Gdje je nestao tevekkul?

Autor

Napomena
Tekst je inicijalno objavljen u Preporodu broj 2/1228 od 15. januara 2023. godine

 

“A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.

Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!” (Āli Imrān, 159-160).

Ti ih izbjegavaj i u Allaha se pouzdaj, jer Allah je dovoljan zaštitnik (an-Nisā: 81).

Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio (at-Talaq: 3).

Na temelju citiranih kur’anskih ajeta za pravilno razumijevanje tevekkula (pouzdanja) u Allaha dželle šanuhu nužno je u vlastitom biću razviti svjesnost o slijedećem:

  1. Zaštita, pomoć i potpora dolaze samo i jedino od Allaha;

  2. Nakana za djelovanjem je neodvojiva od tevekkula;

  3. Niko od ljudi nam ne može pomoći bez Allahova dopuštenja;

  4. Konačna odluka je na Allahu.

S obzirom na cjelokupno stanje našega društva mogli bismo postaviti dva pitanja: prvo, da li je tevekkul tek imaginarna kategorija koja danas egzistira samo unutar kur’anskih korica i koje se prisjetimo dok učimo Kur’an Časni? I drugo, ukoliko prihvatimo da tevekkul treba biti nezaobilazni segment vjerničkog života, koliko današnji vjernik svoje ponašanje usklađuje sa parametrima tevekkula koje je uspostavio Allah dželle šanuhu?

Poslanik Ibrahim- vrhunski primjer tevekkula

Da bismo odgovorili na ova pitanja u nastavku će se podsjetiti na značenje tevekkula kroz svima dobro poznatu kur’ansku crticu iz života poslanika Ibrahima, alejhisselam, koji se uzima kao primjer najvišeg stupnja tevekkula. Zahvaljujući tevekkulu kojeg je iskazao kada je bačen u Nemrudovu vatru, odlikovan je duhovnom titulom Halīlullāha, Allahovog odanog prijatelja, što je obznanjeno u ajetu: „Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? - A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja“ (Kur’ān, an-Nisā’, 125).

Kakva je priroda prijateljevanja poslanika Ibrahima sa Allahom dželle šanuhu?

Halīl je prijatelj čije je prijateljstvo čisto, potpuno, lišeno bilo kakvog vida manjkavosti; prijatelj kojemu ne treba ništa ni od ovog ni od onog svijeta, kojemu je dovoljan samo i jedino Allah. Dakle, duhovna postaja prijateljstva u svojoj suštini podrazumijeva potrebu, ali se ovdje ne radi ni o ovosvjetovnoj ni o onosvjetovnoj potrebi, već o potrebi samo za Allahovom bliskošću. Da bi ga Allah odabrao za Prijatelja, poslanik Ibrahim je morao sasvim isprazniti srce od svega što bi ga moglo odvojiti od Allaha, što je i učinio iskazujući spremnost da žrtvuje imetak, sina i na koncu i vlastiti život.

Žrtvovati sve, pa i samoga sebe, je bio preduvjet da Ibrahimovo srce uroni u ljubav prema Allahu. Potvrda ove ljubavi iskazana je u riječima koje je izgovorio kada je bačen u vatru: „Dovoljan mi je Allah i divan li je On Pouzdanik!“

Ali da bi se izvanjski očitovalo stanje Ibrahimova srca, Bog mu je u tom trenu poslao meleka Džibrila, ne zato što je njemu Džibril bio potreban; znao je Ibrahim čvrstim uvjerenjem (jekīn) da je njemu Allah „dovoljan zaštitnik” i da će „Allah, zaista, ispuniti ono što je odlučio”. Džibril je bio potreban da se, kroz Ibrahimovu reakciju na njegovo prisustvo, pokaže iskrenost Ibrahimove ljubavi i tevekkula koje je potvrdio jezikom izgovarajući gornju rečenicu. Zato, kada ga je melek Džibril iz zraka upitao:

„Imaš li ikakvu potrebu?“ „Za tobom nikakvu“, odvratio je Ibrahim, alejhisselam kako bi potvrdio riječi „Dovoljan mi je Allah […](Šarh-i ta’arrof, 812/2).

U trenutku boravka u vatri Ibrahim se prepustio Bogu krajnjim tevekkulom, jer on, zapravo, srčanim osvjedočenjem nije motrio ništa osim Njega, zato ga je Allah i nazvao „predanim robom“ (Kur’ān, an-Nağm, 37).

Ovako Ibrahimovo unutarnje stanje dok je boravio u vatri opisuje hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi:

Odlazi Džibrile, jer sagorih ja.

Bolje da k'o amber gorim sada.

Iako Džibrile želiš mi pomoći,

k'o brat rođeni štitiš me ti,

al' brate, prekaljen sam u vatri ja,

dušu moju čistu ne dotiče vatra.

(M3: 4216-4218)

Premda je Ibrahimovo, alejhisselam, bacanje u vatru pojavno Nemrudov djelatni čin, ali je to, zapravo, zbiljski čin izvršavanja Božije volje. Ibrahim, pouzdano zna da je u vatru bačen voljom Allaha Uzvišenog, i zato što želi biti dostojan povjerene mu titule „prijatelja Božijeg“, ne dopušta čak ni Džibrilu da svojim prisustvom posreduje između njega i Boga. S druge strane, iskrena ljubav između Ibrahima, kao božijeg Halila i Boga ne dopušta prisustvo tuđinca u svom ozračju, pa makar to bio i sam melek Džibril.

Veza između ihsāna i tevekkula

O stupnju tevekkula poslanika Ibrahima treba stalno promišljati stoga da bi nam poslužio kao mjerilo prema kojem možemo i trebamo mjeriti snagu vlastitoga pouzdanja u Boga. Tevekkul je stanje koje se javlja u srcu kao plod čvrstog i nepokolebljivog jekīna. To je stanje neupitnog i potpunog povjerenja i pouzdanja srca u Pouzdanika/Allaha, dželle šanuhu; oslanjanje na Njega u svakom stanju i pronalaženje smiraja i spokoja u bliskosti s Njim. Ako na ovaj način razumijevamo tevekkul onda će naše srce bez obzira na izvanjske uvjete kojima smo izloženi i koji su veoma često turbulentni ostati spokojno. Stoga se može kazati da je tevekkul mjerilo naše vjerničke bliskosti s Allahom.

Zbog čega se onda u našem načinu razmišljanja a što se, onda posljedično odražava i u ponašanju, osjeća nedostatak tevekkula i to u daleko lakšim i jednostavnijim životnim situacijama nego li je bila Ibrahimova, alejhisselam? Kao odgovor može poslužiti i naredni stih šejha Attara:

Ako želiš na mekamu prijatelja biti,

duša stalno u zikru mora ti biti.

(Musibetnama: 283)

Poslanikov, alejhisselam, život je bio oličenje zikra. Nijednog trena nije zaboravljao Boga; obavljao je svakodnevne dužnosti, ali je njegovo srce bilo u zikru iako je jezik bio zabavljen nečim drugim. Da bismo postigli Božiju bliskost, stanje kojim su odlikovani Allahovi odabranici, Njegovi prijatelji, potrebno je u svim segmentima života kroz stalno sjećanje (zikr) graditi svjesnost o Bogu, odnosno nastojati spram vlastitih duhovnih potencijala život uskladiti prema predaji o ihsānu:

Ihsān znači obožavati Allaha džellešanuhu kao da Ga očima svojim vidiš, jer ako Ga ti i ne vidiš, On ionako vidi tebe .

Ihsān je glagolska imenica od glagola ahsene u značenju lijepo, dobro, pravo raditi (postupati); lijepo kazati (Muftić 1997: 295). Dakle, ihsānje kodeks ophođenja utemeljen na istinskoj etičnosti. Istinskoj jer počiva na svjesnosti o Božijoj Sveprisutnosti i ta spoznaja čovjeku omogućava da gradi ispravan odnos i prema tevekkulu, pouzdanju u Boga.

A kako u praksi izgleda tevekkul

Primjeniti tevekkul u svakodnevnom životu nije nimalo lahko ni jednostavno. To je ustvrdio i veliki Imam Gazali kada je u poglavlju o tevekkulu kazao: „Djelovati i ponašati se u skladu s tevekkulom je veoma teško. Ko god u djelovanju vidi utjecaj i trag bilo koga drugoga osim Allaha njegov tevhid je manjkav. A ako zanemari vlastiti trud tevekkul je manjkav” (Kīmiyā-ye sa’ādat, II/920).

Prvo na šta nas upozorava veliki Imam Gazali govoreći o tevekkulu jeste da je tevhid temelj na kojem počiva tevekkul. Da li je ovo ikada bilo na umu onima koji daju novac ljekarima da bi intervencija bila „uspješnija i okončala se kako treba“, a koji će za sebe ustvrditi da su vjernici? Da li su se ikada zapitali da time dovode u pitanje ne samo tevekkul, nego i da su elementarni i suštinski temelji njihovog vjerovanja u Boga uzdrmani? A uzdrmani su stoga što se umjesto u Allaha pouzdaju u osobu, odnosno ljekara, kojeg u datom trenutku vide kao nekoga ko raspolaže njihovim životom i smrću, zaboravljajući pri tome da, sa ili bez davanja mita, ishod ovisi isključivo o Allahu: “Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio” i da će svaka osoba „a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!” (Kur’ān, Baqara, 36). Ovo stanje vjerničke duše, ili bolje kazano društvenu pojavu, je percipirao i hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi, koji nam stavlja do znanja da i vlastito tijelo može biti kumir i da ako želimo zadobiti Božiju bliskost, moramo se izbaviti iz stanja idolopoklonstva.

K'o Ibrahim kumire ću slomiti ja.

On kumira – tijelo vatri žrtvova.

(M5: 2505)

Drugo na šta nas upozorava Imam Gazali jeste da naš tevekkul treba biti djelatan. Na aktivnom pouzdanju u Boga insistirao je i hazreti Mevlana, pozivajući se, pri tome, na poznatu Poslanikovu, alejhisselam predaju o tevekkulu:

Upravo, ako tevekkul tvoj vodič je,

al’ i trudit’ se to Poslanikov sunnet je.

Poslanik je naglasio riječ ovu:

S tevvekulom sveži devinu nogu.

Osluhni tajnu Habibullahovih riječi,

i zbog tevekkula truda se ne odriči.

(M1: 912-914)

Djelatni tevekkul o kojem govori Poslanik, alejhisselam, i spomenuti islamski mislioci podrazumijeva ulaganje vlastitoga truda i napora u postizanju boljitka na indidvidualnoj i kolektivnoj ravni života. Ali, čini se da u praksi naše poimanje djelatnog tevekkula veoma često odudara od vjerodostojnog značenja. To se naročito ispoljava u vrijeme izborâ (ne samo političkih, nego generalno uzev). Jer kako drugačije objasniti lobiranja, zivkanja na mobitele i u najeklatantnijem slučaju izlaganje pritisku i sl. eda se dobije glas, pa makar za listu mjesne i ine zajednice i organa. Neka se oni koji tako dolaze do pozicijâ i čija srca drhte u strahu, ali ne od Stvoritelja i Gospodara, nego zbog eventualnog neosvajanja potrebnih im glasova, zapitaju sami pred sobom i pred Bogom da li postupaju ispravno, i da li pod lobiranjem podrazumijevaju aktivni tevekkul? Zar je to tevekkul na koji nas poziva naš Uzor, Poslanik, alejhisselam?! Zaboravljaju takvi da je Božija milost sveobuhvatna i da je Dragi Allah, Milostivi i ovoga svijeta i Ahireta: „Gospodaru naš, Ti sve obuhvaćaš milošću i znanjem“ (Kur’ān, Mu’min, 7), te da upravo iz svoje bezgranične i neuvjetovane milosti daje svakom čovjeku ono što on iz duše želi. Dragi Bog kao naš Stvoritelj dobro zna „ šta mu (čovjeku) sve duša njegova haje” (Kur’ān, Qāf, 16). Pa ako nekome duša haje i izgara za glasovima, položajem i vlašću, Bog će mu to iz Svoje milosti zasigurno podariti, sa ili bez ulaganja truda u lobiranje i prikupljanje glasova. Kao što će Bog podariti Svoje zadovoljstvo onima koji djeluju u Njegovo ime, opet iz Svoje ničim uvjetovane milosti. Izbor je na nama.

Stoga, svaki čovjek, ukoliko želi biti pravi vjernik, iskren u svome odnosu prema Bogu, sebi samome i drugima, iskren u svome djelovanju, treba svakodnevno promišljati o kur’anskom ajetu:

“A u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!” (al-Mā’ida, 23).