20 Oct 2009

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (XIX dio): Rahmet (Allahova milost) svim svjetovima

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

 

Život i smrt

Razumijevanje fenomena života i smrti jedna je od onih razdjelnica na kojoj se jasno razlučuju shvatanja čovjeka smirenoga u svjetlosti vjere, iskrenoga svjedočenja dragoga Boga (iman), sa jedne strane i čovjeka utonuloga u tmini neznanja, sumnje i neizvjesnosti (džahilijet) sa druge strane. Naime, džahil, čovjek bez istinske vjere u svome srcu, smrt doživljava kao nešto zlokobno, teško i zastrašujuće, kao uništavajuću tragediju koja definitivno prekida nit njegova života opet ga vraćajući, ali ovoga puta zauvijek, u ništavilo iz koga je jedanput izašao putem svoga rođenja. Za njega je, dakle, smrt negacija života, njegova suprotnost koja je kapija trajnoga nestanka.

Međutim, čovjek koji je, milošću dragoga Allaha obdaren istinskom vjerom i upućen na pravi put, dobro zna, i to svim svojim bićem svjedoči, da je smrt u stvari samo nastavak života u drugom obliku. Njemu je dragi Allah otkrio istinu da je On, hvaljen i slavljen vječno neka je, čovjeka stvorio kao biće koje nije vječno u svojoj prošlosti ali jeste vječno u svojoj budućnosti. Drugim riječima, čovjek je bio u nepostojanju, ništavilu prije nego li ga je dragi Allah stvorio, ali kada je već jedanput stvoren on će vječno egzistirati budući da je upravo to volja njegovoga plemenitoga Stvoritelja, Koji je odredio da svaki čovjek u vječnosti ahireta sukladno vlastitim djelima na dunjaluku ima učešće bilo u blaženstvima Dženneta bilo u užasima Džehennema. Prema tome, smrt je u svojoj bīti za svakog čovjeka, vjerovao on u to ili ne, samo prelaz u narednu etapu u ciklusu njegove vječne egzistencije, i to u etapu kaburskoga života koja stoji na razmeđu između dunjalučkoga života i ahiretskoga života.

No, za istinske mu'mine i naročito za Allahove odabranike i miljenike, smrt je i nešto daleko, daleko vrijednije – ona je čitav život željno iščekivani momenat susreta sa svojim voljenim Stvoriteljem i Gospodarom. Na ovo, po našem mišljenju, između ostaloga aludiraju sljedeći plemeniti ajeti Kur'ana:

Reci: "O Jevreji, ako tvrdite da ste vi od ljudi jedini Allahovi miljenici, onda smrt poželite, ako istinu govorite." A zbog onoga što ruke njihove čine neće je nikad poželjeti, Allah dobro zna nevjernike. (62:6,7)

Dragi Allah najbolje zna, a čovjekovom razumu izgleda da ovi ajeti upućuju na to da je svojstvo istinskih vjernika da oni vlastitu smrt shvataju kao lijepi i željno iščekivani momenat susreta sa svojim Gospodarom, pa je upravo zbog toga u nastavku i rečeno da to nikada neće poželjeti jevreji koji su, osim manjine čestitih između njih, prilično opterećeni mnogim grijesima koje uporno čine.

U ovom je smislu u okrilju svekolike raskoši islamskoga genija iznjedrena i plemenita mudrost koja čovjeka podsjeća kako je on na dan svoga rođenja plakao dok su se svi oko njega smijali i potom ga savjetuje da živi na dunjaluku tako da se on smije onda kada svi oko njega budu plakali.

Dakako, istinski vjernik, iskreni Allahov rob, iako svim svojim bićem žudi za susretom sa dragim Allahom i smrt ispravno shvata kao susret s Njim, on je ipak ne želi prije nego li mu ona dođe po Allahovoj odredbi, budući da je itekako svjestan činjenice da je samoubistvo zabranjeno, dok je po hadisu, eventualno samo dozvoljeno zamoliti dragog Allaha da podari život dokle je bolji od smrti, a smrt onda kad ona bude bolja od života. Upravo zato vjernik ne priželjkuje smrt već se za nju sprema nastojeći da klanja svaki namaz kao da mu je posljednji. Ali, on pri tome ne zanemaruje niti dunjaluk rukovođen plemenitom islamskom mudrošću koja ga uči da vodi računa o svim svojim dunjalučkim odgovornostima, obavezama i pravima kao da će živjeti vječno, ali da ujedno svim svojim bićem radi za ahiret kao da će umrijeti sutra. No, u konačnici, i pored neosporne zadaće ispunjavanja svojih dunjalučkih obaveza, nikako ne smije sebi dopustiti da isuviše ''pusti korjenje'' na ovom prolaznom svijetu jer ga Muhammedova, alejhisselam, mudra pouka, koju nam bilježi Buhari, savjetuje: ''Budi na ovome svijetu poput stranca ili poput prolaznika!''

Upravo ovako se Muhammed, alejhisselam, ophodio glede budućega i ovoga svijeta kroz čitav period svoga dunjalučkoga života. Od kako je postao istinski svjestan svojega voljenoga Gospodara, on je žudio povratiti Mu se i biti u Njegovoj neprolaznoj blizini i zadovoljstvu. Ali, svi oni silni odrazi Allahove beskrajne ljepote i ostalih Njegovih svojstava apsolutne plemenitosti i svekolikoga savršenstva što ih je On, hvaljen neka je, pohranio u ličnosti Njegovog miljenika Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, Poslaniku prosto nisu dopuštali niti najsitnije prisustvo škrtosti, samodovoljnosti i uskogrudosti, pa je on uvijek iskazivao neobičnu ljubav i pažnju prema svim čestitim Allahovim stvorenjima, a naročito prema plemenitim vjernicima koji su se odazvali zovu islama. U tom smislu on se, poput brižnoga oca, uvijek vraća čitavome svome Ummetu ispružene ruke da ih sve skupa, kad dođe odredba dragoga Allaha, dočeka pred vrelom Havda[1] i sa sobom ih uvede u džennetske perivoje. On se tako u blagoslovljenoj noći Mir'adža vratio Ummetu čak i sa sfera Sidretul-muntehāa, Nebeskoga lotosa, sfera koje nijedno stvorenje prije njega nije uspjelo dosegnuti. Dakako, ovaj povratak i nije bio stvar Resulullahovoga, alejhisselam, izbora, budući da je tada pred njim još uvijek bilo puno toga na dunjaluku za uraditi na putu dragoga Allaha, što i bijaše upravo Njegova odredba, ali i ova činjenica, po nama sasvim jasno, a to dragi Allah najbolje zna, pokazuje istinu da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, imao snage odvratiti pogled čak i od neopisivih nebeskih ljepota Sidretul-muntehāa i ustegnuti se čak i od pomisli da uputi dovu dragome Allahu nebili ga On tu eventualno odmah zadržao, a sve to u želji da se vrati svome Ummetu i ličnim mubarek vodstvom ih sve skupa povede do tih istih visina kod kojih je i džennetsko prebivalište.[2] Uostalom, vjerodostojni nam hadisi govore da će se na Sudnjemu Danu svi samo o sebi zabaviti, sasvim zaboravljajući na sve druge pa i one koji su im na dunjaluku bili najbliži (djeca, roditelji, bračni drugovi, bliski prijatelji itd), dok će jedino Resulullah, Muhammed, alejhisselam, čak i tada imati na umu svoj Ummet i za njih upućivati dove dragom Allahu.

Eto, toliku je samilost prema čestitim i valjanim vjernicima dragi Allah usadio u mubarek srce Muhammeda, alejhisselam, da on uvijek nastoji biti prisutan među njima.

U vrijeme dok je još uvijek trajalo objavljivanje plemenitoga Kur'ana i dok su se još uvijek postavljali temelji vjere islama, njegovo fizičko prisustvo među Ummetom je bilo neophodno. Ali, kako se približavao završetak toga blagoslovljenoga procesa, Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, sve je više postajalo jasnim da dolazi vrijeme kad će njegovu Ummetu biti dovoljna samo njegova duhovna veza s njima,[3] čime će njemu lično jednom za svagda biti potpuno otvorene sve one barijere što ga razdvajahu od neizmjerne radosti stalnoga bitisanja u ljubavi, blizini i zadovoljstvu voljenoga Gospodara, dragoga Allaha.

Već smo rekli da je u ovom smislu Poslaniku prvi išaret bio u tome što je plemeniti Džibril po prvi put sa njim dva puta ponovio čitav Kur'an tokom mjeseca ramazana 10. godine po Hidžri, što ga je i navelo da obavi Oprosni Hadž.[4] Stvar je postala još jasnija kada je iste te godine objavljen plemeniti ajet:

Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih, već se bojte Mene. Sada Sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera. (5:3)

Shvativši tako da je njegova zadaća na Zemlji uz pomoć dragoga Allaha i Njegovom milošću na najljepši način upotpunjena, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, se konačno odlučio[5] da dadne prednost boravku u trajnoj blizini dragoga Allaha u odnosu na njegovo daljnje fizičko egzistiranje među svojim Ummetom. No, pun milosti i razumijevanja prema Ummetu i znajući koliko će njegov odlazak bolno pasti svim njegovim sljedbenicima, on je tražio načina da ih postepeno na to privikava. U tom smislu im se prvi put obratio na Oprosnom Hadžu kada je tokom znamenite hutbe na Arefatu rekao: ''O ljudi, čujte što ću vam reći, jer ja ne znam hoću li se s vama više sastati na ovome mjestu,'' da bi im i kasnije u svim zgodnim prilikama kroz uši provlačio slične poruke u kojima im je nagoviještavao mogući skori rastanak:

... Poslanik je neprekidno govorio o Džennetu. U tim je časovima izgledao kao čovjek koji vidi ono što opisuje. Ovakav dojam potvrđivala su i mnoga druga znamenja. Tako, jednom je prilikom pružio ruku kao da želi nešto dohvatiti a onda je povukao. Nije rekao ništa, ali oni što su bili pored njega primijetili su ovaj njegov pokret i o tome ga pitali. ''Vidio sam Džennet,'' odgovorio je, ''pa sam pružio ruku da uzmem jedan grozd iz njega. Da sam ga uzeo, jeli biste ga sve dok svijet postoji''.[6] Već su se počeli sve više navikavati da u njemu vide nekoga ko je, u izvjesnom smislu, na Onome svijetu. Možda je ovo dijelom bio razlog što njegove riječi nisu ostavljale dubok dojam na njih kada je govorio svojoj smrti i kada je neizravno izvodio zaključke, kao što je to sada znao činiti, da će se smrt možda ubrzo zbiti. Šta više, i pored njegove šezdeset tri godine još uvijek je imao držanje i ljepotu mnogo mlađeg čovjeka. Oči su mu još uvijek bile sjajne, a u crnoj kosi imao je samo nekoliko sijedih. Ipak, jednom prilikom, kada je bio u društvu svojih žena, primijetio je nešto što je bilo dovoljno znakovito da pokrene pitanje koja će mu se od njih prva pridružiti na Drugome svijetu. Odgovorio je: ''Ona što najdalje doseže, prva će mi se pridružiti'',[7] te one stadoše mjeriti svoje ruke između sebe. Pretpostavlja se, mada nije zabilježeno, da je Sevda bila pobjednica natječaja, jer je bila najviša među njima, i općenito najkrupnija. Zejneb je, s druge strane, bila sitna žena, a takve su joj bile i ruke. A upravo je Zejneb, desetak godina kasnije, prva od njih umrla. Tek tada su shvatile da je pod ''onom što najdalje doseže'' Poslanik mislio na onu koja najviše udjeljuje. Jer, Zejneb je bila izuzetno darežljiva, kao i njezina prethodnica istoga imena, koju su zvali ''Majkom siromaha''. ...[8]

Upozoravajući ljude oko sebe na svoj mogući skori odlazak sa dunjaluka, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, im je o tome, barem kako smo mi to shvatili, govorio pomalo zakriveno, uvijek u obliku nekog išareta. Ali, jednoj je osobi, dakako u četiri oka, direktno otkrio tajnu o vremenu svoga odlaska sa dunjaluka.

Bila je to njegova mubarek kći, hazreti Fatima.

 

 

Hazreti Fatima

 

Svako ko se pobliže interesira za mubarek događaje i zbivanja vezane za život i djelo plemenitih poslanika i vjerovjesnika dragoga Allaha na Zemlji, može uočiti jednu veoma interesantnu pravilnost – da su svi oni povezani krvnom i genetskom lozom, tj. da je svaki od njih krvni i potomak i predak nekim drugim poslanicima i vjerovjesnicima.[9] U tom smislu su naprimjer Mesihu Isāu, sinu Merjeminu, alejhisselam, djedovi po uzlaznoj krvnoj i genetskoj lozi sljedeći mubarek ljudi, poslanici i vjerovjesnici: Imran, Sulejman, Davud, Jakub, Ishak, Ibrahim, Nūh i Adem, alejhimesselam. A, Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam djedovi po uzlaznoj krvnoj i genetskoj lozi su: Ismail, Ibrahim, Nūh i Adem, alejhimesselam. Odavde je jasno da dragi Allah, hvaljen i slavljen vječno neka je, običava iz silazne krvne i genetske loze Svojih plemenitih vjerovjesnika i poslanika odabirati neke čestite potomke za istu mubarek zadaću.

Mada je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, posljednji od Allahovih vjerovjesnika i poslanika, ipak je ovakav odabir dragi Allah učinio i u njegovome mubarek potomstvu, dakako uz tu ključnu razliku da niko od njih ne može biti niti vjerovjesnik niti poslanik, već samo nadahnut, upućen i poučen Allahov miljenik, odabran za zadaću jednog od istinskih nasljednika Muhammeda, alejhisselam. Osim navedene razlike, Poslanik je u pogledu duhovnoga nasljeđa u redovima najuže porodice specifičan, dragi Allah zna zašto, i po tome što je on, uz Imrana, alejhisselam, možda i jedini[10] od Allahovih poslanika i vjerovjesnika čije je duhovno naslijeđe položeno u njegovom ženskom potomstvu. Koji bijaše razlog što je sudbina sve trojice Muhammedovih, alejhisselam, mubarek sinova, Kasima, Abdullaha i Ibrahima, bila da na ahiret presele u njihovu najranijemu djetinjstvu, znano je samo dragome Allahu, Koji je, hvaljen neka je, tako odredio, dok je sa druge strane On odredio da čak dvije od četiri najbolje i najodabranije žene ikad stvorene budu u Poslanikovoj najužoj porodici – hazreti Hatidža kao mubarek supruga i hazreti Fatima kao mubarek kći.[11]

Hazreti Fatima je najmlađa od svih mubarek kćeri Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam i hazreti Hatidže. Rođena je, kako se prenosi, negdje oko 605. godine nakon Isāa, alejhisselam,[12] baš u vrijeme kada je Muhammed, alejhisselam, na najljepši način arbitrirao između kurejšijskih glavešina u njihovu sporu oko ugradnje Hadžerul-esveda u istočni ugao Kabe.[13] Poput svojih mubarek sestara hazreti Fatima je djevojka izuzetne fizičke ljepote. Vedroga je lica i izuzetno bijeloga tena zbog čega je i dobila svoj znameniti nadimak ''Ez Zehra'' što na arapskom znači ''Blistava''.

No, ako je hazreti Fatima, Ez Zehra po fizičkoj ljepoti ''na deredži'' svojih sestara, po duhovnoj ljepoti značajno je iznad njih, čime se, naravno, nimalo ne umanjuje duhovna veličina i ljepota hazreti Zejnebe, hazreti Rukajje i hazreti Ummu Kulsum. Dragi Allah najbolje zna, a nama izgleda da bi se odnos između mubarek sestara možda mogao promatrati analogno odnosu Jūsufa, alejhisselam, i njegove braće. Naime, mada se doista nijedan od Jūsufove, alejhisselam, braće ne može s njim mjeriti, ipak su svi oni, i pored njihova grijeha koji im je dragi Allah oprostio,[14] mubarek ljudi duhovne deredže toliko značajne da ih je dragi Allah odabrao za očeve dvanaest plemena odabranoga naroda Benu Israila. Uz to im je data posebna i veoma velika blagodat da iz njihovoga potomstva budu podizani mnogi Allahovi vjerovjesnici i poslanici. Tako su naprimjer iz potomstva hazreti Jude odabrani Davud, Sulejman, Imran i Mesih Isā, alejhimesselam, kao i hazreti Merjema, dok su opet iz hazreti Levijevoga potomstva odabrani Mūsā i Harun, alejhimesselam. U ovome smislu mi razumijevamo i odnos hazreti Fatime sa svojim sestrama koje, mada kod dragoga Allaha ne dosežu njezinu deredžu, ipak i same kod Njega imaju veliki ugled i deredžu, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

Izuzetne hazreti Fatimine duhovne veličine i njezine odabranosti prije svih je, dakako, bio svjestan njezin mubarek otac koji je lično u više navrata svojim vlastitim jezikom objelodanio njeno mjesto među četiri najodabranije žene kod dragoga Allaha. A njegova iznimna ljubav prema mubarek kćerki se može vidjeti i iz primjera poznatoga hadisa koji nam prenosi da je Poslanik, kada su od njega tražili da od propisane kazne za krađu sačuva jednu ženu iz veoma ugledne porodice, rekao da bi on čak i svojoj kćeri Fatimi, kad bi ona nešto ukrala, bez ikakve dvojbe odsjekao ruku. Vidimo kako je Muhammed, alejhisselam, u želji da istakne značaj i nužnost čuvanja pravednih Allahovih Zakona koji jednako vrijede za sve, kao primjer naveo svoju omiljenu kći hazreti Fatimu upravo zato što je bilo svima poznato kolika je njena duhovna veličina i kolika je samo ljubav kojom je voli njen mubarek otac. Tako svi možemo izvući pouku da od Allahovoga Zakona ne može biti izuzeta nijedna osoba, pa makar to bila i Fatima, kći Muhammedova, alejhisselam.

Hazreti Fatima je osjećala ovu naročitu Muhammedovu, alejhisselam, ljubav, pa mu je i ona uzvraćala isto tako izuzetno velikom ljubavlju. Ali, ta je njena ljubav prema svome plemenitom ocu daleko nadilazila običnu ljubav djeteta prema roditelju. Sa svoje visoke duhovne deredže Fatima je mogla jako dobro spoznati i osjetiti svu raskoš Allahove milosti i svekolike ljepote koje je On, hvaljen i slavljen neka je, pohranio u ličnost njenog oca, pa je i ona voljela Muhammeda, alejhisselam, prvo kao Resulullaha, pa tek onda kao svoga oca, i to prevashodno iz ljubavi prema dragome Allahu. U tom smislu je ona čitav svoj život usmjerila shodno ljubavi prema dragome Allahu i Njegovu poslaniku koji je još uz to i njezin otac. Tako suština čitave njezine mubarek ličnosti ostaje trajno sadržana u odlučnom hodu putem Kur'ana i Sunneta, i odslikava se dakako u čvrstoj i iskrenoj pobožnosti, visokom moralu, plemenitosti i mnogim dobročinstvima, ali uz to i u spremnosti na borbu za dobro i suprostavljanje zlu kao i ostalim oblicima borbe na putu dragoga Allaha.

Baš ova dva plemenita svojstva hazreti Fatimina koja su upravo pomenuta veoma su i interesantna jer nam ona omogućavaju da pred sobom vidimo njenu mubarek ličnost ne samo u svjetlu izuzetno pobožne i čestite ljepotice najviših stepena odabranosti kod dragoga Allaha, već i u svjetlu plemenite i junačke djevojke spremne da se bori na Njegovom putu na strani dobra protiv zla. Dva znamenita događaja iz životopisa njenoga mubarek oca na upečatljiv način pokazuju ovu stranu plemenite ličnosti hazreti Fatime.

Prvi od njih je poznati događaj kada su Ebu Džehl i grupa mekanskih mnogobožaca željeli poniziti Muhammeda, alejhisselam, i napakostiti mu tako što su na njegova mubarek leđa bacili iznutrice žrtvovanih životinja dok je on, klanjajući pored Kabe, bio na sedždi. Tu se našla hazreti Fatima koja je sklonila prljavštinu sa Muhammedovih, alejhisselam, leđa, da bi se odmah potom hrabro i odlučno okrenula ka zločiniteljima i svojim mubarek jezikom se suprostavila njihovom zlu. Njezin život tada uopće nije bio u opasnosti, svakako i zbog toga što su oni držali nedostojnim i sramotnim za jednoga muškarca da se bori protiv žene, ali i radi njihove zaokupljenosti strahom uzrokovanim dovom dragome Allahu koju je Vjerovjesnik upravo u tim trenucima protiv njih učio, a što u konačnici i bijaše kletva koja će zapečiti njihovu sudbinu.[15] No, ako hazreti Fatimin život tada nije bio u opasnosti, to je itekako bio slučaj u drugome od dva znamenita događaja koje ovdje kanimo pomenuti. Riječ je o bici na Uhudu kada je hazreti Fatima poput svih ostalih mudžahida bila izložena smrtonosnom dejstvu kurejšijskoga oružja. No, bez obzira na to ona se hrabro i dostojanstveno držala čak i u onim kritičnim momentima, a nakon povlačenja na brdo Uhud skupa je sa svojim mužem hazreti Alijem ugasila žeđ mubarek ocu, oprala ga i zaustavila mu krvarenje.[16]

Iz dosada navedenog lahko se još jednom može spoznati istina da je hazreti Fatima, Ez Zehra plemeniti Allahov primjer stvaranja žene, odnosno jedna od četiri Njegove blistave svjetlosti koje sijaju u obzorjima stvorenih svjetova dajući primjer savršene žene[17] čija je ličnost ideal kojemu trebaju težiti sve hazreti Havine kćeri i ujedno ogledalo u kojemu se jasno odslikavaju njihova vlastita pobožnost, iskrenost i moral. U tom je smislu i hazreti Fatima, skupa sa svojom majkom, primjer za pouku svim ženama vjernicama baš kao što su to i njihove drugarice u odabranosti hazreti Merjema i hazreti Asija.

Sljedstveno svemu što je do sada izrečeno o njenoj plemenitoj ličnosti, jasno je radi čega je hazreti Fatima odabrana i među mubarek kćerima Muhammeda, alejhisselam, da upravo u njezinom potomstvu bude položena nit Resulullahovoga, alejhisselam, duhovnoga nasljeđa.[18] Dakako, voljom dragoga Allaha to plemenito potomstvo je osim mubarek majke trebalo da ima i mubarek oca, a njega im je odabrao niko drugi do njihov budući djed, Muhammed, alejhisselam, lično.

 Naime, već smo u ovim kazivanjima više puta do sada govorili o tome kako je Resulullah ''rezervirao'' svoju kćerku Fatimu za udaju za Alija ibn Ebi Taliba pa je nije htio dati nikome drugome, dok je opet njega i išaretima i jasnim riječima ohrabrio da je isprosi. A, da je sve to Muhammed, alejhisselam, uradio ne bez višega razloga vezanoga za njihovo buduće potomstvo, kao i shodno svojoj vjerovjesničkoj pronicljivosti, pa moguće čak i po direktnom nadahnuću od strane dragoga Allaha, upućuje, po našem mišljenju, to što im je on, u njihovoj prvoj bračnoj noći, zabranio da prilaze jedno drugome prije nego li ih je ''u sitne sate'' ponovo nakratko posjetio da bi lično blagoslovio njih i njihove potomke i za sve njih uputio dovu dragome Allahu.[19] Tako su plemeniti unuci Hasan i Husejn, skupa sa svojim isto tako plemenitim sestrama Zejnebom i Ummu Kulsum,[20] bili blagoslovljeni još prije nego su i rođeni.[21]

Ovo blagoslovljeno potomstvo hazreti Fatime i hazreti Alija, uz izuzetak hazreti Zejnebine kćekice Umame, ostalo je jedini nosilac Poslanikovoga, kako krvnoga i genetskoga tako i duhovnoga, nasljeđa. Razlog je, naime, u tome što su, kao što je dobro znano, svi njegovi mubarek sinovi umrli još kao mala djeca, a, uz gore navedeni izuzetak, u vrijeme o kojem govorimo on nije imao živih unučadi od kćeri Zejnebe, Rukajje i Ummu Kulsum.[22]

Prije nego nastavimo dalje govoriti o Vjerovjesnikovom potomstvu potrebno je da se načas osvrnemo na njegovu unuku, hazreti Zejnebinu kći Umamu, koju smo već dva puta imenovali izuzetkom. A, zašto bi se ona uopće imenovala izuzetkom? Razlog bi po nama bio u tome što se Umama, mada milošću dragoga Allaha nesumnjivo ima vlastiti udio u raskoši duhovnoga nasljeđa njezinog mubarek djeda,[23] ipak prema tradicionalnim izvorima islamskim ne ubraja u Ehli Bejt.

Termin Ehli Bejt u značenju Poslanikova porodica prema tradicionalnim islamskim, i sunijskim i šijskim, izvorima uključuje mubarek ličnosti hazreti Alija, hazreti Fatime, hazreti Hasana i hazreti Husejna, kao i Hasanovo i Husejnovo potomstvo. Osim njih sunijski izvori u Ehli Bejt uključuju i Vjerovjesnikove mubarek supruge i to na bazi sljedećih ajeta časnoga Kur'ana:

O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite! U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte! Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti. I pamtite Allahove ajete i mudrost, koja se kazuje u domovima vašim - Allah je, uistinu, dobar i sve zna. (33:32-34)

Prilikom navođenja prevoda ovih ajeta naglasili smo termin: ''o porodico Poslanikova'' budući da je upravo njegov originalni kur'anski izraz: ehlel-bejti, što se jasno vidi kada navedemo čitavu rečenicu i transkripcije kur'anskoga originala i njegova prevoda:

Innema jurīdullahu lijuzhibe 'ankumur-ridžse ehlel-bejti ve jutahhirekum tathīra (Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti).

Obzirom da se kontekst navedenih ajeta očevidno odnosi na Poslanikove supruge, to je jasno da ih je sasvim opravdano uključiti u Ehli Bejt. Međutim, ove ajete se nebi smjelo shvatiti u smislu da oni iz Ehli Bejta isključuju hazreti Fatiminu porodicu jer postoje vjerodostojni hadisi u kojima su sačuvane Poslanikove riječi, neke čak i direktno vezane za pomenute ajete, gdje ih on jasno tako imenuje,[24] a i precizna gramatička analiza tih ajeta pokazuje da se oni ne ograničavaju samo na Muhammedove, alejhisselam, mubarek supruge.[25] Prema tome, mišljenja smo da, kada je riječ o Poslanikovome vremenu, izraz Ehli Bejt obuhvata Fatimu, Alija, Hasana, Husejna[26] i njegove supruge, dok se on u vremenu nakon Muhammeda, alejhisselam, odnosi, logično, na potomke hazreti Hasana i hazreti Husejna, koji, saglasno naprijed rečenome, nose kako sve one plemene blagodati tako i sve one značajne odgovornosti što izviru iz krvnoga, genetskoga i, naročito, duhovnoga[27] nasljeđa Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

Hazreti Fatima, njezin muž i sinovi se u islamskoj tradiciji, svi zajedno, imenuju osim izrazom Ehli Bejt i izrazima Ehli-kisā i Āli-abā u značenju ''oni koji su zaogrnuti''.[28] Ovo je vezano za poznati slučaj kad je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, prilikom rasprave koju je vodio sa delegacijom kršćana iz Nedžrana oko istinske prirode Mesiha Isāa, alejhisselam, slijedeći Riječi dragoga Allaha: ''Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!'';[29] iz redova svoje porodice pozvao Fatimu, njenoga muža Alija i sinove Hasana i Husejna i tom ih prilikom, zajedno sa sobom, ogrnuo svojim ogrtačem.[30]

Osim što je među Vjerovjesnikovom mubarek djecom odabrana po tome što se njegova krvna, genetska i duhovna[31] loza nastavlja upravo kroz njezino potomstvo, hazreti Fatima je specifična i po tome što je ona jedino Muhammedovo, alejhisselam, dijete koje će ga nadživjeti. Poslanik je, dakako, toga bio svjestan, kao i činjenice da će mu se ona u roku od samo pola godine, po zemaljskom računanju vremena, pridružiti, pa joj je, u vremenu za koje je znao da mu u njemu ističe dunjalučka nafaka, jasnim i neposrednim riječima govorio o svom bliskom odlasku i tako joj, kao tajnu samo između njih dvoje, otkrio svoju i njezinu budućnost, dok je svima ostalima o tome uglavnom samo nagovještavao išaretima:

... Poslanik je najveći dio vremena provodio naslonjen na Aišine grudi, ili na njezinu krilu. A kada bi Fatima došla, Aiša bi se povukla da ostavi oca i kćer same. I, prilikom jedne ovakve posjete, vidjela je kako on nešto šapuće svojoj kćerci, koja utom briznu u plač. Tada joj povjeri još jednu svoju tajnu, pa se ona nasmiješi kroz suze. Kad je Fatima odlazila, Aiša je upita šta joj je rekao, a ona joj odgovori da su to tajne koje ne može otkriti. Kasnije joj je ipak rekla: ''Poslanik mi je rekao da će umrijeti od bolesti od koje je i umro, pa sam zaplakala. Onda mi je rekao da ću mu se ja od njegovih najbližih prva pridružiti, pa sam se zato nasmijala.''[32] ...[33]

Naravno riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, uvijek donose samo čistu istinu, pa će tako hazreti Fatima u mjesecu ramazanu 11. godine po Hidžri (632. godine po Mesihu Isāu, alejhisselam) po posljednji put na dunjaluku milovati svoje četvero mubarek djece i brižnim riječima ih savjetovati kako da što ispravnije prožive prolazni dunjalučki život i tako zarade Džennet. Nakon toga će se posljednjim dunjalučkim riječima obratiti i voljenome mužu hazreti Aliju i potom se, mislima i molitvama potpuno okrenuta dragome Allahu, osamiti u namazu tokom kojega će njezina plemenita duša ostaviti mubarek tijelo na sedždi i krenuti u susret svome voljenom Gospodaru kako bi se što prije u okrilju beskrajne milosti Njegove ponovo susrela sa mubarek ocem, majkom, braćom i sestrama.

Nakon ovoga kratkog osvrta na život hazreti Fatime ez Zehre ponovo se vraćamo na kazivanje o posljednjim danima boravka njezinoga mubarek oca na dunjaluku.

 

U najuzvišenijem društvu

 

Početkom 11. godine po Hidžri bilo je sasvim očigledno da je Muhammedova, alejhisselam, misija na ogromnim prostorima čitavoga Arabijskoga potkontinenta doživjela potpuni uspjeh. Mnogoboštvo i idolopoklonstvo su bili već potpuno iskorijenjeni i sva arapska plemena su bila u islamu. Istina, jedan dio Arapa je bio zaveden lažima Musejleme el Kezzaba i Esveda ibn Ka'ba,[34] međutim njihova snaga, i pored izvijesnih početnih uspjeha, uopće nije bila tolika da bi oni predstavljali iole ozbiljniju prijetnju narastajućoj plimi islama koja se, Božijom providnošću,[35] upravo trebala početi širiti teritorijama Bizantskoga i Perzijskoga carstva. Već smo ranije napomenuli kako su, po našem uvjerenju, čvrsta vjera u dragoga Boga, Koji zasigurno neće dopustiti smutljivcima i lažovima da ugroze snagu, jasnoću i čistotu islama, kao i jasno saznanje o tome da je On, hvaljen neka je, Svojoj vjeri otvorio pravce na sve četiri strane svijeta, Muhammeda, alejhisselam, naveli da u korist priprema za pohod na sjever u prvi mah ne poduzima nikakvu akciju protiv domaćih otpadnika.[36] U tom smislu Poslanik je krajem mjeseca safera 11. godine po Hidžri (krajem maja 632. godine po Mesihu Isāu, alejhisselam) izdao naređenje da se okupi vojska od nekih tri hiljade ljudi sa zadatkom da krene ka Siriji, u pohod protiv onih plemena koja su se borila uz bok Bizantincima tokom bitke na Mu'ti. Dragi Allah najbolje zna da li je i koliko Zejdova šehidska smrt na Mu'ti imala utjecaja na Vjerovjesnika da komandu nad ovom vojskom povjeri baš njegovom sinu Usami, ali je njegova odluka bila upravo takva, pa je Usama Muhammedovom, alejhisselam, riječju, i pored njegove izražene mladosti, bio imenovan za zapovjednika.

Mada se tokom toga mjeseca safera 11. godine po Hidžri Muhammed, alejhisselam, nastojao ponašati kao da se ništa naročito ne dešava, on je u svome mubarek srcu dobro znao da živi posljednje dane dunjalučke etape života, pa je, kao što smo to ranije govorili, nastojao da ljude polahko i postepeno pripremi za skori rastanak aludirajući im putem indirektnoga govora i išareta da će se to uskoro desiti. Pripremajući se za rastanak sa dunjalukom, Vjerovjesnik se želio oprostiti i od mrtvih,[37] uputiti im selame i obradovati ih dovom dragome Allahu da im On uljepša boravak u kaburima i na Sudnjem Danu im grijehe oprosti. Tako je jednoga dana otišao na šehitluk podno Uhuda da se oprosti od voljenoga amidže hazreti Hamze i ostalih uhudskih šehida, i tamo je proveo izvijesno vrijeme u molitvama i dovama. Druge je prilike opet ustao usred noći i u društvu svoga oslobođenoga roba Ebu Muvejhibe otišao na mezaristan Džennetul-bekija da bi se oprostio od stanovnika tamošnjih kaburova i za njih dragome Allahu uputio dove:

... Ubrzo nakon što je Poslanik naredio da se izvrše pripreme za pohod na Siriju, i prije nego što je vojska krenula, on je, kasno jedne noći, pozvao svoga oslobođenog roba Ebu Muvejhibu i rekao: ''Naređeno mi je da molim za oproštaj za ljude ukopane na mezarju. Pođi i ti sa mnom.'' Izašli su zajedno, a kad su prišli Beki'u, Poslanik reče: ''Neka je mir s vama, ljudi u Kaburovima. Radujte se vašem stanju, koje je mnogo bolje od onoga u kojem su ljudi što sada žive. Razdori dolaze kao vali najcrnje noći i razbijaju se jedan o drugi, svaki gori od prethodnoga.'' [38] Potom se okrenu Ebu Muvejhibi i reče: ''Ponuđeni su mi ključi riznica ovoga svijeta i besmrtnost iza koje slijedi Džennet, i dato mi je da izaberem između toga i susreta sa Gospodarem svojim i sa Džennetom.'' ''Ti koji si mi draži od oca i majke,'' reče Ebu Muvejhiba, ''uzmi ključeve riznica ovoga svijeta i besmrtnost iza koje slijedi Džennet.'' Ali on mu odgovori: ''Već sam izabrao susret sa Gospodarem mojim i sa Džennetom''. Potom je molio za oproštaj ljudima sa Beki'a.[39] ...[40]

Krajem mjeseca safera 11. godine po Hidžri[41] Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je osjetio prve napade jake glavobolje. Ibn Ishak nam prenosi riječi Majke vjernika, hazreti Aiše, da se to desilo upravo nakon što se on sa Ebu Muvejhibom vratio sa Džennetul-bekije:

... 'Aiša, žena Božijega Poslanika, kaže: ''Kada se Božiji Poslanik vratio s El-Beki'a, zatekao me gdje imam jaku glavobolju. 'Kako me samo glava boli!'; rekla sam mu, a on mi je odgovorio: 'Naprotiv, 'Aiša – ja to trebam kazati. Kako tek mene boli!' '' ...[42]

Tada se, kako nastavlja Ibn Ishak – a na bazi čega je i Ebu Bekr Siradžuddin izrekao veoma dirljivo kazivanje,[43] Muhammed, alejhisselam, ponadao da bi hazreti Aišina glavobolja mogla biti išaret da bi i ona mogla napustiti ovaj svijet i tako mu se odmah pridružiti u vječnosti:

... ''Zatim mi je (hazreti Aiša nastavlja govor) rekao: 'Šta bi ti falilo kad bi umrla prije mene, pa da se ja pobrinem oko tebe: da te umotam u ćefine, da ti klanjam dženazu i sahranim te?!' 'Boga mi', kazala sam, 'kao da te vidim da si to učinio, a onda se vratio u moju kuću (tj. sobu, primjedba autora) i u njoj spavao s nekom od svojih žena!' On se nato nasmiješio i, dok je obilazio svoje žene, bol mu se sve više povećavala i u kući Mejmune ga već sasvim ophrvala. Potom je tu pozvao sve svoje žene i zamolio ih da mu dopuste da bude njegovan u mojoj kući, i one su se s tim saglasile.'' ...[44]

Upravo u ovome periodu Poslanikovoga bolovanja u hazreti Aišinoj sobi on je, u povjerenju, tajnu o svom skorom odlasku povjerio hazreti Fatimi, o čemu smo ranije govorili. Odatle se vidi da je on i tada, u želji da olakša svojim drugovima, izbjegavao direktno o tome govoriti. Ali, kako su bolovi postajali intenzivniji i sve više bili praćeni visokom temperaturom i groznicom, Poslaniku je postalo jasno da se preseljenje sasvim približilo, pa je, osjetivši koliko su ljudi uznemireni zbog toga, odlučio da im o svome skorom odlasku otvoreno kazuje i obraduje ih obećanjem o ponovnom susretu. Zatražio je da sedam mješina ispune vodom iz različitih bunareva Medine i donesu ih njemu. Kada je to učinjeno, sjeo je u korito dok su ga njegove žene poljevale tom vodom i nakon toga mu umotale mubarek glavu. Ovaj tretman mu je, voljom i dopuštenjem dragoga Allaha, malo popravio zdravstveno stanje i donekle mu povratio snagu, tako da je mogao, uz pomoć hazreti Alija i Fadla ibn Abbasa koji su ga nosili između svojih ramena, otići u Džamiju i obratiti se okupljenim vjernicima. Popeo se po posljednji put na ovome svijetu na mimber i održao, kako se prenosi,[45] sljedeću hutbu:

... ''O ljudi, ja čujem da se vi bojite da vam Poslanik ne umre. Je li ijedan poslanik vječno ostao u svome narodu, pa da i ja među vama ostanem!? Znajte da ću ja otići svome Gospodaru, a vi ćete se priključiti meni. Oporučujem vam da pazite prve muhadžire, a muhadžirima oporučujem da se međusobno paze, jer Uzvišeni Allah kaže: 'Tako mi vremena – ljudi su doista na gubitku, osim onih koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.' (El-Asr, 1-3) Sve stvari teku prema Božijoj odredbi i sa Njegovim dopuštenjem. Ako vam nešto zakasni, nemojte to požurivati, jer Allah neće nikome požuriti zato što to on požuruje. Ko hoće da Allaha nadjača, Allah će njega nadjačati. Ko hoće da Allaha prevari, Allah će njega prevariti. Hoće li se od vas očekivati da, kada zagospodarite, činite fesad na Zemlji i rodbinske veze prekidate. Ja vam preporučujem da prema ensarijama, koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije vas je učinili, budete pažljivi. Zar sa vama nisu raspolovili ono što su imali? Zar vam nisu široko vrata otvorili u svojim domovima? Zar vas nisu sebi pretpostavili i onda kada su bili u oskudici? Ko od vas bude izabran da sudi neka primi od onih koji dobro rade, a nek oprosti onima koji griješe. Nemojte prema njima biti samovoljni. Ja vas čekam, a vi ćete se meni priključiti. Mjesto našeg sastanka je Kevser, vrelo u Džennetu. Ko želi da do Kevsera dođe, neka svoje ruke i jezik čuva od onoga što ne treba činiti.'' ...[46]

Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je za vrijeme svoje posljednje bolesti, sve dok je imao snage za to, odlazio u Džamiju i klanjao kao imam. Kada više nije mogao stojeći, klanjao je sjedeći i čitav džemat je za njim klanjao sjedeći. Ali, kako je bivao sve slabiji, jaciju u četvrtak, 8. rebiul-evvela, svega četiri dana pred preseljenje, više nije mogao da klanja čak ni sjedeći:

... I tog četvrtka, Resulullah, a.s., je neprekidno imamio u džematu i pored teške bolesti, sve do jacije. Posljednji namaz kojega je klanjao u džematu je akšam.[47] Učio je po običaju ''Al-Mursalat''.[48] Oko jacije teško stanje se pogoršalo, pa nije mogao izaći u mesdžid. Aiša, r.a., kaže: ''Resulullah, a.s., je upitao: 'Da idem klanjati ljudima?' Mi odgovorismo: 'Ne Allahov Poslaniče, mada te oni očekuju.' On reče: 'Dajte mi vodu i korito.' Mi učinismo. On se opra i s mukom se diže, ali pade u nesvijest. Zatim se osvijesti i upita: 'Da klanjam ljudima?' Pa se dogodi i drugi i treći puta kao i prvi put. Opra se, onesvijesti, htjede da ode, ali ne ode već posla po Ebu Bekra da on bude imam džematu na jaciji namazu. Ebu Bekr je klanjao ostale dane.''[49]

Klanjao je kao imam sedamnaest vaktova za života Resulullaha, a.s.. Aiša, r.a., je pokušavala tri ili četiri puta da Resulullah, a.s., promijeni imama, da svijet ne bi to uzeo za loš predznak. Resulullah, a.s., to odbi i reče: ''Zaista ste vi vlasnice Jusufa.[50] Naredite Ebu Bekru neka bude imam i neka klanja ljudima.'' ...[51]

 Vidimo, dakle, kako je, upravo po želji Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, lično, hazreti Ebu Bekr nakon njega stao u mihrab da predvodi džemat u namazima. Potpuno svjestan velike odgovornosti stajanja na Vjerovjesnikovom mjestu,[52] ispred džemata, Ebu Bekr je nastojao tu izuzetno odgovornu obavezu što valjanije i savjesnije obavljati, bivši čitavo vrijeme u nadi da će se što prije Resulullah, Muhammed, alejhisselam, oporaviti i ponovo stati u svoj mihrab, i tako ga osloboditi toga nimalo lahkoga tereta.

Hazreti Ebu Bekrova nadanja izgledaše ispunjenim na sabah namazu u ponedeljak, 12. rebiul-evvela 11. godine po Hidžri. Čim je otpočeo sa učenjem, osjetio je komešanje u safovima iza sebe i znao je da tomu može biti samo jedan razlog – Muhammed, alejhisselam, se približavao kako bi skupa s njima klanjao:

... Sljedećeg dana bio je ponedeljak, dvanaesti rebiu l-evvela, jedanaeste islamske godine, odnosno 8. juna 632. godine po kršćanskome kalendaru.[53] Rano toga jutra Poslanikova groznica je stihnula i, mada je bio sasvim slab, odlučio je otići u Džamiju čim je čuo ezan. Namaz je već bio u toku kada je on ušao, a kad ga ljudi vidješe, gotovo se pometoše od dragosti, ali on im dade znak da nastave. On za trenutak zastade da ih gleda i lice mu zablista od sreće kad uvidje koliko je pobožnosti u njihovu držanju, a onda, još uvijek ozaren, on krenu naprijed oslanjajući se na Fadla i Sevbana, jednoga od njegovih oslobođenih robova. ''Nisam vidio da je Poslanikovo lice ikad bilo tako lijepo kao u tom času,'' pričao je Enes. Ebu Bekr je osjetio komešanje kroz safove iza sebe i znao je da za to može postojati samo jedan razlog i da je čovjek, kojeg je sad čuo kako se približava, sigurno Poslanik. Zato, ne okrećući glavu, on napravi korak unazad, ali mu Poslanik stavi ruku na rame i potisnu ga gdje je i stajao, ispred džemata, govoreći: ''Ti budi imam,'' dok on sam sjede s Ebu Bekrove desne strane i obavi namaz sjedeći. ...[54]

... Ebu Bekr b. 'Abdullah b. Ebi Mulejka mi je pričao: Kad je bio ponedeljak,[55] Božiji Poslanik je izašao na jutarnju molitvu, zamotane glave, a Ebu Bekr je s ljudima već bio u namazu. Čim je izašao, kroz ljude je prostrujala radost i Ebu Bekr je znao da se to moglo desiti samo zbog Božijega Poslanika, pa se povukao s mjesta na kojem je stajao, ali ga je Poslanik s leđa pogurao naprijed. ''Vodi ljude!''; rekao mu je i sjeo pored njega, te s njegove desne strane klanjao sjedeći. Kad je završio s namazom, okrenuo se prema ljudima i povišenim glasom, tako da se je čulo i izvan mesdžida, rekao: ''Ljudi! Džehennem se je raspirio, a smutnje nadolaze poput pramenova mrkle noći! Meni, Allaha mi, ništa ne možete prebaciti – ja vam ništa nisam dopustio što nije dopustio Kur'an, i ništa vam nisam zabranio što nije zabranio Kur'an!'' Kada je završio, Ebu Bekr mu je rekao: ''Božiji Poslaniče, danas si, kao što vidim, Allahovom milošću i blagodati, osvanuo onako kako mi to želimo, a danas je dan pogodan za izlazak, pa da sam malo izašao?!'' ''Izađi!''; rekao je Poslanik i ušao u kuću, a Ebu Bekr je otišao kod svojih ukućana, u Es-Sunh! - ...[56]

Vidimo kako nam navedeni citati jasno kazuju da je sabah u ponedeljak 12. rebiul-evvela 11. godine po Hidžri Resulullah, Muhammed, alejhisselam, klanjao u svojoj Džamiji u džematu, sjedivši uz hazreti Ebu Bekra koji je imamio. Istina, neki izvori nam govore da on tada nije pristupio namazu, već da je samo nekoliko trenutaka sa prozora hazreti Aišine sobe posmatrao ljude kako klanjaju. No, mi prihvatamo mišljenje koje je i navedeno u prethodnim citatima,[57] jer nam izgleda sasvim logičnim da je to poboljšanje zdravstvenog stanja i povrat snage Resulullah, Muhammed, alejhisselam, svakako prije iskoristio da se pridruži džematu, negoli da ih samo posmatra sa prozora. Ono što nas u tome mišljenju i dodatno učvršćuje jeste pretpostavka, po nama sasvim logična, da je to bila i posebna počast koju je dragi Allah, a On, hvaljen i slavljen neka je, svakako najbolje šta je istina zna, darovao Svome miljeniku – da svoj posljednji namaz na dunjaluku[58] klanja skupa sa svojim vjernim drugovima, da bi im tako ulio dodatno ohrabrenje i da bi oni u svome sjećanju zadržali njegov mubarek lik u izgledu, kako nam to Enes prenosi, ''ljepšem nego li su ga ikada do tada vidjeli''. I, doista, vidjevši ga tako lijepog i čilog kako skupa s njima klanja sabah namaz, ashabi se neizmjerno obradovaše i mnogi povjerovaše kako je on na putu ozdravljenja.

U takvome uvjerenju hazreti Ebu Bekr je od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, zatražio dopuštenje da ode do Es Sunha u gornjoj Medini gdje je živjela Habiba kći Haridžina, koju je on nedavno bio oženio pa je htjede posjetiti. Vjerovjesnik mu je to dopustio i Ebu Bekr se uputio u Sunh.

Isti optimizam toga je jutra gajio i Usama ibn Zejd, koji navrati iz logora u Džurfu gdje je, neodlučan da krene ka Siriji sve dok ne bude siguran da je Vjerovjesniku bolje, proteklih dana boravio sa svojom vojskom. Obradovan očevidnim poboljšanjem njegova zdravlja, pozdravio se sa Poslanikom i odjahao u Džurf da konačno pokrene vojsku.

Iako je nama danas jasno da su ashabi, bivši ispunjeni velikom ljubavlju prema plemenitome Vjerovjesniku i željom da ih on svakoga pojedinačno nadživi, pomenuti optimizam gajili bez osnova, to toga prijepodneva i nije bilo potpuno izvijesno budući da je dragi Allah bio ostavio Muhammedu, alejhisselam, još jednu mogućnost da eventualno i dalje ostane na dunjaluku uz svoje vjerne sljedbenike. Naime, vjerodostojni hadisi nam prenose riječi Muhammedove, alejhisselam, da nijedan od Allahovih vjerovjesnika i poslanika ne umire, a da mu neposredno prije smrti ne bude pokazano njegovo mjesto na nebu i onda mu se ostavi da sam izabere između toga i daljnjega ostanka na Zemlji za još neko vrijeme. Upravo ovaj izbor bi zadaća koju je, voljom dragoga Allaha, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, imao toga prijepodneva obaviti.

Čim je, nakon klanjanja sabah namaza, ponovo ušao u hazreti Aišinu sobu, Poslaniku se povratila slabost i on je ponovo legao u svoju bolesničku postelju. Kako je vrijeme proticalo slabost mu je bila sve veća i uskoro gotovo da više nije mogao ni govoriti.

Negdje u ranim prijepodnevnim satima u sobu je ušao hazreti Aišin brat Abdurahman noseći misvak[59] u rukama. Čim Muhammed, alejhisselam, opazi misvak u Abdurrahmanovim rukama ne odvajaše pogled od njega. Primijetivši to hazreti Aiša je prepoznala njegovu želju da očisti svoje zube, pa je od svoga brata uzela misvak, malo ga izgrizla kako bi ga omekšala i potom ga pružila Poslaniku. Vjerovjesnik je njime žustro i energično očistio zube iz čega se mogla naslutiti njegova bojazan da se kojim slučajem ne susretne sa dragim Allahom neočišćenih zuba.

A, između toga najdražeg susreta i plemenitoga Vjerovjesnika bijaše ostala samo još jedna stvar – njegov izbor nakon predočenoga mu mjesta u nebeskim sferama i Džennetu da tamo odmah preseli ili ostane još neko vrijeme među svojim narodom na Zemlji.

Oni koji toga prijepodneva bijahu prisutni u hazreti Aišinoj sobi prenose da je Poslanik, odmah nakon što je očistio zube, bio neko vrijeme u nesvijesti tako da su svi pomislili kako je počeo umirati, ali je on nakon toga ponovo došao sebi, pa se sjetiše da je riječ o tome da mu je upravo bilo predočeno njegovo mjesto kod dragoga Allaha i u svojim srcima predosjetiše kakav će biti njegov izbor. I doista, posljednje riječi koje su čuli iz njegovih mubarek usta bijahu: ''U najuzvišenijem društvu u Džennetu!'' [60]

Nakon što je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, pomenutim riječima objelodanio svoj izbor, njegova je mubarek duša u društvu plemenitoga meleka Azraila pohitala da se trajno smiri u krajnjoj bliskosti dragome Allahu, dok mu je mubarek tijelo ostalo u hazreti Aišinoj sobi, gdje će, u kaburu iskopanom tačno ispod ležaja na kojem je bolujući ležao, biti pohranjeno sve do nastupa Sudnjega Dana.

Bolna vijest se poput munje proširila Medinom i ošinula srce sviju, i odraslih, i žena, i djece. Šok je bio i veći zbog njihovoga prethodnoga uvjerenja da se Poslaniku baš toga jutra stanje počelo popravljati budući da je zajedno s njima klanjao sabah namaz.

A, jedan čovjek uopće nije mogao niti zamisliti mogućnost da Muhammed, alejhisselam, može umrijeti. 

Hazreti Omer ibn Hattab je, naime, kur'anski ajet: I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok[61]; shvatio u smislu da će Resulullah, Muhammed, alejhisselam, živjeti dunjalučku etapu svoga mubarek života sve dotle dok na Zemlji bude njegovoga Ummeta (dakle sve do sasvim kratko pred Sudnji Dan), kako bi tako svojim fizičkim prisustvom bio svjedok i posljednjih od njihovih djela.[62] U takvome ubjeđenju on je odmah nakon Poslanikove smrti svojim prodornim glasom prisutnima u Džamiji govorio kako je riječ samo o privremenom odsustvu Muhammedovog, alejhisselam, mubarek duha i da će se on nakon izvijesnoga perioda vratiti, baš kako se i Mūsa, alejhisselam, vratio svome narodu nakon četrdeset noći boravka na Sinajskoj gori. Žestoko je ljude upozoravao da je licemjerstvo govoriti o tome da je Muhammed, alejhisselam, umro i da će takvi, po njegovu povratku, biti sabljom kažnjeni zbog tih svojih riječi.[63]

Tada u Džamiju uđe hazreti Ebu Bekr, koji se čim prije vratio iz Sunha, i, uopće se ne obazirući na prisutne, odmah ode pravo u sobu svoje kćeri. Zateče Poslanikovo tijelo prekriveno hiberijskom burdom, otkri mu mubarek lice i poljubi ga, a plemenito mu srce iznjedri dirljive riječi: ''Dao bih za tebe i oca i majku, Poslaniče! Smrt koju ti je Allah propisao, ti si već okusio, ali zato više nikada nećeš umrijeti!''[64]

Mada je bio ophrvan mnogim emocijama, Ebu Bekr je dobro čuo Omerove riječi, koji je i dalje glasno i krajnje odlučno isto ponavljao, i znao je da mora odmah reagovati da ispravi ovo očevidno pogrešno Omerovo prosuđivanje:

... ''Potom mu je burdu vratio na lice, i izašao, a 'Umer je još uvijek govorio ljudima. 'Polahko, 'Umere!'; rekao mu je. 'Dosta!' No kako 'Umer nije htio prestati, i Ebu Bekr se okrenuo prema ljudima, i kad su ljudi čuli njegov glas, ostavili su 'Umera i okrenuli se njemu. On se zahvalio Allahu, i izrekao Mu pohvalu, a onda rekao:

'Ljudi! Onaj ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed mrtav, a onaj ko je obožavao Allaha, neka zna da je On živ, i da ne umire!'

Zatim je proučio ajet:

Muhammed je samo poslanik, i prije njega dosta poslanika minu, pa ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se svojim pređašnjim stopama vratili? A ko se vrati stopama svojim pređašnjim, Allahu taj nikakve štete neće učiniti, a Allah će zahvalne nagraditi! (3:144)

Allaha mi (prenosi dalje Ebu Hurejre), ljudi kao da nisu znali da je ovaj ajet ikako i objavljen, sve dok ga Ebu Bekr nije tada proučio, pa su ga uzeli od njega i ponijeli ga na svojim usnama!''

Ebu Hurejre kaže: '''Umer je rekao: 'Allaha mi, kad sam čuo da ga Ebu Bekr izgovara, noge su mi se oduzele, pa sam se spustio na zemlju! Tek u tom momentu sam shvatio da je Božiji Poslanik doista umro!''' ...[65]

Pitanje opremanja i ukopa Muhammedovoga, alejhisselam, mubarek tijela, prirodno, bi odgovornost njegove najuže porodice.

Hazreti Ali ibn Ebi Talib bio je, svi nam to izvori govore, osoba koja je okupala mubarek Vjerovjesnikovo tijelo, a ostale su zabilježene i njegove riječi kojima je, baš kao i hazreti Ebu Bekr kada je poljubio Poslanikovo lice poslije njegove smrti, izrazio svoje najdublje i najprefinjenije osjećaje ljubavi i odanosti prema onome koji mu bijaše draži i od oca i od majke: ''Dao bih za tebe i oca i majku, Poslaniče – kako si samo lijep, i u životu i u smrti!''[66] I, doista, Vjerovjesnikovo tijelo je izgledalo potpuno isto kao i za njegova dunjalučkoga života: lijepo, zdravo, čilo – baš kao da je samo utonulo u san,[67] i veoma je prijatno mirisalo.[68] Tokom kupanja nije bilo obnaženo, već je hazreti Ali svojim rukama prelazio preko košulje u koju je bilo obučeno.[69] Tradicionalni sunijski izvori prenose kako su u ovome odgovornome poslu Aliju pomagali Abbas, njegovi sinovi Fadl i Kusem, Zejdov sin Usama, jedan od oslobođenih Poslanikovih robova po imenu Šukran i ensarija Evs ibn Havli koji je Alija zamolio da bude prisutan pa mu je ovaj to dopustio. Međutim, Nehdžul-belaga nam, ne potvrđujući, ali i ne poričući, prisustvo naprijed navedenih osoba, riječima hazreti Alija donosi sasvim logičnu informaciju da su mu pri kupanju mubarek Poslanikovoga tijela pomagali plemeniti meleki koji su čitav prostor kuće i dvorišta ispunili skupinama što su se naizmjenično uzdizale i spuštale, i koje su stalno zazivale Božije blagoslove na Muhammeda, alejhisselam.[70] Dragi Allah najbolje zna.

Prenosi se da su, nakon kupanja, Poslanikovo mubarek tijelo umotali u ''tri platna: dva suharijska[71] i u hiberijsku[72] burdu, u koju su ga dobro umetnuli''.[73]

Saglasno Muhammedovim, alejhisselam, riječima da se ''svaki od vjerovjesnika i poslanika dragoga Allaha ukopava tačno na mjestu gdje je i preselio'',[74] uklonjena je postelja na kojoj je bolovao i tačno ispod nje u podu hazreti Aišine sobe iskopan je kabur.

Dženaza je klanjana nekoliko dana. Jedna po jedna grupa je ulazila u hazreti Aišinu sobu gdje je Poslanikovo tijelo bilo postavljeno odmah do iskopanoga mezara, i svaka za sebe mu klanjala dženazu, pri čemu ih niko nije predvodio (nije bilo imama)[75] – prvo su klanjali odrasli muškarci, pa potom žene i na kraju djeca. Tako je čitava Medina klanjala dženazu svome najdražemu sugrađaninu.

Kada je sve to bilo obavljeno hazreti Ali ibn Ebi Talib je, ''negdje sredinom noći, uoči srijede''[76] položio Vjerovjesnikovo mubarek tijelo u kabur, potom ga nad njim zatvorio[77] i na kraju zatrpao zemljom. Prenosi se da su mu u tome pomagali Abbasovi sinovi Fadl i Kusem, te Šukran i Evs ibn Havli, a dragi Allah najbolje zna.

Tako je hazreti Aišina soba postala konačnim dunjalučkim počivalištem Poslanikova mubarek tijela. Prirodno, Aiša se preselila u drugu sobu,[78] a u mubarek sobu je i dalje povremeno ulazila budući da je taj prostor ostao u njezinom vlasništvu. Dakako, ona će u skladu sa tim svojim vlasničkim pravom dvije godine kasnije do Muhammeda, alejhisselam, ukopati svoga plemenitog oca, hazreti Ebu Bekra,[79] dok će dvanaest godina kasnije na dirljivu i strahom od odbijanja propraćenu molbu hazreti Omera odgovoriti svojim dopuštenjem da i on bude tu ukopan.[80] Interesantno je navesti da je hazreti Aiša u mubarek sobu običavala ulaziti nepokrivena sve dotle dok tu nije bilo ukopano hazreti Omerovo tijelo, ali je od tada, pa sve do svoje smrti, unutra isključivo ulazila pokrivena i pod nikabom.[81]

U mubarek sobi tako ostadoše tri mezara. Odmah do južnoga zida, tačnije nekih dvadeset centimetara udaljen od njega, nalazi se kabur u kojemu, okrenuto desnim bokom u pravcu Meke, leži mubarek tijelo Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Lijevo od njega, glave otprilike u visini njegovih mubarek pleća, nalazi se hazreti Ebu Bekrov mezar, a lijevo od Ebu Bekra, glave otprilike u visini mubarek stopala Resulullahovih, alejhisselam, je mezar hazreti Omera. Zato oni koji zijarete mubarek sobu, prvo šalju selame Resulullahu, alejhisselam, na čiju mubarek glavu prvo nailaze, pa onda, otprilike pola metra do metar niže, selame upućuju hazreti Ebu Bekru, i na kraju, još pola metra do metar niže, hazreti Omeru.[82] Kako se prenosi, kaburovi su širine osamdeset centimetara, a razmak između njih je po dvadeset centimetara. Poznato je da je u mubarek sobi ostalo mjesta za još jedan mezar u koji će, kako čvrste predaje vele, biti ukopan Mesih Isā, sin Merjemin, alejhisselam, kada se prije Sudnjeg Dana, po volji i odredbi dragoga Allaha, vrati na Zemlju, ispuni do kraja svoju misiju i potom umre. Najvjerovatnije znajući ili osjetivši to, hazreti Aiša u svojoj oporuci nije tražila da se ukopa u četvrtom mezaru, već je ukopana zajedno sa svojim drugaricama, ostalim Muhammedovim, alejhisselam, ženama, par stotina metara istočno, u Džennetul-bekiji.

Protokom vremena zidovi mubarek sobe su bivali obnavljani, a ista je i bivala sa svih strana zaziđivana. U današnje vrijeme vidljiva je petougaona građevina koja je podignuta oko mubarek sobe i prekrivena je zelenom prekrivkom sa crvenom trakom na kojoj su izvezeni ajeti časnoga Kur'ana.[83] Oko ove građevine sa prekrivkom sličnom kabenskoj kisvi samo drugih boja podignuta je rešetkasta metalna ograda u visini od poda pa sve do stropa Mesdžida. Ograda u današnje vrijeme ograđuje širi prostor oko mubarek sobe, uključujući čak i mjesto gdje je nekada stajala hazreti Fatimina kuća. Danas je jedino moguće ući unutar ove ograde i doprijeti do zelene prekrivke zidova petougaone građevine[84] – daljnji ulazak, izgleda, više nije moguć, a dragi Allah najbolje zna. Čitav kompleks pokriva kube (kupola) koje je svoj današnji izgled i karakterističnu zelenu boju dobilo 1233. godine po Hidžri (1818. godine po Isāu, alejhisselam) kada ga je obnovio osmanski sultan Mahmud ibn Abdulhamid.

Interesantno je pomenuti i to da je u izvijesnom radijusu oko mubarek sobe postavljena i podzemna zaštita u vidu dubokoga podzemnoga rova potpuno ispunjenoga olovom. To je urađeno 557. godine po Hidžri (1164. godine po Mesihu Isāu, sinu Merjeminu, alejhisselam) nakon jednog od više zločinačkih pokušaja da se iskopa i oskrnavi mubarek tijelo Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam,[85] a po naređenju slavnoga islamskoga vladara Nuruddin Mahmud ibn Zengija. Ovaj događaj je veoma interesantan i znakovit pa zaslužuje da mu se posveti nekoliko redaka.

Sultan Nuruddin Mahmud ibn Zengi je jedan od najpoznatijih muslimanskih heroja iz Križarskih ratova. Bio je poznat kao izuzetno pobožan, sposoban i čestit čovjek zbog čega je i dobio ime Nuruddin (Nur-ad-Din u značenju ''Svjetlost vjere'') po kome je zapamćen u povijesti. On je prvi muslimanski vladar koji je uspio pod svojom vlasti ujediniti većinu muslimanskih zemalja na Bliskom istoku i tako Križarima nanijeti ozbiljne poraze, čime je započeo proces koji će biti prekretnica Križarskih ratova, proces koji će, nakon Nuruddinove smrti, po odredbi dragoga Allaha, nastaviti slavni Salahuddin Jūsuf ibn Ejub, čovjek isto tako poznat po izuzetnoj pobožnosti, čestitosti, dobroti i milosrđu, a koji će herojskim pobjedama slomiti moć Križara na Bliskom istoku i osloboditi Jerusalem od njihove okupacije, čime će biti otvoren put i njihovom konačnom porazu nekih stotinu godina kasnije.         

Znameniti događaj o kome ovdje govorimo desio se, najvjerovatnije, u vrijeme kada je Salahuddinov dajdža Širkuh, skupa s njim,[86] pod Nuruddinovom zastavom vodio borbe u Egiptu.

Prenosi se da je Nuruddin jedne noći usnio Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji mu se obratio i zatražio da ga zaštiti od dvojice ljudi čiji su mu likovi bili jasno pokazani tako da ih nikako ne mogne zaboraviti. Početna Nurddinova nevjerica sasvim je nestala kada se desilo da je iste te noći više puta, nakon što bi uzimao abdest, klanjao i opet legao da spava, ponovo usnio isti san. Shvativši da je u pitanju nešto izuzetno značajno odmah ujutro posavjetovao se sa svojim vezirom Džemaluddinom el-Mevsulijem, koji je bio poznat kao oštrouman i veoma pobožan čovjek, i odlučio je da istoga dana krene za Medinu. Da nebi uzbunio zločince koje je krenuo pronaći, na put je krenuo sa malehnom pratnjom, tako da ga je, uz vezira Džemaluddina, pratilo svega dvadesetak ljudi.

Čim je došao u Medinu odmah se uputio u Poslanikovu Džamiju gdje je klanjao i zijaretio Mubarek sobu. Ne primijetivši ništa neobično bio je u dilemi šta da uradi, ali mu je, milošću dragoga Allaha, brzo došla uputa u vidu mudroga savjeta vezira Džemaluddina da ljudima objavi svoju namjeru da iz blaga, koje je bio ponio sa sobom, daruje sve Medinelije. Tako su svi odrasli muškarci iz Medine, jedan po jedan, prilazili sultanu Nuruddinu da bi iz njegove ruke primili svoj dar i tako mu pružali priliku da svakoga od njih ponaosob dobro pogleda iz neposredne blizine. Ali, čak i nakon što im je svima razdijelio darove, nije mogao da prepozna likove koje je vidio u snu. Kada je na kraju upitao da li je ostao ijedan odrasli muškarac u Medini a da ga on nije darovao, rečeno mu je da jedino dvojica ''pobožnih asketa'' porijeklom iz Magreba nisu primili njegov dar. Njih dvojica su stigla par mjeseci ranije sa namjerom da obave Hadž i namjeravali su ostati u Medini sve do vremena polaska hadžija za Meku. Izrazili su želju da budu što više u blizini mubarek Vjerovjesnika tako da su podigli svoj šator nedaleko od njegova mezara gdje su provodili dane i noći u ''isposništvu i molitvama''. Kako su bili prilično bogati odbijali su svačiju milostinju, pa tako i Nuruddinovu. Ali, kako je sultan naredio da i oni moraju doći i primiti dar, bili su dovedeni pred njega i on ih je, čim ih je vidio, odmah prepoznao. Pretresli su njihov šator i otkrili podzemni prolaz koji su kopali u pravcu Mubarek sobe. Priznali su da su kršćani i da im je njihov vladar obećao veliko bogatstvo ako tajno izvade Muhammedovo, alejhisselam, tijelo i donesu mu ga u njihovu zemlju. Još istoga dana obojica zločinaca su pogubljeni, a Nuruddin je, u želji da onemogući bilo koga drugoga u sličnoj namjeri, naredio da se oko Mubarek sobe iskopa široki i duboki šanac koji je čitav ispunjen rastopljenim olovom i potom veoma plitko zatrpan zemljom. Tako bi svaki zločinac koji bi pokušao da kopa podzemni prolaz do Poslanikova mezara naišao na ovu nepremostivu prepreku.

Tako je Mubarek soba ostala netaknuta i takva će, ako dragi Allah da, ostati sve dok ne dođe vrijeme da se tu ukopa i mubarek tijelo Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, a pošto je riječ o velikim predznacima Sudnjega dana, samo dragi Allah zna kada će se to desiti.

 

Rahmet svim svjetovima

 

Upotpunjenjem dunjalučke etape života Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kako nam to časni Kur'an jasno govori:

Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i Pečat vjerovjesništva (posljednji vjerovjesnik),[87] a Allah sve dobro zna. (33:40);

zatvorena je knjiga vjerovjesništva i na nju stavljen konačni pečat. Time je istovremeno ugrađena i posljednja cigla u kući Allahove Vjere[88] učinivši je do kraja upotpunjenom.

Ovo je ujedno i jedan od prelomnih događaja cjelokupne povijesti ljudske civilizacije na Zemlji budući da ju on razdvaja na dva karakteristična perioda, koja bismo na ovome mjestu nazvali tradicionalnim periodom i periodom posljednjega vremena.

Tradicionalni period, u kontekstu onoga o čemu želimo govoriti, ključno karakterizira Božije otvoreno objavljivanje čovječanstvu kroz odašiljanje Njegovih plemenitih poslanika i vjerovjesnika, te kroz spuštanje Njegovih Suhufa i Knjiga.

Drugi je period, koji je započeo upravo preseljenjem na ahiret Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, period posljednjega vremena (ahiri zeman) u kojemu se Riječ dragoga Allaha više ne spušta u jasno prepoznatljivome ''otvorenom'' obliku kao što je objavljena Knjiga ili živi govor nekog vjerovjesnika i poslanika, već se ona sada manifestira pomalo skriveno – putem nadahnuća kojim stvorenja primaju uputu, znanje i poruku o čemu časni Kur'an jasno govori:

"Pa ko je Gospodar vaš, o Mūsā?"; upita faraon. "Gospodar naš je onaj koji je svemu onome što je stvorio dao ono što mu je potrebno (qale rabbunel-lezī e'tā kulle šej'in halqahu), zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo (summe hedā)." (20:49,50)

A one koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah će sigurno uvesti u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata i biserom kititi, a odjeća će im svilena biti. Oni su bili nadahnuti da govore lijepe riječi (ve hudū ilet-tajjibi minel-qavli) i bili su nadahnuti na Put Onoga koji je hvale dostojan (ve hudū ilā sirātil-hamīd). (22:23,24)

Ima ih koji dolaze da te slušaju (Muhammede), a čim se od tebe udalje, pitaju one kojima je dato znanje: "Šta ono on maloprije reče?" To su oni čija je srca Allah zapečatio i koji se za strastima svojim povode. A one koji su na pravome putu On će i dalje voditi i nadahnuće ih kako će se vatre sačuvati (vel-lezīne-h-tedev zādehum huden ve ātāhum taqvāhum). (47:16,17)

U navedenim ajetima prepoznajemo fenomen Allahovoga nadahnuća koji je u njima iskazan odgovarajućim oblicima Njegovoga lijepoga Imena Hādī koje ima značenja: Onaj koji upućuje, Onaj koji vodi, Onaj koji nadahnjuje. Poruka je jasna – dragi Allah ni u periodu posljednjega vremena, u kojemu inače više neće odašiljati poslanike i vjerovjesnike, niti objavljivati Knjige, ljude neće ostaviti same sebi, već će ih On, ako oni iskrenim prihvatanjem islama iskažu svoje htijenje da hode pravim putem, i dalje voditi i nadahnuće ih kako će se vatre sačuvati. Dakako, nemoguće je čak i zamisliti da bi iko osim dragoga Allaha mogao spoznati cjelinu neizmjerne raskoši svih onih prefinjenih i tananih puteva kojima On, hvaljen i slavljen neka je, po Svojoj volji nadahnjuje Svoja stvorenja, tako da će najveći dio njih ostati trajno nepoznat, ali neki od njih bi se mogli i prepoznati na bazi Kur'ana i vjerodostojnih hadisa.

Tako nas, naprimjer, časni Kur'an upućuje da skriveni govor dragoga Allaha možemo, Njegovom milošću i nadahnućem, pronaći u Njegovim uzvišenim znakovima (ajetima) što ih čovjek svuda oko sebe u univerzumu koji ga okružuje može da vidi i pouku (išaret) iz njih da uzme, ali samo ako on to istinski želi:

A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih (nemarni) prolaze, od kojih oni glave okreću! (12:105)

U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. "Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio. Hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!'' (3:190,191)

Drugi oblik Allahovoga nadahnuća su lijepi snovi dobrih ljudi[89] koji prema poznatome hadisu[90] čine četrdeset i šesti dio cjeline vjerovjesništva.

No, kako maločas rekosmo, apsurdno je čak i pomisliti da bi se mogli makar i nabrojati, a kamoli tek razumijeti i objasniti, svi oblici Allahova nadahnuća, ali se sa sigurnošću može ustvrditi da u ovome vremenu[91] svi oni upućuju na činjenicu da je pravi put omeđen i definiran isključivo časnim Kur'anom i Sunnetom Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kojega je dragi Allah učinio Svojom milošću svim svjetovima:

A tebe smo (O, Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali. (21:107)

U tom smislu, na obzorjima čitavoga potomstva Adema, alejhisselam, i hazreti Have Resulullah, Muhammed, alejhisselam, se pojavljuje kao savršeni čovjek (insanu-kamil) i njegova im je mubarek ličnost u svojoj cjelini i punini,[92] ideal kojemu moraju težiti u svome svakodnevnom življenju kako bi zadobili spasenje u vječnosti budućega svijeta.

Prije negoli se nakratko osvrnemo na Muhammeda, alejhisselam, u svjetlu njega kao savršenoga čovjeka, nužno je još jednom jasno istaći da se isključivo misli na savršeno stvorenoga čovjeka. Prema tome, atribut ''savršeni'' isključivo se odnosi na dragog Allaha, a On je, hvaljen i slavljen neka je, po Svojoj volji i uzvišenoj odredbi stvorio Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao savršeni primjer stvaranja čovjeka i u tom smislu, kao što smo već (u fusnoti) govorili, Poslanikovo ''savršenstvo'' samo je odraz Allahovoga lijepoga Imena El Kemāl u značenju Savršeni.

Muhammed, alejhisselam, kao insanu-kamil, u svojoj mubarek ličnosti sukusira neke univerzalne vrijednosti koje se tiču čitavoga čovječanstva, a u vezi približavanja dragome Bogu. U tom smislu u vezi plemenitoga Poslanika možemo, između mnoštva ostalih, istaći nekoliko njegovih plemenitih svojstava:

Prvo: Srce mubarek Vjerovjesnika maksimalno je očišćeno i uglačano, tako da u njegovoj nutrini Rūh (Duh) od dragoga Allaha što je udahnut u čovjeku maksimalno dolazi do izražaja. Sljedstveno rečenome, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, se, voljom i milošću dragoga Allaha, manifestira kao najviša, odnosno završna, tačka duhovnoga puta očišćenja ljudske duše (sejrus-suluk), puta stalne borbe za eliminaciju njenih nevaljalih svojstava, a unapređenje njenih valjanih svojstava. U tom smislu plemeniti Poslanik se pojavljuje i kao idealni primjer čovjekovoga morala, što je, uostalom, sasvim jasno i rečeno u časnome Kur'anu:

Ti ćes (O, Muhammede), sigurno, nagradu neprekidnu dobiti, jer ti si, zaista, najljepše ćūdi. (68:3,4)

Drugo: Muhammed, alejhisselam, je rob blizak dragom Allahu sve do krajnje granice blizine i nalazi se na najvišem mogućem stepenu koji se može dosegnuti na putu približavanja dragome Bogu. Ovo se naročito može vidjeti ako uzmemo u obzir da je Poslanik u noći Mir'adža prošao granicu koju Džibril nije smio preći, a podsjećamo da je za upravo za tog plemenitoga starješinu meleka u časnome Kur'anu rečeno:

Kur'an je, zaista, kazivanje Izaslanika plemenitog, moćnog, od Gospodara svemira, cijenjenog, kome se drugi potčinjavaju, tamo pouzdanog! (81:19-21)

Dakako, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je za svakoga čovjeka, i simbol toga najvećega stepena bliskosti dragome Allahu.

Treće: U njegovoj mubarek ličnosti upotpunjena je bīt čovjeka kao Allahova namjesnika na Zemlji.

O svemu ovome smo detaljnije govorili u kazivanju o Ademu, alejhisselam, u okviru podnaslova ''Allahov namjesnik (halifa) na Zemlji'', a ovdje, kao i tamo, želimo istaći naše mišljenje da navedeno uz Muhammeda, alejhisselam, kod dragoga Allaha, dakako uz izvijesne razlike u stepenima koje je On, hvaljen i slavljen neka je, među njima odredio, uživaju i ostali Njegovi poslanici i vjerovjesnici, naročito Ulul-azm poslanici,[93] a On najbolje zna.[94]

Četvrto: Resulullah, Muhammed, alejhisselam, čitavim svojim bićem upućuje na neprestanu borbu protiv svih oblika pridruživanja dragome Allahu (širk), kako protiv onih koji se manifestiraju u otvorenim formama mnogoboštva i idolopoklonstva, tako i protiv onih skrivenih koji se manifestiraju u robovanju vlastitome egu i strastima. Tako on čitavome čovječanstvu poručuje, i vlastitim primjerom to pokazuje, da treba istinski robovati jedino dragome Allahu da bi se tako oslobodilo robovanja svemu drugome mimo Njega. Dakako, to ne znači da se treba trajno odreći stvorenoga, već to znači da sve što čovjek voli od stvorenoga – to treba voljeti iz ljubavi prema dragome Allahu, prepoznajući u tome plemeniti dar Njegov, kojim nas je, hvaljen i slavljen neka je, iz Svoje beskrajne milosti darivao. Naravno, u tom smislu se javlja i čovjekova odgovornost prema dragome Allahu kako će se odnositi prema svemu onome što je On za njega stvorio i čime ga je obdario. Zato put Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i jeste srednji put, put koji naučava da treba uvijek tražiti zlatnu sredinu između potpunoga odbacivanja stvorenoga sa jedne strane, i potpune predanosti stvorenome uz zaborav dragoga Allaha sa druge strane. Ne zanemariti svoju dunjalučku odgovornost Allahovoga namjesnika i u duhu toga ostvarivati dunjalučka prava i ispunjavati dunjalučke obaveze – ali sve to samo za ljubav dragoga Allaha i istinski jedino u Njegovo ime,[95] uvijek sa željom da se puna nagrada za trud dobije tek na ahiretu i uvijek dajući prioritet ispunjavanju vjerskih obaveza i činjenju dobrih dijela nad čisto dunjalučkim poslovima - to je put plemenitoga poslanika Muhammeda, alejhisselam.

Peto: Resullah, Muhammed, alejhisselam, se manifestira kao Allahova milost svim svjetovima i tome što mu je dato pravo zauzimanja na Sudnjem Danu za svoje sljedbenike (šefa'at). U plemenitim ajetima Kur'ana[96] jasno je kazano da zauzimanje za druge na Sudnjem Danu neće biti moguće, osim za one kojima to dragi Allah dopusti. A, da će to biti dopušteno Muhammedu, alejhisselam, govore vjerodostojni hadisi, kao što je naprimjer poznati hadis o zbivanjima na Sudnjem Danu u kojemu se opisuje strah ljudi šta će s njima biti i njihovo traženje zauzeća prvo od njihovoga oca Adema, alejhisselam, pa potom od Nūha, Ibrahima, Mūsāa, Isāa, alejhimesselam, ali će im svaki od njih reći da ne pripada šefa'at njemu i upućivati ih dalje, sve dok ne dođu do Muhammeda, alejhisselam, koji će se za njih zauzeti kod dragoga Allaha.[97] Isto tako, poznat je i hadis u kojemu se prenose Poslanikove riječi da svaki Allahov poslanik ima pravo na jednu posebnu dovu i da je on to svoje pravo ostavio za Sudnji Dan – da moli dragoga Allaha za svoj Ummet.[98]

Iz ovoga skromnoga osvrta na neka svojstva mubarek ličnosti plemenitoga Vjerovjesnika, vide se njegova veličina i stepen njegove bliskosti dragome Allahu. Ali, Muhammed, alejhisselam, nikada, ama baš nikada, nije isticao samoga sebe. Tako je sa zebnjom u srcu (da ga nebi slučajno počeli smatrati Allahovim sinom, neuzubillah) upozoravao sve oko sebe da ga čak i ne zovu samo Allahovim poslanikom, već da ga uvijek zovu Allahovim robom i Njegovim poslanikom,[99] što je i ostalo sastavnim dijelom temeljne islamske dužnosti šehadeta.[100] Jedne druge prilike je opet naglasio da nijedan Allahov rob (misleći na sebe)[101] ne treba kazati da je bolji od Jūnusa, alejhisselam,[102] rekavši to, dakako, bez ikakve namjere da, ne dao dragi Allah, potcijeni svoga plemenitoga brata i druga u vjerovjesništvu, već samo da istakne da ga se lično ne treba uzdizati, jer je i on, makar bio i Allahov poslanik, ipak samo čovjek koji je sklon pogreškama, a čemu je savršenom mudrošću dragoga Allaha slučaj Jūnusa, alejhisselam, ostao primjerom za pouku.

Shodno svemu što je naprijed rečeno, svaki čovjek, kao što smo ranije rekli, treba da prihvati Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao idealni primjer prema kojem treba nastojati prilagoditi sve svoje misli, riječi i djela – jednom riječju čitavo svoje življenje na ovome svijetu. Upravo ovo je ono čime dragi Allah zadužuje svakoga od Ademovih, alejhisselam, potomaka, odnosno zadužuje nas sve skupa sa četiri Resulullahova, Muhammedova, alejhisselam, prava, koja smo mu obavezni ispuniti. Mi smo, dakako, na ovome prolaznome svijetu slobodni da po vlastitoj volji odlučimo hoćemo li, i koliko ćemo, ispunjavati ove naše obaveze prema mubarek Vjerovjesniku, ali ćemo za to, sigurno, na Sudnjem Danu biti pitani.

U tom smislu svako od nas kod dragoga Allaha je zadužen da:

1.) Uz iskreno svjedočenje Božije jednoće (tevhid), svim srcem posvjedoči i Resullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao Allahovoga posljednjega poslanika (šehadet);

2.) Zavoli u svojemu srcu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao najvoljenijega od svih Allahovih stvorenja – dakle, da ga zavoli više nego sebe samoga, djecu svoju, roditelje svoje, više nego bilo koje drugo Allahovo stvorenje:

Ebu Hurejre, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Kunem se onim u čijoj je moći moj život, nijedan od vas neće biti vjernik dok mu ja ne budem draži od njegova roditelja i njegova djeteta.''

Enes, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Nijedan od vas neće biti vjernik dok mu ja ne budem draži od njegova roditelja, njegova djeteta i cijeloga svijeta.''

(Hadise bilježi Buhari);

3.) Prihvati Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao autoritet čijoj se mubarek riječi potpuno pokorava – čak ni u srcu svome da ne osjeti nezadovoljstva ili negodovanja njegovom odlukom:

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65);

4.) Donosi salavat (blagoslov) na Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam:

Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav! (33:56).

U skladu sa četiri navedena Resulullahova, alejhisselam, prava svaki čovjek bi trebao da, za vlastito dobro, izgradi svoj lični odnos prema plemenitom Vjerovjesniku, uzimajući kao najveći autoritet između svih ostalih stvorenja isključivo njega[103] i prihvatajući Kur'an i njegov Sunnet kao jedinu i isključivu smjernicu čitavoga ovosvjetskoga življenja.

Prema tome, svako od nas treba svim srcem nastojati da uspostavi i da očuva vlastitu vezu sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, a to se jedino i isključivo postiže iskrenim i istrajnim prakticiranjem islama, istinske vjere koju je dragi Allah propisao ljudima i prema kojoj ih je i stvorio.

Oni koji su imali takvu blagodat, ali i odgovornost, da se u dunjalučkome životu druže sa plemenitim Vjerovjesnikom (ashabi), mogli su s njim biti i u duhovnoj i u fizičkoj vezi izraženoj kroz neposredne susrete, razgovore i druženja, te tako direktno od njega primati upute. Ali, mi ostali, kojima je dragi Allah odredio da na dunjaluku živimo nakon što je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, preselio na ahiret, za fizički susret s njim moramo čekati Sudnji Dan, tako da nam ovdje, na dunjaluku, ostaje samo graditi duhovnu vezu sa mubarek Vjerovjesnikom.

A, ta veza se, kao što maločas rekosmo, uspostavlja i razvija isključivo iskrenim slijeđenjem Kur'ana i Sunneta, pri čemu, dakako, u prvi plan dolazi pitanje valjanoga razumijevanja, interpretiranja i prakticiranja ova dva temeljna izvora islama. No, dragi Allah nas, najljepša hvala i najveća slava neka Mu je, u pogledu toga nije ostavio u mraku Njegova pasivizma,[104] već nam On aktivno i neprestano odašilje svjetlost Svoga nadahnuća o čemu smo govorili u početku ovoga podnaslova. U tom smislu dragi Allah odabira među nama one koje On hoće i nadahnjuje ih na pravi put onako kako On hoće i onoliko koliko On hoće.

A, među tom skupinom odabranih, neki su, voljom Njegovom, opet izdvojeni i odabrani za istinske nasljednike Muhammeda, alejhisselam, - njih je dragi Allah, hvaljen i slavljen neka je, poučio i nadahnuo da na valjan i adekvatan način tumače Kur'an i Sunnet Resulullaha, alejhisselam, u svome vremenu. Odatle su svi muslimani dužni pronaći zlatnu sredinu između dva ekstrema – ubjeđenja samodovoljnosti koje im govori da su lično dovoljno pronicljivi, pametni i mudri da sami mogu valjano tumačiti Kur'an i Sunnet, te da tako odbace svako slijeđenje uputa i savjeta od strane učenjaka sa jedne strane, i odabira lažnih ili neadekvatnih autoriteta i slijepoga slijeđenja takvih sa druge strane.

Prema tome, svako od nas mora da zna da on nikako ne može sebe smatrati toliko pametnim, učevnim i nadahnutim da mu nije potrebna nikakva pomoć i uputa onoga koga je dragi Allah nad njim u znanju uzdigao, budući da je jasno rečeno:

Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji. (12:76)

Ali, isto tako svako od nas mora dobro da pazi kako nebi, sve nas dragi Allah toga sačuvao, odabrao pogrešne ili neadekvatne osobe za autoritete u razumijevanju, tumačenju i prakticiranju islama.

Tako niko od nas ne smije biti u zabludi da neki učenjak (alim, imam) može ''odraditi posao za njega'', već se mora, shodno svojim objektivnim mogućnostima, potruditi da proučava Kur'an i Sunnet, te da čitav svoj život na dunjaluku usmjeri prema tim smjernicama, ali, sa druge strane, mora neprestano biti svjestan da u tom mubarek poslu mora i da slijedi upute i savjete istinskih autoriteta svoga vremena, valjanih učenjaka islama koji su nadahnuti i poučeni ispravnom tumačenju Kur'ana i Sunneta u tom vremenu. Dakako, dragi Allah je beskrajno milostiv, obziran i blag pa niko neće biti zadužen da prepozna i slijedi ispravno tumačenje islama u svojemu vremenu više negoli to on objektivno može, i svako će biti promatran prema svome nijjetu (svojoj namjeri). U tom smislu smatramo da je za svakoga najvažnije da ima iskren nijjet – da iskreno želi svim svojim bićem umiljavati se dragome Allahu i slijediti put Kur'ana i Sunneta onako kako će On biti zadovoljan. Dragi Allah će takve iskrene tragaoce za pravim putem, nimalo ne smijemo izgubiti povjerenje u Njega, sigurno prepoznati i uputiti ih Svojim nadahućem onoliko koliko im je potrebno da prepoznaju istinske nasljednike Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, odnosno da Mu se umile kako bi po Njegovoj milosti na Sudnjem Danu bili očišćeni od grijeha i uvedeni u Džennet.

Naravno, niko ne treba nijednoga trena u svome srcu ni pomisliti, a nikako ne smije, neuzubillah, povjerovati, da bilo ko od Resulullahovih, alejhisselam, nasljednika može biti veći od njega samog, i, što je najvažnije, da bilo ko od njih može donosite ''svoje'' propise neovisno od Kur'ana i Sunneta. Svakome mora biti u srcu kristalno jasno da je, uz časni Kur'an, jedino Poslanikov Sunnet vrelo islama i da se jedino iz ta dva vrela mogu izvoditi šerijatski propisi, te da su, sljedstveno tome, svi nasljednici Muhammeda, alejhisselam, samo njegovi učenici koji slijede njegovu ''školu'' i po nadahnuću dragoga Allaha tumače njegov Sunnet, odnosno tumače i prakticiraju islam na isti način kako bi ga i on u datome vremenu tumačio i prakticirao. Stoga, niko od nas ne smije sebi dozvoliti da, ma koliko bio oduševljen veličinom nekoga od Resulullahovih, alejhisselam, duhovnih nasljednika, toga, neuzubillah, u svome srcu zavoli više od Muhammeda, alejhisselam, i stavi ga ispred njega.

To se, dakako, ne smije desiti čak ni u slučaju vjerovatno najvećega od svih duhovnih nasljednika Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, hazreti Mehdija.

Hazreti Muhammed El Mehdi je očekivani nasljednik Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji će, u vrijeme relativno malo prije nastupanja Sudnjega Dana, uz dozvolu i pomoć dragoga Allaha, ujediniti sve muslimane i ''Zemlju ispuniti pravdom i pravičnošću u istoj mjeri koliko je ona prije toga bila ispunjena nepravdom i zulumom'', te zajedno sa Mesihom Isāom, alejhisselam, (koji će se, odredbom dragoga Allaha, baš u to doba vratiti na Zemlju) proširiti na sve četiri strane svijeta istinsku Allahovu Vjeru da bi je tako čitavo čovječanstvo prihvatilo i u njoj našlo svoje spasenje.

Vjerovanje u pojavu mubarek ličnosti Muhammeda el Mehdija sastavni je dio tradicionalnoga (i ispravnoga) tumačenja islama, budući da postoje brojni vjerodostojni hadisi koji govore o njegovoj pojavi pred Sudnji Dan, a u jednome od njih se prenose sljedeće riječi mubarek Vjerovjesnika:

''Kad bi od dunjaluka ostao samo jedan dan, Allah, Uzvišeni, taj dan bi produžio, sve dok ne izađe čovjek od moga djeteta, imena poput moga imena, i nadimka poput moga nadimka (kun’je). On će Zemlju ispuniti pravdom i pravičnošću kao što se ona (dotada) ispunila nepravdom i zulumom.''

Odavde su jasne dvije stvari, oko kojih se svi muslimani, i sunije i šije, slažu: da je Mehdijevo vlastito ime isto kao i Resulullahovo, alejhisselam, – Muhammed, i da je on njegov krvni i genetski potomak, tj. da je od Ehli Bejta. Za nas su, u pogledu hazreti Mehdijeve mubarek ličnosti, dovoljne ove dvije činjenice oko kojih se svi muslimani slažu i ne želimo na ovome mjestu ulaziti u sunijsko-šijsku raspravu oko Mehdijeva identiteta, jer smatramo da je važnije razmišljati o suštini njegove misije koju će on, voljom dragoga Allaha u vrijeme koje je On odredio, sprovesti na Zemlji, kao i o tome kako da sami sebe islamski odgojimo da bi ga, ako eventualno doživimo njegov dolazak, doista prihvatili i slijedili,[105] negoli raspravljati o njegovome identitetu.[106]

No, prije negoli nastavimo govoriti o Mehdiju, čini nam se značajnim napomenuti da činjenica da je on pripadnik Ehli Bejta ponovo podvlači značaj koji Resulullahovi, alejhisselam, potomci u islamu imaju. U tom smislu se nakratko osvrćemo na ono o čemu je već bilo govora – da je na oprosnom Hadžu, ali i kasnije u vremenu pred svoju smrt, Poslanik, govoreći o svjetlima upute koja ostavlja svome Ummetu govorio o Kur'anu i Sunnetu, ali i o Kur'anu i Ehli Bejtu. Tako je Muhammed, alejhisselam, u hutbi na Arefatu tokom oprosnoga Hadža, između ostaloga, rekao: ''Ostavljam vam u emanet nešto zbog čega nećete skrenuti s Pravoga puta dokle god se toga budete držali: Allahovu Knjigu (Kur'an) i moj Sunnet.'';[107] ali vjerodostojne predaje nam prenose da je on u tome istom vremenu znao govoriti i sljedeće: ''O ljudi, ja sam samo čovjek. Skoro će doći izaslanik moga Gospodara i ja ću se odazvati Njegovome pozivu. Ali ja vam ostavljam dvije velike stvari. Jedna je Božija Knjiga (Kur'an), u kojoj se nalaze Uputa i svjetlo. Ko se bude toga pridržavao biće na Pravom putu, a ko to napusti biće u zabludi. Druga je moja porodica (Ehli Bejt),[108] za nju se svi uvijek sjećajte Allaha.'' [109]

Dragi Allah najbolje zna, a mi ovo Resulullahovo, alejhisselam, povezivanje časnoga Kur'ana sa svojim Sunnetom i sa Ehli Bejtom razumijevamo samo kao njegov išaret na to da među njegovim potomcima iz redova Ehli Bejta ima dosta njegovih istinskih nasljednika, nadahnutih učenjaka koje njegov Ummet treba slijediti i dati im njihova prava. No, opet ponavljamo ono o čemu je već bilo govora – činjenica da su Resulullahovi, alejhisselam, mnogi istinski nasljednici iz redova Ehli Bejta ne znači da oni ne mogu biti i iz redova ostalih. U tom smislu želimo podsjetiti da se nasljednici Muhammeda, alejhisselam, mogu podijeliti u tri skupine: skupinu učenih i nadahnutih mu'mina koje dragi Allah bira između ljudi onako kako On hoće, pa tu niko osim Njega ni na koji način ne može ovima ili onima dati veću ili manju šansu da budu odabrani; zatim skupinu ljudi koji spadaju u Ehli Bejt po osnovu toga što su oni krvni i genetski potomci Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, (odnosno potomci hazreti Alija i hazreti Fatime); i na kraju skupinu ljudi koji spadaju u Ehli Bejt, ali ne po krvnoj i genetskoj lozi već po riječima Vjerovjesnika lično, kao što je Selman el Farisi za kojega je Muhammed, alejhisselam, izričito rekao da je ''od nas, od Ehli Bejta (ente minnā Ehlel Bejt)'',[110] iako on, kao Perzijanac po porijeklu, nema nikakve krvne veze sa Poslanikom i njegovom porodicom.

Bīt nasljedovanja mubarek Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kako nam vjerodostojni hadisi prenose, upotpunit će se u vrijeme najvjerovatnije najvećega od njegovih i krvnih i duhovnih nasljednika, Muhammeda El Mehdija, koji će uz uputu, vodstvo i nadahnuće od strane dragoga Allaha[111] uspjeti da čitavo čovječanstvo uvede u okrilje istinske i jedine Božije vjere (islama) i raširiti čitavom zemaljskom kuglom sve njene plemenite vrijednosti pravde, dobročinstva, morala, milosrđa, plemenitosti itd.

Dakako, Mehdi će u tome svetome trudu i naporu, ali i borbi (koja se, nažalost, kako nam to vjerodostojne predaje govore, neće moći izbjeći) uživati blagodat društva, pomoći i podrške Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, koji će upravo u to doba ponovo sići na Zemlju. U stvari, dragi Allah najbolje zna a nama se čini da će u tome Džihadu, i velikome (borba protiv zla u samome sebi) i malome (borba protiv zla izvan sebe), Muhammed El Mehdi hizmetiti Mesihu Isāu, alejhisselam, davajući tako prednost mubarek ličnosti Sina Merjemina.

O ovome smo već opširno govorili u kazivanju o Mesihu Isāu, alejhisselam,[112] pa to na ovome mjestu nećemo ponavljati. Samo želimo ponovo naglasiti tu interesantnu i predivnu mudrost dragoga Allaha, Koji je odredio da upravo Mesih Isā, sin Merjemin, alejhisselam, bude osoba koja će biti sevep da se na sve četiri strane svijeta, među čitavim čovječanstvom, razliju svete vrijednosti Kur'ana i Sunneta Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i to uz pomoć najvećega od hazreti Fatiminih potomaka, Imama Muhammeda, El Mehdija.

Na kraju, uz najljepšu zahvalu dragome Allahu, želimo završiti ova kazivanja ajetima časnoga Kur'ana i donoseći salavat na Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, na sve plemenite poslanike i vjerovjesnike dragoga Allaha i, napose, na sve Njegove miljenike:

Innallahe ve melāiketehū jusallūne 'alen-nebijj (Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika). Jā ejjuhellezīne āmenū sallū 'alejhi ve sellimū teslīma (O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav)! (33:56)

Subhane rabbike rabbil-'izzeti 'amma jesifūn (Veličanstven je tvoj Gospodar, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni)! Ve selamun 'alel-murselīn (i selam poslanicima), vel-hamdu lillahi rabbil-'alemīn (i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova)! (37:180-182)



 


[1] Havd je blagoslovljeno nebesko vrelo, tj. rijeka nezamislive ljepote koju je dragi Allah darovao Svome miljeniku i poslaniku Muhammedu, alejhisselam, a Resulullah je upravo tu zakazao sastanak sa čitavim svojim Ummetom nakon proživljenja.

[2] Vidi časni Kur'an u prevodu Besima Korkuta, 53:14,15.

[3] Svima koji u dragoga Allaha vjeruju već je jasno kako je smrt samo specifičan oblik života, a iz primjera ranijih mubarek Allahovih vjerovjesnika i poslanika koji su za Muhammedom, alejhisselam, klanjali namaz u Bejtul-makdisu u noći Isrāa i Mir'adža, dobro im je znano i to da ni Resulullah, alejhisselam, u periodu berzeha nije ograničen svojim kaburom, tako da ni tada nema ograničenja njegovoj mubarek duhovnoj vezi sa nama, dakako samo u skladu sa uzvišenim odredbama dragoga Allaha, a On najbolje zna.

[4] Vidjeti o tome u kazivanju o Oprosnom Hadžu, u okviru podnaslova ''Itikaf''.

[5] Dakako, ovo nikako ne smije biti shvaćeno u smislu da je Muhammed, alejhisselam, imao vlast nad svojom sudbinom, odnosno da je mogao sam sebi, mimo volje dragoga Allaha, odrediti dužinu svoga dunjalučkoga života tj. momenat smrti, neuzubillah. Ovo je isključivo vezano za specifičnu blagodat koju mu je dragi Allah podario, a koja je objelodanjena u sljedećim njegovim mubarek riječima koje nam donose vjerodostojne predaje: ''Ponuđeni su mi ključi riznica ovoga svijeta i besmrtnost iza koje slijedi Džennet, i dato mi je da izaberem između toga i susreta sa Gospodarem svojim i sa Džennetom.''; kao i za posebnu blagodat koju dragi Allah odašilje svim Svojim vjerovjesnicima i poslanicima da, malo pred dunjalučku smrt, vide svoje mjesto u Džennetu, pa im onda bude ponuđen izbor da i dalje žive u dunjalučkoj etapi svoga života ili da umru. O obje ove blagodati bit će pomena, ako dragi Allaha da, malo kasnije.

[6] Buhari, XVI/8.

[7] Leydenovo izdanje knjige ''Kitab at-Tabaqat el-Kebir'' Muhammeda ibn Sa'da (VIII/76,77).

[8] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 367., odnosno na str. 412., 413. u Ljiljanovom izdanju.

[9] Ovo je sigurno kada su u pitanju mubarek poslanici i vjerovjesnici koji su pomenuti u časnome Kur'anu, Starome Zavjetu odnosno Tori i Novome Zavjetu. No, na bazi ovoga nemamo nikakvoga razloga mnogo sumnjati i u to da je isti slučaj i kod svih ostalih koji tu nisu pomenuti. Dragi Allah najbolje zna.

[10] Dakako ovo je samo naša pretpostavka, koja sa značajnom izviješnošću može biti prihvaćena kao tačna kada je riječ o onim vjerovjesnicima i poslanicima koji su pomenuti u časnome Kur'anu, Bibliji i Tori jer nam informacije koje tamo nalazimo jasno govore da je kod sviju njih dragi Allah spuštao blagodat vjerovjesništva u njihovom muškom potomstvu sa izuzetkom naravno hazreti Merjemina oca Imrana, alejhisselam. Ali, kada je riječ o ostalim poslanicima i vjerovjesnicima o kojima nema pomena u nama raspoloživim izvorima, tu ostaju samo nagađanja. No, s obzirom da su ova kazivanja u najvećoj mjeri usmjerena na život i djelo Allahovih poslanika i vjerovjesnika koji su pomenuti u časnome Kur'anu mi smo naveli ovakvu pretpostavku. Dragi Allah najbolje zna.

[11] Već smo ranije u ovim kazivanjima pominjali da su, prema Kur'anu i vjerodostojnim hadisima, četiri najodabranije žene hazreti Merjema, faraonova supruga hazreti Asija, hazreti Hatidža i hazreti Fatima.

[12] Muhammed Muvefek Sulejme, ''Kćerke Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem'', str. 85.

[13] Vidjeti o tome u kazivanju o životu Muhammeda, alejhisselam, prije Objave, u okviru podnaslova ''Hadžerul-esved''.

[14] Po našem mišljenju sasvim je realno očekivanje da je dragi Allah oprostio Jūsufovoj, alejhisselam, braći njihov grijeh i to prevashodno na bazi ajeta časnoga Kur'ana (12:92 i 12:98) u kojima se o tome direktno govori, kao i činjenice, koju upravo ovdje hoćemo pomenuti, da je dragi Allah podario tolike Svoje mubarek vjerovjesnike i poslanike u njihovome potomstvu. Dakako, On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

[15] Vidjeti o svemu ovome u okviru naslova ''Obznana istine'', podnaslov: ''Sljepoća''.

[16] Vidjeti o ovome u kazivanju o bici na Uhudu (podnaslov: ''Bitka na Uhudu''), gdje je napomenuto i to da su uz hazreti Fatimu u neposrednoj borbi učestvovale još neke vjernice. Sve su one dale svoj doprinos napajanjem boraca vodom, previjanjem njihovih rana, odapinjanjanjem strijela, a neke su se čak i borile sabljom.

[17] Izraz ''savršena žena'' treba, dakako, shvatati isključivo u smislu ''savršeno stvorene žene'', tj. u smislu žene u čijoj ličnosti se ponajviše manifestovalo Allahovo svojstvo savršenstva stvaranja i koju je On, hvaljen neka je, stvorio i odabrao kao idealni primjer kome sve ostale žene trebaju u svome ponašanju koliko mogu težiti. Jasno da je atribut ''savršeni'' koji ovdje pripisujemo ženi, baš kao i onaj koji se pripisuje savršenom čovjeku (insanu-kamil) samo odraz Allahovoga lijepoga Imena ''El Kemāl'' u značenju Savršeni.

[18] Malo kasnije ćemo, ako dragi Allah da, ponešto kazati o odabranosti baš hazreti Fatimine djece između svih mubarek unučadi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

[19] Vidjeti više o tome u kazivanju o bici na Uhudu, u okviru podnaslova ''Mubarek vjenčanja''.

[20] Još ranije smo naveli da su njih dvije dobile imena po njihovim mubarek tetkama.

[21] Hasan je rođen u mjesecu ramazanu 3. godine po Hidžri (625. godine po Mesihu Isāu, alejhisselam), a Husejn u mjesecu ša'banu 4. godine po Hidžri (626. godine po Mesihu Isāu, alejhisselam). Nekoliko godina nakon njih dvojice rođene su i dvije njihove sestre Zejneba i Ummu Kulsum (nažalost u literaturi nismo uspjeli pronaći tačne godine kada su njih dvije rođene).  

[22] Hazreti Zejneba je sa svojim mužem Ebul-Asom izrodila dvoje djece: sina Alija i kći Umamu. Ali je umro još u djetinjstvu, dok je Umama nadživjela svoju mubarek mati, pa nam, mada ne pronađosmo nikakvih informacija o njezinom životu nakon hazreti Zejnebine smrti, izgleda vjerovatnim da je ona, uz hazreti Fatiminu djecu, jedino preživjelo unuče Muhammeda, alejhisselam, radi čega smo je i naveli kao izuzetak. Istina, postoji i drugačija mogućnost jer Muhammed Muveffek Sulejme u svom djelu ''Kćerke Vjerovjesnika'' na str. 36. navodi kako je u vrijeme kad je Ebul-As kasnije u Medini primio islam, njegov i hazreti Zejnebin sin Ali još uvijek bio živ. No, mi smo se odlučili da prihvatimo ono što o tome govori Ebu Bekr Siradžuddin pa smo tako i naveli u ovim kazivanjima, pogotovo što Muhammed Muveffek Sulejme u istom navedenom djelu na str. 99., govoreći o hazreti Fatimi, eksplicitno kaže kako je ''čitavo Muhammedovo, alejhisselam, potomstvo poticalo od ove plemenite kćeri'', iz čega jasno proizilazi da po njemu u tom vremenu osim Fatimine djece nije bilo nikoga drugoga od Poslanikovih unučadi u životu. Mi smo stoga preuzeli navode iz Sire Ebu Bekra Siradžuddina da je hazreti Zejnebin sin umro u svome djetinjstvu, a kćerka nadživjela svoju majku odakle bi bilo logično da je ona najvjerovatnije bila živa i nakon preseljenja njenoga mubarek djeda Muhammeda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna. Hazreti Zejneba je bila noseća i sa trećim djetetom, ali je doživjela pobačaj izgleda zbog šoka od nevjerničke prijetnje i uznemiravanja što ga je doživjela prilikom prvog pokušaja preseljenja iz Meke u Medinu (vidjeti o tome u kazivanju o bici na Bedru, u okviru podnaslova ''Otkupljenje''). Hazreti Rukajjina sudbina je opet bila da joj bude darovano samo jedno dijete, sin Abdullah kojeg je rodila u braku sa hazreti Osmanom, ali i njemu bi suđeno da kratko ostane na ovome svijetu i da još u svome ranom djetinjstvu preseli na bolji svijet. Kako hazreti Ummu Kulsum uopće nije imala djece, zaključak je da su, vjerovatno uz Umamu, jedina Poslanikova unučad koja su ostala nakon njega upravo hazreti Fatimino četvero djece.

[23] Ona bi to mogla izgubiti jedino u slučaju ako bi, ne dao dragi Allah, kojim slučajem otpala od islama. No, kako je ona, pogotovo u Medini, rasla kao istinska vjernica i, što je presudno, kako zasigurno na nju i njen islamski odgoj nije zaboravio njezin mubarek djed Resulullah, Muhammed, alejhisselam, to zaista uopće nema osnove i pomisliti da bi ona nakon njegove smrti mogla iskazati neiskrenost ili neku drugu slabost koja bi joj, ne dao dragi Allah, mogla ugroziti njenu vjeru. U tom smislu se usuđujemo ostati u čvrstom stavu da je ona bila i ostala istinska mu'minka i da bez sumnje ima svoj udio u duhovnome nasljeđu njezinoga djeda, a dragi Allah, hvaljen i slavljen vječno neka je, sve određuje i sve zna.

[24] Citiramo ih, uz naše sasvim male izmjene i to isključivo stilske prirode, iz teksta Kenana Čeme ''Između imameta i hilafeta'' koji se može pronaći na ovoj web stranici na sljedećem linku: 1.) Enes ibn Mālik, r.a., prenosi kako je Poslanik, s.a.v.s., idući na sabah namaz u džamiju, šest mjeseci prolazio pored kućnih vrata Fatime, r.a., govoreći pritom: ''Na namaz, o ehlu-l-bejt, Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti,'' tj. citirao bi gornji ajet (navedeni ajet 33:33). Slično pripovjeda i Ebū Hamrā’, r.a.; 2.) Od Ebū Se‘īda, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., o istom ajetu rekao: ''Ovaj ajet je objavljen o petorici: meni, Aliji , Hasanu, Husejnu i Fatimi.''; 3.) Wāsile ibnu-l-Esqa‘, r.a., pripovjeda: ''Došao sam jedne prilike kod Fatime, r.a., kući, tražeći Aliju, r.a.. Ona mi reče da je Alija, r.a., otišao kod Poslanika, s.a.v.s.,, pa ja sjedoh da ga pričekam, kad eto ti dolazi Poslanik, s.a.v.s., sa Alijom, r.a., držeći za ruke Hasana i Husejna, r.a. Ušavši u kuću, Poslanik, s.a.v.s., posadi Aliju i Fatimu, r.a., ispred sebe, a na svoje desno i lijevo stegno posadi Hasana i Husejna, r.a., te ih sviju omota svojim haljetkom učeći gornji ajet, a onda reče: ''Bože, ovo je moja porodica, a moja porodica je najpreča!'' Slično ovoj predaji pripovjedaju i supruge Allahova Poslanika, s.a.v.s., Ummu Seleme, r.a., i Aiša, r.a.; 4.) Kad je objavljen 61. ajet sure Ali Imran, Poslanik, s.a.v.s., je, pozvavši Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna, r.a., rekao: ''Bože, ovo je moja porodica!''.

[25] I na ovom mjestu ćemo se, ljubaznošću Kenana Čeme, da ga dragi Allah nagradi, okoristiti njegovim radom navedenim u prethodnoj fusnoti, te iz njega o plemenitome ajetu časnoga Kur'ana (33:33) ''Innema jurīdullahu lijuzhibe 'ankumur-ridžse ehlel-bejti ve jutahhirekum tathīra (Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti)'', uz malehne i u kontekstu onoga što se hoće reći nebitne izmjene, citirati sljedeće: ''da je riječ o ženama Allahova Poslanika, s.a.v.s., lične zamjenice u tom ajetu bi bile u drugom licu ženske množine, shodno pravilima arapskoga jezika, a ne kao što to stoji u ajetu, u drugom licu muške množine, tj. umjesto jutahhirekum, trebalo bi da stoji jutahhirekunne.'' Dakle, vidimo da gramatička analiza ajeta pokazuje da se Ehli Bejt nikako ne može ograničiti samo na osobe ženskoga pola.

[26] Vjerujemo i da su Hasanove i Husejnove mubarek sestre tu uključene. Dragi Allah najbolje zna.

[27] Duhovno naslijedovanje plemenitoga Božijega poslanika, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ne ograničava se samo na Ehli Bejt – među njima su dakako duhovni nasljednici plemenitoga Pejgambera, ali ne i jedino među njima. O ovome će se, ako dragi Allah da, više reći u nastavku (u fusnoti).

[28] Riječi ''kisā'' i ''abā'' imaju značenje ''ogrtač'' (od istog korjena kao ''kisā'' potiče i riječ ''Kisva'' kojom se imenuje prekrivač mubarek Kabe). Odatle izrazi ''Ehli-kisā'' i Āli-abā imaju značenje ''zaogrnuti'', ali ne u smislu glagola već pridjeva, pa tako upućuju ne na ogrtanje kao radnju već na nekoga ko je ogrnut, odnosno u konkretnom slučaju na Fatimu, Alija, Hasana i Husejna.

[29] Kur'an, 3:61.

[30] Vidjeti više o tome u dijelu ovoga kazivanja o životu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pod naslovom: ''Iza džāe nasrullahi vel feth – Kad Allahova pomoć i pobjeda dođu'', a u okviru podnaslova ''Kada ljude vidiš kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze''.

[31] Kada je riječ o krvnoj i genetskoj Vjerovjesnikovoj lozi, uz eventualni izuzetak Umame o čemu je već bilo govora, jasno je da je sva ona sadržana u hazreti Fatiminom i hazreti Alijevom mubarek potomstvu. Ali, kad se govori o duhovnome nasljeđu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, njega se ne može ograničiti samo na njegove krvne potomke. Odnosno, može se reći da baštinika Vjerovjesnikova duhovnoga naslijeđa ima tri skupine: Prvu skupinu čine učeni i nadahnuti vjernici, koje dragi Allah odabira između Svojih stvorenja onako kako On hoće; Druga skupina ljudi su Ehli Bejt, Poslanikovi krvni nasljednici; Treću skupinu čine ljudi koji pripadaju Ehli Bejtu, ali ne po krvnoj lozi već po riječima Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, lično. Primjer ovakvih osoba je hazreti Selman el Farisi za kojega je Vjerovjesnik izričito rekao da je on od Ehli Bejta mada uopće nije Arap već Perzijanac. Ako dragi Allah da, o ovome će se malo više reći u nastavku.

[32] Buhari, LXII/12.

[33] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 370., odnosno na str. 415., 416. u Ljiljanovom izdanju.

[34] Prema našim saznanjima jedino su se plemena koja su slijedila ovu dvojicu lažova pojavili kao otpadnici iz islama za dunjalučkoga života Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Odmah po njegovom preseljenju na ahiret bilo je još slučajeva otpadništva među nekim plemenima, naročito po pitanju odbijanja plaćanja zekata, ali je to hazreti Ebu Bekr energičnom akcijom brzo riješio. Tako da se generalno zaista može reći, da, kako je i navedeno u produžetku osnovnog teksta, svi ovi ''domaći izdajnici'' koji su nažalost otpali od vjere, apsolutno nisu mogli biti faktor koji bi mogao ozbiljnije ugroziti napredovanje i jačanje islama.

[35] Ponovo podsjećamo na onu znakovitu i znamenitu viziju koju je Muhammed, alejhisselam, doživio prilikom kopanja hendeka.

[36] Vidjeti o tome u kazivanju o Oprosnom Hadžu, u okviru podnaslova ''Lažovi''.

[37] Mada je bilo jasno da će i Muhammed, alejhisselam, uskoro okusiti smrt i tako preći u narednu etapu života, istu onu u kojoj su se tadašnji stanovnici kaburova već nalazili, ipak se može, po našem mišljenju vrlo osnovano pretpostaviti da se ni mrtvi neće moći ponovo sa njim sastati prije obećanog susreta na Havdu. U tom smislu se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u zadnjim heftama života na dunjaluku jednako opraštao i od mrtvih kao što se opraštao od živih. Dragi Allah najbolje zna.

[38] Ovo je jedan veoma interesantan detalj jer nam pokazuje još jednu od mu'džiza plemenitoga Vjerovjesnika. Naime, Muhammed, alejhisselam, to je iz ove njegove izjave sasvim jasno, dobro je znao da će se nakon njega njegov Ummet suočiti sa velikim iskušenjima izraženim u velikome fitneluku (smutnji) koji će kulminirati tragedijom na Kerbeli. A, da mu je i buduća šehidska smrt voljenoga unuka, hazreti Husejna, na Kerbeli unaprijed bila poznata, jasno nam pokazuje hadis koji prenosi njegova supruga, Majka vjernika Umm Selema, a bilježe ga Ahmed ibn Hanbel i Taberani. U tom hadisu Umm Selema nam kazuje kako je jednoga dana bila sama u svojim prostorijama sa Muhammedom, alejhisselam, koji je očekivao posjetu plemenitoga meleka Džibrila i u tom smislu joj rekao da izađe van i nikome ne dopusti da uđe unutra. Međutim, naišao je hazreti Husejn, u to vrijeme još malo dijete, koji je uspio izmaći pažnji Umm Seleme i provući se unutra. Nedugo zatim Umm Selema je čula jecaje i prigušeni plač Poslanikov, pa je ušla unutra i zatekla Muhammeda, alejhisselam, kako sjedi u suzama i miluje po glavi unuka koji mu sjeđaše u krilu. Objasnio joj je da mu je Džibril bio upravo otkrio da će Husejn biti ubijen na zemlji zvanoj Kerbela. Tom prilikom je Džibril čak i donio Poslaniku grumen crvene zemlje sa Kerbele. Taj grumen Umm Selema je, po jednoj verziji, umotala i sačuvala u dijelu svoje odjeće, a u drugoj verziji istoga hadisa je rečeno da je ona zemlju sa Kerbele sačuvala u jednoj flašici, a Muhammed, alejhisselam, joj rekao: ''Kad se ova zemlje pretvori u krv znaj da je Husejn ubijen!'' Ovaj hadis je u cijelosti naveden u okviru teksta ''Kur'ansko-poslaničke mu'džize'' autora Kenana Čeme koji se može pronaći na ovoj web stranici na sljedećem linku.

[39] Muhammed Ibn Ishak (Muhammad ibn Ishaq), ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od Abdul Malika ibn Hišama ('Abd al-Malik Ibn Hisham), str. 1000.

[40] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 367., 368., odnosno na str. 413. u Ljiljanovom izdanju.

[41] El-Mubarekfuri navodi i tačan datum: ponedeljak, 29. safera 11. godine po Hidžri. Vidi ''Zapečaćeni džennetski napitak'', na str. 532. Ali, kod Ibn Ishaka/Ibn Hišama (vidi u Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis na str. 280.) navodi se da je to moglo biti ili posljednjih noći mjeseca safera, ili prvih noći mjeseca rebiul-evvela (vidi u istom izvoru kao u narednoj fusnoti). Dragi Allah najbolje zna.

[42] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', 280.

[43] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 368., odnosno na str. 414. u Ljiljanovom izdanju.

[44] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', 280., 281.

[45] U izvorima se pojavljuje više, međusobno ne isuviše različitih, varijanti ovog posljednjeg Poslanikovoga govora sa mimbera njegove časne Džamije, ali smo se mi odlučili ovdje navesti varijantu koju je odabrao profesor Ramić i priredio je u djelu odakle ćemo je, ako dragi Allah da, citirati.

[46] Jusuf Ramić, ''Izbor Poslanikovih hutbi'', str. 251.

[47] Ovo je mišljenje El-Mubarekfurija čiji je ovo citat. No, mi, kao što će se, ako dragi Bog dadne, uskoro vidjeti, preuzimamo mišljenje Ebu Bekra Siradžuddina (a koji ga temelji na nekim navodima kod Ibn Ishaka) – da je Muhammed, alejhisselam, milošću dragoga Allaha, ipak smogao snage da svoj posljednji namaz na dunjaluku, sabah istog dana kad će i preseliti, klanja u džematu, istina ne kao imam već kao muktedija, sjedeći odmah uz hazreti Ebu Bekra koji je imamio.

[48] Usaglašen hadis, Miškatu-l-Misbah, I/102.

[49] Sahih Buharija, I/99.

[50] Muhammed, alejhisselam, je u stvari mislio na ženu vlasnika Jūsufa, alejhisselam, i njene drugarice. Vidjeti u dvanaestoj suri časnoga Kur'ana (sura Jūsuf), ajeti 30-34.

[51] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak'', str. 534., 535.

[52] Interesantno je ovdje navesti da je današnja konstrukcija Vjerovjesnikovoga mihraba, izgrađena u doba osmanske uprave nad mubarek Medinom, pomjerena unazad tako da u cijelosti pokriva stvarno mjesto na kojemu su Muhammedova, alejhisselam, mubarek stopala doticala tlo, čime je osigurano da nijedan imam više ne može stati tačno na njegovo mjesto, već jedino iza.

[53] U vezi ovoga datuma izgleda da postoji jedan manji problem. Naime, konsultirajući savremeni kompjuterski softver ''Hijri-Gregorian Converter'', namijenjen za automatsko preračunavanje hidžretskoga u gregorijanski kalendar, ustanovili smo da, prema njemu, 12. rebiul-evvel 11. godine po Hidžri odgovara 6., a ne 8. junu 632 godine po gregorijanskom kalendaru. Nije nam znano kolika je pouzdanost (tačnost) ovoga softvera, niti da li postoje neki drugi programi preračunavanja koji bi taj dan preračunali kao 8. juni, tako da ne možemo samo na bazi ovoga dovesti u pitanje gregorijanski datum (8. juni) koji navodi Ebu Bekr Siradžuddin. Dodatnu konfuziju bi mogao izazvati i podatak koji navodi Hejkel u svojoj siri na str. 546. – da je gregorijanski datum Muhammedovoga, alejhisselam, preseljenja 8. juli 632. godine, ali smo mišljenja da je ovdje ipak riječ o štamparskoj grešci jer oba prethodno navedena stava to vežu za mjesec juni uz razliku od samo dva dana (6. ili 8.). No, ovo sve skupa uopće ne predstavlja znanstveni problem budući da svi izvori, barem oni koji su nama poznati, datum Muhammedovoga, alejhisselam, preseljenja na budući svijet fiksiraju na isti hidžretski datum: 12. rebiul-evvel 11. godine po Hidžri, tako da se to uvijek putem valjane matematske formule može tačno preračunati. Dragi Allah najbolje zna.

[54] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 370., odnosno na str. 416., 417. u Ljiljanovom izdanju.

[55] Malo kasnije se, na istoj strani, u ovom izvoru pominje da je istoga dana Muhammed, alejhisselam, preselio na ahiret ''negdje u vrijeme prijepodnevne pripreke'', tako da je bez sumnje riječ o ponedeljku 12. rebiul-evvela 11. godine po Hidžri. Prema tome, i ovaj izvor jasno kazuje kako je posljednji svoj dunjalučki namaz Poslanik klanjao u džematu.

[56] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 289..

[57] Istini za volju, Ibn Hišam na str. 288. navodi i ovo drugo mišljenje, tako da su kod njega oba navedena. No, mi ipak, iz razloga koje, ako dragi Allah da, odmah u nastavku navodimo, ostajemo pri prvome mišljenju.

[58] Kao što ćemo, ako dragi Allah da, uskoro vidjeti, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, će istoga dana prije nastupa podnevskoga vakta preseliti na ahiret, tako da mu taj sabah bijaše posljednji namaski vakat koji je proveo na dunjaluku.

[59] Misvak je posebna vrsta drveta koje se koristi za čišćenje zuba. Drvo je prilično mehko tako da se njegovi štapići lahko zarežu i na ivicama malo izgrizu. Ovim postupkom se ''rascvjetaju'' vlakna koja čine unutarnju strukturu misvakova štapića i tako se dobije prirodna četkica za zube kojom se veoma efikasno i kvalitetno mogu očistiti zubi. Moguće je da drvo sadrži i određene tvari koje se čišćenjem i u dodiru sa pljuvačkom oslobađaju i dezinfikuju usta, a dragi Allah najbolje zna.

[60] U izvorima se ova posljednja dunjalučka izjava Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, javlja u različitim konkretnim oblicima, ali je njezina smisao uvijek ista – njegov izbor da se odmah preseli u najuzvišenija obzorja bliskosti dragome Allahu u najljepšem društvu njegove poslaničke i vjerovjesničke braće, Allahovih miljenika i plemenitih meleka.

[61] Kur'an, 2:143.

[62] Hazreti Omer je, u vremenu svojega hilafeta, Ibn Abbasu objašnjavao svoje tadašnje razumijevanje 143. ajeta kur'anske sure Bekare riječima: ''Allaha mi sam mislio da će Božiji Poslanik ostati među svojim Ummetom i da će biti svjedokom i njegovih posljednjih djela!'' (Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 295.).

[63] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 290..

[64] Isto.

[65] Isto, str. 290., 291..

[66] Isto, str. 296..

[67] Poznat je vjerodostojan hadis u kome nam Muhammed, alejhisselam, otkriva istinu da su mubarek tijela Allahovih vjerovjesnika i poslanika (a izgleda i Njegovih miljenika – On, hvaljen i slavljen neka je najbolje zna) zabranjena zemlji, pa ona nakon smrti nisu podložna raspadanju, niti bilo kakvim promjenama koje bi im umanjile ljepotu i čilost – izgledaju baš kao da su živa, samo što ne dišu i ne pulsiraju.

[68] S obzirom na položaj koji kod dragoga Allaha Muhammed, alejhisselam, zauzima, prijatan miris iz njegova mubarek tijela uopće nije nešto što je čudno i neočekivano. Ovaj veoma interesantan podatak navodi Hejkel u svome životopisu plemenitoga Poslanika na str. 554. Kako on dalje navodi, neki od orijentalista su ovaj prijatni miris iz Poslanikovoga tijela nakon njegove smrti objašnjavali posljedicom parfema koje je on obilato koristio, ali to, po našem čvrstom svjedočenju i ubjeđenju, ne stoji, već je upravo riječ o posebnoj počasti koju mu je dragi Allah podario. On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

[69] Prenosi se da se na to odlučili nakon jednoga začudnoga sna u koji su istovremeno utonuli i u kom im je svima rečeno da Poslanika okupaju obučenoga. Dragi Allah najbolje zna.

[70] Nehdžu-l-Belaga (Staza rječitosti), str. 163..

[71] Suharijski – porijeklom iz Suhara, grada u Jemenu.

[72] I ovo je naziv prema porijeklu platna – Hibara takođe u Jemenu.

[73] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 296..

[74] Ove je Poslanikove riječi, prema izvorima, ljudima prenio hazreti Ebu Bekr.

[75] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 297..

[76] Isto.

[77] Muhammedovo, alejhisselam, časno tijelo, najvjerovatnije, nije neposredno prekriveno zemljom, već su nad njim postavljeni nasloni, a preko njih zemlja. Prema Hejkelu (''Život Muhammeda, a.s.'', str. 557.) naslone predstavlja most od ćerpića koji je podignut nad mubarek tijelom. U ostalim izvorima nismo mogli pronaći ovu informaciju – jedino kod Ibn Hišama (''Poslanikov životopis'', str. 297.) nalazimo da je ''Poslanikova resasta tkanina stavljena u njegov kabur u trenucima kada su ga već počeli zatvarati'', što nas asocira na postavljanje naslona. Dragi Allah najbolje zna.

[78] Nije nam poznato da li je hazreti Aiša nadalje koristila sobu neke od drugih Poslanikovih žena, ili joj je bila sagrađena nova soba. Dragi Allah najbolje zna.

[79] Hazreti Ebu Bekr je preselio na ahiret dvije godine nakon Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, 13. godine po Hidžri (634. po Mesihu Isāu, alejhisselam).

[80] Hazreti Omer je preselio dvanaest godina nakon Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, tj. 23. godine po Hidžri (644. po Mesihu Isāu, alejhisselam). Dok je, bivši ranjen u atentatu, ležao na samrti molio je hazreti Aišu da mu dopusti da bude ukopan u njezinoj sobi kako bi mu tijelo počivalo odmah do plemenitoga Vjerovjesnika i hazreti Ebu Bekra. Hazreti Aiša mu je to dopustila i tako je i on tu ukopan.

[81] I ovo je jedan od dokaza da su rūhovi i duše rahmetlija na neki način prisutni kod njihovih zemaljskih kaburova. Poznati su vjerodostojni islamski izvori koji govore o kaburskom životu, tj. o životu u međuperiodu nakon smrti a prije proživljenja na Sudnjem Danu. Dragi Allah najbolje zna.

[82] Zijaret mubarek sobe danas se obavlja samo tako što se prolazi nekoliko metara južnije od njenog južnog zida, i to od zapada ka istoku. U tom smislu se prvo nailazi na oznaku koja označava pravac u kome se nalazi mubarek glava Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pa potom hazreti Ebu Bekra i na kraju hazreti Omera – i u tom redoslijedu im se i upućuju selami.

[83] Naša malenkost je imala, hvala dragome Allahu, prilike provirivati između rešetki ograde koja danas okružuje petougaonu građevinu. Mada unutra vlada prilična tama mogli smo, kako nam se čini, nazrijeti svijetlo zelenu boju prekrivke i crvenu boju trake sa ispisanim ajetima Kur'ana. Isto tako, koliko se sjećamo, čitali smo i jedan turski tekst u časopisu ''Preporod'' (na žalost nismo sačuvali broj tih novina i datum izdavanja) gdje su bili priloženi crteži pomenute petougaone građevine sa prekrivkom upravo u ovim bojama – zelenoj i crvenoj. Na bazi ovoga sa našim jakim uvjerenjem donosimo navedenu izjavu o bojama, iako smo svjesni da, zbog rečene tmine kroz koju se danas jedva nazire prostor iza ograde, postoji izvijesna mogućnost i da nismo dobro vidjeli. Dragi Allah najbolje zna.

[84] I ovo je danas privilegija rijetkih pojedinaca.

[85] Razni zločinci su pokušali da iskopaju i oskrnave ili odnesu mubarek Poslanikovo tijelo ukupno pet puta. Detaljnije vidjeti u knjizi ''History of Madinah Munawwarah'' autora Dr. Muhammad Ilyas Abdul Ghanija, izdatoj u Medini 2002. godine, na str. 61. – 66..

[86] Salahuddin je u to doba bio mladić koji je skupa sa svojom porodicom bio u službi Nuruddina.

[87] Originalni je kur'anski izražaj: ''hātemen-nebijjin'', što upravo u svome doslovnom značenju upućuje na osobu koja je pečat vjerovjesnika. Hoće se reći da je riječ o posljednjem vjerovjesniku koji svojom vjerovjesničkom misijom konačno pečati ''koverat'' vjerovjesništva da se više ne otvara sve do Sudnjeg Dana. Dakle, smisao poruke je u tome da dragi Allah više neće odašiljati vjerovjesnike i poslanike na Zemlju, pa je tako Besim Korkut izraz ''hātemen-nebijjin'' preveo kao ''posljednji vjerovjesnik''.

[88] Poznat je hadis u kojem Muhammed, alejhisselam, poredeći sebe i ranije Allahove vjerovjesnike i poslanike, kaže da je prije njega kuća Allahove vjere bila gotovo upotpunjena – nedostajala joj je samo završna cigla koja je ugrađena njegovom vjerovjesničkom misijom.

[89] Naveli smo tačno kako je navedeno u tekstu hadisa koji u cijelosti citiramo u narednoj fusnoti. Ali, da nebi bilo zabune, naglašavamo da se termin dobri čovjek koji je upotrijebljen u hadisu ne može odnositi na nekoga ko jeste moralan, ali nije vjernik, odnosno nije istinski monoteist predan dragome Bogu. Prema tome, riječ je prije svega o čestitome i iskrenome vjerniku, muslimanu koji se svojom pobožnošću i dobrotom umilio dragome Allahu u tolikoj mjeri da je ostvario izvijesni stepen Njegova miljeništva (evlijaluk) i, prema svojoj deredži, izvijesne dijelove vjerovjesništva, s tim da, naravno, niko nakon Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ne može pri sebi imati cjelinu vjerovjesništva. Mu'mini i evlije (dobri) mogu imati učešće u dijelovima vjerovjesništva onoliko koliko im to dragi Allah podari, ali nikada ne cjelinu koja samo pripada Allahovim vjerovjesnicima i poslanicima, čiji je hatem (pečat) upravo plemeniti Poslanik. Dragi Allah najbolje zna.

[90] Enes ibn Malik, r.a., priča da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Lijepi snovi u dobra čovjeka su jedan od četrdeset i šest dijelova vjerovjesništva.'' Hadis bilježi Buhari.

[91] Misli se na vrijeme nakon pojave Resulullulaha, Muhammeda, alejhisselam, budući da je u tom vremenu čitavo čovječanstvo kod dragoga Allaha zaduženo da prihvati Muhammeda, alejhisselam, i posvjedoči ga kao Allahovoga poslanika.

[92] Misli se na sve što je vezano za Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, - na sve njegove riječi, djela, postupke, tj. na cjelokupno njegovo mubarek egzistiranje u svim aspektima.

[93] Ulul-azm (odabrani) Allahovi poslanici, uz Muhammeda, alejhisselam, su: Adem, Nūh, Ibrahim, Mūsā, Davud i Isā, alejhimesselam.

[94] Među Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima postoje razlike u stepenu onako kako je to između njih dragi Allah odredio i rasporedio, ali smo mi prema časnome Kur'anu (2:136, 3:84) obavezni da se klonimo toga da među njima sami pravimo razlike i govorimo kako je neki od njih veći ili manji od drugoga. Mi smo dužni da prihvatimo Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kojega je dragi Allah nama poslao i njegovim pravom nas zadužio, i da se potpuno predamo dragome Allahu slijedeći časni Kur'an i njegov Sunnet.

[95] Zbog toga i jeste pravilo u islamu da vjernik svaki plemeniti posao počinje izgovarajući bismilu.

[96] Naprimjer 2:255, 10:3.

[97] Hadis prenosi Enes (u nešto opširnijoj verziji, kako se kaže, i Ebu Hurejre), a bilježe ga: Buhari, Muslim, Tirmizi i Ibn Madže.

[98] Ebu Hurejre, r.a., priča da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Svaki vjerovjesnik je imao jednu dovu kojom je molio i koja mu je bila uslišavana, a ja želim sačuvati svoju dovu kako bih mogao moliti za svoje sljedbenike na ahiretu.'' Hadis bilježi Buhari.

[99] Omer, r.a., kaže: Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kad je rekao: ''Nemojte me uzdizati kao što su kršćani uzdizali sina Merjemina. Ja sam samo Njegov rob, pa recite: Allahov rob i Njegov poslanik.'' Hadis bilježi Buhari.

[100] Ešhedu en la ilahe illallah (svjedočim da nema boga osim Allaha), ve ešhedu ene Muhammeden abduhū ve resūluhū (i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i Allahov poslanik).

[101] Mada je plemeniti Poslanik upotrebio izraz ''Allahov rob'', jasno je da je mislio na sebe a ne na nekoga od njegovih sljedbenika, što je iz nastavka teksta hadisa (donosimo u cijelosti u narednoj fusnoti) sasvim jasno, jer ko bi od Muhammedovih, alejhisselam, sljedbenika mogao i pomisliti da sebe smatra boljim od Allahovoga vjerovjesnika, Jūnusa, alejhisselam?! Makar i potencijalno to bi mogao reći jedino Muhammed, alejhisselam, koji je i sam Allahov vjerovjesnik i poslanik.

[102] Ibn Abbas, r.a, kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ''Nijedan (Allahov) rob ne treba kazati: Ja sam bolji od Jūnusa ibn Metāa.'' Vjerovjesnik, s.a.v.s, je spomenuo uz Jūnusovo ime i ime njegovog oca. Hadis bilježi Buhari.

[103] Najveći autoritet – upravo u smislu onih njegovih prava o kojima smo upravo govorili – da ga se prizna kao direktnoga Božijega izaslanika i ovlaštenika, da ga se najviše voli, da mu se potpuno i bezuvjetno svim srcem pokorava i da se donosi salavat na njega.

[104] Atributi pasivizma i nezainteresovanosti nikako ne smiju, neuzubillah, biti pripisivani dragome Allahu. Ovdje smo upravo htjeli to negirati i još jedanput upozoriti na pogubnost shvatanja, kako su neki filozofi razumijevali, da je Stvoritelj prvo stvorio univerzum i potom se povukao u pasivnost, ostavljajući ga da se samoregulira prema zakonima koje je On uspostavio. Ovo je očita zabluda, budući da nam kroz čitav Kur'an stalno dolazi poruka da dragi Allah neprestano i savršeno gospodari nad univerzumom i zna čak i za svaki list koji opadne sa bilo kojeg drveta na Zemlji. Iz mnoštva takvih ajeta za ovu priliku izdvajamo sljedeći: U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi. (6:59)

[105] Preporučili bi svakome ko žudi za tim da doživi pojavu hazreti Mehdija i povratak Mesiha Isāa, alejhisselam, da se krajnje iskreno u svome srcu zapita da li bi lično bio spreman odreći se auta, kompjutera, udobnoga doma, posla i zarade, omiljenih izletišta, putovanja i ljetovanja ... i svih drugih užitaka koje mu savremeni život donosi – samo zato da bi otišao pod Mehdijevu zastavu i čitav svoj život i imetak založio u slijeđenju njegove mubarek ličnosti. Dakako, mi ne kažemo da će za one koji dožive to vrijeme baš biti neophodno odreći se svega ovoga – to samo dragi Allah zna, ali, koliko bi se na bazi vjerodostojnih hadisa moglo zaključiti, to će vrijeme, barem u prvom dijelu Mehdijeve misije, osim ako dragi Allah nije drugačije odredio, biti bremenito velikim previranjima i u njemu će džihad pod Mehdijevom zastavom biti obaveza velikoga broja vjernika koji će, dakle, morati biti spremni na mnoga odricanja i napuštanje dunjalučkih užitaka u onoj mjeri u kojoj to bude neophodno. Naravno, ovo ne smije biti shvaćeno u tome smislu da se ljudi obeshrabre ili da prestane njihov interes za razmišljanje o ovoj temi, već nam je namjera samo da ih se potakne da, što više mogu, sami sebe odgajaju u duhu Kur'ana i Sunneta kako bi mogli, ako dragi Allah da, dosegnuti takav stepen iskrenosti u vjeri da, ako dožive Mehdijevo vrijeme, doista budu spremni potpuno se, i iskreno, predati dragome Allahu i budu spremni svoj život i imetak založiti na Njegovu putu. Ovo nam je preče negoli mnogo razmišljati kada će Mehdi doći i maštati o tome, budući da će samo ovakvi vjernici među onima koji dožive hazreti Mehdijevo vrijeme biti doista spremni prihvatiti ga i slijediti. Na kraju želimo istaći da nije nevažno poznavati pravi hazreti Mehdijev identitet, ako imamo mogućnosti pronaći valjane (tj. istinite) izvore iz kojih ćemo to saznati, ali je jasno da ništa ne znači znati Mehdijev identitet ako čovjek nije toliko sebe izgradio u vjeri da ga je istinski spreman slijediti, dok će, vjerujemo, one koji i nisu baš sigurni u pravi identitet hazreti Mehdija, ali su iskreni u svojoj vjeri, dragi Allah doista uputiti da ga prepoznaju, prihvate i slijede, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

[106] No, one koji su zainteresovani da saznaju nešto više oko pitanja Mehdijevoga identiteta upućujemo na tekst Kenana Čeme ''Hazreti Mehdi u muslimanskoj tradiciji i apokaliptička teologija'' koji se može naći na sljedećem linku.

[107] Hutba se može naći u: Jusuf Ramić, ''Izbor Poslanikovih hutbi'', El-Kalem, Sarajevo, 2001, str. 227-231. Takođe, u cijelosti je već navedena u kazivanju o oprosnom Hadžu, u okviru podnaslova: ''Lebbejkellahumme lebbejk''.

[108] U originalnom arapskom tekstu ove hutbe upotrebljen je tačno izraz ve ehlu bejtī .

[109] I ovu hutbu navodi profesor Jusuf Ramić u svome izboru Muhammedovih, alejhisselam, hutbi na str. 239.

[110] Riječ je o podužem hadisu u kojemu se opisuje slučaj kada je Poslanik pobratimio Ebu Derdâa sa Selmanom – hadis prenosi Amr ibn Auf, a bilježe ga Taberani i Hakim.

[111] Njegovo ime El Mehdi upravo i pokazuje tu njegovu blagodat, budući da ta riječ na arapskome ima značenje Onaj koji je vođen od strane Hādīja. Već je ranije rečeno da je Hādī jedno od lijepih Božijih Imena koje ima značenja: Onaj koji upućuje, Onaj koji vodi, Onaj koji nadahnjuje. Prema tome, El Mehdi je čovjek kojeg dragi Allah vodi, nadahnjuje i upućuje da ostvari Njegovu volju na Zemlji u mjeri koju je On, hvaljen i slavljen neka je, odredio u Levhi mahfuzu.

[112] Vidjeti u okviru sljedećih podnaslova: ''Povratak pred Sudnji Dan'', ''Isāovo, alejhisselam, ubijanje prokletoga Dedždžala'', ''Odnos prema kršćanstvu u vrijeme drugoga boravka'' i ''Isā, alejhisselam, predvodnik Ummeta pred kraj vremena''.

 

Ocjena: