ebu Džehl je uzeo kamen, kao što je rekao, i sjeo iščekujući Božijeg Poslanika. Poslanik je poranio, kao i obično i, premda je bio u Meki, u namazu se okretao prema Šamu (Siriji). Kad je klanjao stajao je između dva ugla, onog sa strane Jemena i ugla sa Crnim kamenom, pa je tako između njega i Šama bila Ka'ba. I toga jutra on je tako stupio u namaz, a Kurejšije su sjedili u svojim zabavištima i čekali da vide što će učiniti Ebu Džehl. Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., spustio lice na tle, Ebu Džehl je podigao kamen i pošao prema njemu. Međutim, primakavši mu se, naglo je ustuknuo, i sav preblijedio od straha. Ruke mu više nisu mogle držati kamen, pa ga je bacio.

Utom su se oko njega sjatile Kurejšije. ''Šta ti je Ebu el-Hakeme!?''; pitali su začuđeno. ''Pošao sam da učinim ono što sam vam jučer obećao''; rekao je, ''međutim, kad sam mu se primakao, ispriječio mi se nekakav ogroman devac! Nikad, Boga mi, ranije nisam vidio kod devca takvu glavu, takav vrat i zube!... Zamalo da me proguta!'' ...[41]

Ali, mimo i ovog i njemu sličnih očevidnih znakova, poricatelji odbiše uzeti pouku, a njihova zloba i mržnja bijahu tolike da su, i pored duhovne i fizičke snage Muhammeda, alejhisselam, lično, te zaštite njegovog roda, opet gledali da mu napakoste kad god su, i kako god bili to u mogućnosti.

Tako su jedne prilike, na nagovor koga drugog do Ebu Džehla, htjeli napakostiti Poslaniku bacajući iznutrice žrtvovanih životinja na njegova leđa kada je, klanjajući pored Kabe, pao na sedždu. Muhammedova, alejhisselam, kćerka Fatima je dotrčala i sklonila prljavštinu sa mubarek leđa njezinog oca, a dova koju je tada Poslanik uputio dragom Allahu sledila je srca nevaljalaca bivši im jasan nagovještaj kazne koja ih je u budućnosti čekala zbog svega što su činili. O ovome vam, poštovani čitaoci, govorimo kroz riječi ashaba Ibn Mes'uda, koji je kao dječak bio prisutan ovom događaju:

Ibn Mes'ud, r.a., kazuje: ''Jednom prilikom Allahov Poslanik, s.a.v.s., je obavljao namaz, a kod Kabe su sjedili Ebu Džehl i neki njegovi drugovi. Dan ranije bili su zaklani žrtveni ovnovi, pa Ebu Džehl reče: 'Koji će otići do otpada od klanja dotičnog plemena i donijeti iznutricu, pa je staviti Muhammedu na pleća kad padne na sedždu?' Najveći ološ ode i uze je, a kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., pao na sedždu, stavi je njemu na pleća.'' Dalje kazuje: ''Oni padoše u smijeh naginjući je jedni prema drugima, a ja sam stajao i posmatrao, da sam bio jači zbacio bih je s leđa Allahova Poslanika, s.a.v.s. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je i dalje bio na sedždi i nije podizao glavu, dok neko nije otišao i obavijestio Fatimu. Ona dođe i zbaci je s njega, zatim pristupi njima i poče im izgovarati uvrede. A kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavio namaz, podigao je glas i zaučio dovu protiv njih; obično kad bi učio dovu, učio bi triput, a kad bi nešto tražio, tražio bi triput. Ovaj put je rekao: 'Moj Allahu, dohvati ih triput!', pa kad su mu čuli glas, napustio ih je smijeh i uplašili su se njegove kletve. Zatim nastavi: 'Moj Allahu, drži Ebu Džehla ibn Hišama, Utbe ibn Rebi’a, Šejbe ibn Reb’ia, Velid ibn Utbeta, Umejje ibn Halefa, Ukbe ibn Ebi Mu’ia …' i sedmog, zaboravio sam koga, i tako mi Onoga koji je poslao Muhammeda, s.a.v.s., s istinom, one koje je imenovao vidio sam mrtve na dan Bedra, a zatim su odvučeni u jednu jamu na Bedru.''  (hadis bilježe El-Buhari, Muslim i Ahmed)

Nastavit će se, inša'Allah ...

 

[1] Najbolji su primjeri ovoga nuklearno, hemijsko i drugo oružje za masovno uništenje, te kontinuirano i rastuće zagađenje prirodne sredine.

[2] Ideologija sekularizma, po nama je najbolji primjer ove oholosti modernog čovjeka budući da ona imperativno zaključuje da se ne mogu i ne smiju koristiti Božji naputci u organizaciji države i društva, odnosno u centar univerzuma stavlja čovjeka, a ne dragog Boga. Interesantno je uočiti npr oholost čovjeka koji traži načine prodora u svemir maštajući o eksploataciji eventualnih novootkrivenih planeta, ni malo ne razmišljajući o pravima njihovih eventualnih stanovnika (na isti takav način su postupali evropski kolonizatori sjeverne i južne Amerike koji su, vođeni jedino vlastitim materijalnim interesima gotovo potpuno istrijebili indijanske starosjedioce) i ni jednog trena se ne upitavši ima li on prava na to ''osvajanje svemira'', treba li možda upitati za dopuštenje Onoga koji je stvorio i svemir i njega samoga.

[3] Mišljenja o tome koliko je trajao ovaj prekid su različita. Neki ovaj period mjere godinama pa kažu dvije ili tri godine, a drugi kažu da je trajao danima. Allah dragi najbolje zna, a nama se čini da to ovdje nije toliko ni bitno.

[4] Doista samo dragi Allah zna šta je pravi razlog ove pauze u objavljivanju Muhammedu, alejhisselam.

[5] U ovom smislu islamska mudrost je iznjedrila neka ''pravila'', možda ne uvijek direktno zasnovana na vrelima ali uvijek u skladu s njima, kao što je npr izbjegavanje muslimana da ulaze u ugostiteljske objekte u kojima se toči alkohol.

[6] Kada su u pitanju druge vjere, naročito vjere Knjige (judaizam i kršćanstvo), islam je maksimalno tolerantan. Jedino kada je u pitanju mnogoboštvo odnosno idolopoklonstvo, to islam, zaista, nikako ne toleriše i ne dopušta služenje bilo kakvim idolima u svojoj sredini. Muhammed, alejhisselam, je, dobro je to znano, prilikom oslobođenja Meke uništio sve idole u Kabi, i izdato je naređenje da svi idoli po kućama budu uništeni. Mnogi mnogobožački hramovi širom Arabije su do temelja porušeni. Ovo je sasvim razumljivo i valjano kada se zna da je dragi Allah jedini suveren i na nebesima i na Zemlji, a da je mnogoboštvo, zaista, najveća nepravda, najgnusnija nevaljalština i najteži grijeh, jer ima li veće nepravde od negiranja Onoga koji nas je stvorio i pripisivanja Njegovih blagodati kojima nas obasipa nekom drugom!?

[7] Za hazreti Fatimu se u nekim muslimanskim predajama kazuje kako je u stvari i rođena u islamu, što je zaista logično ako se uzme u obzir ko je njezin otac i sve vrijednosti njegove porodice i potomaka (Ehli Bejta). Prema tome, moglo bi se kazati da su, na neki način, sva Poslanikova djeca rođena u svjetlu islama, a dragi Allah najbolje zna.

[8] O ovome vidjeti u: Muhammed Hamidullah, ''Muhammed, a.s., život i djelo'', El-Kalem, Sarajevo, 1990, Knjiga 1., str. 108.

[9] Kasnije je u Medini Objava jasno rekla da su Poslanikove žene poput majki za sve vjernike. Iako je u to doba hazreti Hatidža već bila preselila, nemamo nikakvog osnova posumnjati da se isto i na nju ne odnosi.

[10] Nehdžu-l-Belaga (Staza rječitosti), str. 158-160.

[11] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 56., odnosno na str. 60 u Ljiljanovom izdanju.

[12] Iako je dolina Meke veoma suha, tako da se u njoj ništa ne može sijati, ipak je Allah dragi podario da u njezinoj okolini ima dosta žbunja i ta vegetacija je sasvim dovoljna za ispašu deva, konja, ovaca, koza i ostale stoke. Uostalom dobro je znano da su Kurejšije oduvijek uzgajali stoku što je još jedno očevidno znamenje moći dragog Allaha jer, i pored izrazito suhe klime koja onemogućava poljoprivredu, ipak ima dovoljno vegetacije i vode da tu stočarstvo od pamtivijeka bude moguće. SubhanAllah.

[13] Nismo sigurni kad je tačno Zejneba primila islam, ali je bitno samo to da je i ona postala muslimankom. Inače njezina deredža ponajbolje se može vidjeti u rijetkoj i velikoj počasti da će ona kasnije direktnom odlukom dragog Allaha biti udana za Resulullaha, alejhisselam, o čemu će kasnije, inša'Allah, biti više govora. 

[14] U knjizi ''Zapečaćeni džennetski napitak'' na str. 84. nalazimo sljedeće: ... ''Mukat-il bn Sulejman kaže: 'Allah, dž.š., je propisao namaz početkom Islama, i to dva rekata dnevno i dva noćna rekata.' To potvrđuje ajet: I Gospodara svoga krajem i početkom dana veličaj i hvali!' (11:55).'' ... Inače, znano je da je propis klanjanja pet namaza u toku jednog dana i noći objavljen tek na Mir'adžu o čemu će kasnije, inša'Allah, biti više pomena.

[15] Kur’an, 26:214

[16] Leydensko izdanje Ta'rihur-rusuli vel-muluki od Muhammeda ibn Džerira et-Taberija, 1171.

[17] Leydensko izdanje Kitabut-Tabaqat el-Kebir od Muhammeda ibn Sa'da, VIII, 162.

[18] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 60-61., odnosno na str. 63-65  u Ljiljanovom izdanju.

[19] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'' str. 49, 50.

[20] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 50.

[21] Zedžer – pjesnički metar od šest stopa.

[22] Hezedž – pjesnički metar od četiri stope.

[23] Karid – pjesništvo općenito.

[24] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 50, 51.

[25] I ovdje se može vidjeti postepenost kojom dragi Allah upućuje od ljudi koga hoće i velika milost Njegova da se ljudima dadne dovoljno vremena da se oni, malo po malo, ali sigurno, odriču ružnih stvari na koje su svikli. Isto se odnosi i na dobro znani slučaj postepene i etapne zabrane konzumiranja vina i ostalih opojnih pića i sredstava.

[26] Poznato je da je islam vjera srednjeg puta, što je jasno rečeno u mnogim ajetima i hadisima. Međutim, naravno ne prelazeći granice Kur'ana i Sunneta, bilo je ashaba koji nisu prezali od materijalnog bogatstva, ali i onih koji su težili ka asketizmu, među kojima, koliko je nama znano, Ebu Zerr El Gifari bijaše jedan od najpoznatijih primjera.

[27] U znamenitom igranom filmu Mustafe Akada ''Objava (The Message)'' koji govori o poslaničkoj misiji Muhammeda, alejhisselam, veoma je interesantna rečenica koju je, glumeći Hamzu, izgovorio glumac Entoni Kvin (Anthony Quinn): ''Muhammede, kada noću lovim u pustinji jasno mi je da se Bog ne može držati u kući.'' Mi ne znamo iz kojeg je izvora reditelj filma uvrstio ovu rečenicu, ali ona, ako je izvor autentičan tj. ako imamo osnova vjerovati da ju je Hamza doista izgovorio, jasno ističe ono što smo rekli, a dragi Allah najbolje zna.

[28] Ebu Ummara (Otac Ummarin) je bio Hamzin nadimak koji je on dobio po svojoj kćerci Ummari.

[29] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str 53..

[30] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 58., odnosno na str. 62. u Ljiljanovom izdanju.

[31] ''Srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti'' ... ovo mi shvatamo kao jasnu poruku, da je primarni centar čovjekovog istinskog razuma njegovo srce, a ne mozak. Dakle, uvjereni smo da svako ljudsko razmišljanje, poimanje i shvatanje polaze iz jedinstva srca i mozga kao izvornog centra razuma, pri čemu, čini se, srce ima primarni a mozak sekundarni karakter, a dragi Allah najbolje zna.

[32] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str 54, 55.

[33] To je bio čovjek sa očeve strane rođak Ebu Džehla, ali mu je majka bila Poslanikova tetka Atika, kći Abdulmuttalibova, i ona mu je i nadjenula ime po svome najmlađem bratu, ocu Muhammedovom, alejhisselam. Pošto su dolazile od tako bliskog rođaka ove riječi su, kako se prenosi, posebno teško pale Muhammedu, alejhisselam.

[34] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 72., odnosno na str. 80. u Ljiljanovom izdanju.

[35] Vjerovatno je riječ o brdu ''Džebelu-Nur'' (Brdo svjetlosti) na čijem vrhu se nalazi pećina Hira, a dragi Allah najbolje zna.

[36] Nije nam znano po kojim su i kakvim ''propisima'' zabludjeli mnogobošci određivali kada i koju kćer treba živu zakopati, ali je, normalno, sigurno to da nisu sve kćeri od reda zakopavali. Zato nam se logičnim čini da su smatrali sramotnim imati kćeri prije prvog sina, a dragi Allah najbolje zna. Uostalom, apsurdnost i zločinački karakter ove tradicije je neupitan, ma kakvim pravilima su se oni bili rukovodili.

[37] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 74., odnosno na str. 82. u Ljiljanovom izdanju.

[38] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 84, odnosno na str. 94  u Ljiljanovom izdanju.

[39] On njih – od Kurejšija nakon jednog od njihovih neuspješnih pokušaja da ga materijalnim davanjima odvrate od njegove misije (primjedba autora).

[40] Rod Poslanikov koji ga je štitio (primjedba autora).

[41] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 57,58.

Ocjena: