20 Oct 2009

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (XV dio): Hajber

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

 

Allahova kazna 

Ajeti časnoga Kur'ana kojima je objelodanjeno zadovoljstvo dragoga Allaha sa onim vjernicima koji su se u trenucima neizvjesnosti na Hudejbiji odazvali Poslanikovom pozivu i položili mu zavjet na vjernost (Bejat er Ridvan), osim obećane ahiretske nagrade jasno pominju i njihovu ovosvjetsku nagradu u velikoj skoroj pobjedi i bogatom plijenu koji će oni tada uzeti:

Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio Sekinu (smirenost) na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom i bogatim plijenom koji će uzeti, jer Allah je silan i mudar. Allah vam obećava bogat plijen koji ćete uzeti ... (48:18-20)

Po mišljenju tumača Kur'ana, ovim ajetima je najavljeno osvajanje bogate židovske zajednice u Hajberu do kojeg je došlo nepuna dva mjeseca nakon događaja na Hudejbiji. Za ovu priliku odlučili smo se navesti sljedeći citat iz tefsira šejha Muhammeda El Gazalija (riječ je o našem savremeniku koji je nedavno preselio na ahiret, a ne o poznatom učenjaku i sufiji Ebu Hamidu Muhammedu El Gazaliju):

... Osvajanje Hajbera i kontrola nad njegovim dobrima predstavljalo je nagradu od Allaha, dž.š., onima koji su bili na Hudejbiji. To se desilo samo četrdeset dana poslije njihovog povratka sa Hudejbije, a nakon oko dvadeset godina od početka Objave. Hajber je bio najbogatija i najjača nastamba jevreja u sjevernom dijelu Hidžaza. Uspostavljanjem kontole nad njim dokrajčena je vlast jevreja i uništene su njihove državice, pa su ostali mogli odahnuti od njihovog terora u tim oblastima gdje su oni imali vlast. Jevreji ničim nisu pomogli Objavu koja im je spuštena, niti su slijedili njene upute. Nisu ni pokušali spasiti Arape idolopoklonstva koje je bilo rašireno među njima. Naprotiv, javno su pokazivali privrženost idolopoklonstvu protiv Poslanika koji je pozivao u islam i Allahovu jedinost i željeli su da se muslimani vrate u idolopoklonstvo i da ne postanu nikakav faktor.

Problem jevreja je u tome što su vjeru pretvorili u svoju nacionalnost ili u obilježje po kojemu se izdvajaju od drugih ljudi, kao da je Allah, dž.š., njihov privatni bog, a ne Gospodar svih ljudi. Kada su sami ustvrdili da kod Allaha, dž.š., zauzimaju posebno mjesto, nisu ništa uradili što bi ih približilo Njemu. Naprotiv, na zemlji su raširili razvrat i kamatu i u potpunosti se posvetili ovosvjetskom životu – kao da je vjera njihova privatna zaostavština koju su naslijedili da bi bili iznad drugih naroda.

Iako je Poslanik, s.a.w.s., koji je Arap, imao lijep odnos prema njima nakon što se doselio u Medinu, u njihov komšiluk, oni su u svojim grudima krili svako zlo prema njemu. Tada je Uzvišeni Allah objavio:

Mnogi sljedbenici Knjige žele da vas, nakon što vjernici postali ste, povrate u nevjernike. A sve to iz zavisti svoje čine nakon što i njima istina jasnom postala je. Ipak, vi oprostite i preko toga prijeđite, dok Allah Svoju odredbu ne donese! A Allah je, zbilja, svemoćan. (El-Beqare, 109)

Allah, dž.š., donio je Svoju odluku. Nekoliko puta su uzastopno kažnjavani ne bi li se urazumili. Međutim, kada su ustrajali u svome griješenju i razuzdanosti, s početka sedme godine po Hidžri Allah, dž.š., uništio je njihovo posljednje uporište. Oduzeo im je moć u koju su se uzdali, a njihove imetke učinio je plijenom za muslimane, koji su jedva koračali od gladi i iznemoglosti:

Allah vam je obećao plijen brojan koji ćete uzeti, i s tim je vama požurio, i ruke svijeta od vas je sustegao, da bi to znak za vjernike bio, i da bi vas On Putem Pravim uputio (El-Feth, 20)

Ovo veliko dobro Allah, dž.š., osigurao je za one koji su sa Poslanikom bili na Hudejbiji i ispod drveta mu zakletvu na vjernost iskazali. ...[1]

Mi smo u ovim kazivanjima o događajima iz dunjalučkog života Muhammeda, alejhisselam, već govorili o izdaji jevreja[2] koji su, umjesto da slijede vjerovjesnike i poslanike što ih im je dragi Allah odašiljao (uključujući i posljednjega od njih, Muhammeda, alejhisselam), njima okretali leđa, iskazivali im otvoreno neprijateljstvo, i na koncu atakovali na njihov život, pa na ovom mjestu to nećemo ponavljati. Ali, ovdje smatramo značajnim samo podsjetiti na dvije stvari koje se upravo tiču Židova iz Hajbera, jer nam se čini da bi baš one mogle biti ona kap koja je prelila čašu i dovela do toga da za kaznu budu pokoreni od strane muslimana, a dragi Allah najbolje zna.

Hajberski Židovi su bili ti koji su u dobroj mjeri bili inicijatori kurejšijskog pohoda na Medinu u bici na Hendeku i aktivno su pomagali mnogobožačku napadačku vojsku. Već smo o tome govorili, ali nije na odmet da ponovimo, da je posebna gnusoba njihove izdaje dragoga Boga u tome što su oni, koji sebe inače smatraju Božijim miljenicima, tom prilikom stupili u savez sa idolopoklonicima i mnogobošcima, te im aktivno pomagali u njihovim naporima da potpuno unište muslimane - osvjedočene monoteiste, iako su iz njima objavljenih Allahovih Knjiga odlično znali kako dragi Allah gleda na iskrene monoteiste sa jedne strane, odnosno na mnogobošce i idolopoklonike sa druge strane. Čak, ni na tome nisu stali, već su hladnokrvno rekli kako je mnogobožačka idolopoklonička tradicija bolja kod dragoga Allaha od vjere koju slijedi Muhammed, alejhisselam, neuzubillah:

Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtana vjeruju, a o neznabošcima govore: "Oni su na ispravnijem putu od vjernika". Njih je Allah prokleo, a onome koga je Allah prokleo nećeš naći nikoga ko bi mu pomogao. Kada bi oni bilo kakav udio u vlasti imali, ljudima ne bi ništa dali, ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli. A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali, i bilo ih je koji su u nju vjerovali, a bilo ih je koji su od nje odvraćali - njima je dovoljan Džehennem, oganj užareni! (4:51-55)

Ajeti časnoga Kur'ana, dakle, jasno govore da su ovakvim svojim stavovima, razmišljanjima i ponašanjem hajberski Židovi, čije su vođe u Meki tokom kovanja planova za napad na Medinu izrekle ove blasfemične riječi, nažalost, sami na sebe navukli teško breme Božije srdžbe i Njegovog prokletstva što je dovelo do kazne koju su morali pretrpiti na ovome svijetu, kao i do njihova izuzetno teškoga položaja na budućem svijetu.

Drugi detalj koji je takođe mogao izazvati ovakve posljedice za hajberske Židove, a dragi Allah to najbolje zna, jeste veoma vjerovatna mogućnost da je vračar Lebid baš od Hajberija primio novac da svojim činima atakuje na život Muhammeda, alejhisselam.[3]

Šta je u konačnici predstavljalo onu kap koja je prelila čašu – to dragi Allah najbolje zna, ali je bitno to da sve što je na Zemlji i nebesima dragome Allahu pripada i da je On taj koji savršeno pravedno odlučuje kojima će od robova Svojih to ostaviti u naslijeđe. Tako je dragi Allah odredio da Židovi iz Hajbera zbog svojih nagomilanih najtežih grijeha budu još jednom opomenuti i kažnjeni na taj način što će izgubiti veliki dio svoje imovine i pasti pod muslimansku vlast.

Osvajanje Hajbera

 

Nakon što su potpisivanjem sporazuma na Hudejbiji prestala sva neprijateljstva između muslimana i kurejšijskih mnogobožaca, Muhammed, alejhisselam, je morao obratiti više pažnje na opasnost koja je prijetila od Židova. Naime, Objava je jasno upozoravala da su Židovi, nakon što su iz zavisti odbili priznati Poslanika i slijediti ga, postali najljući neprijatelji i njemu i svim vjernicima koji ga slijede:

Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci ... (5:82),

a i njihovo ponašanje je to jasno potvrđivalo.

Sve je to upućivalo na nužnost slamanja židovske moći u Hidžazu i u čitavoj Arabiji. Njihovo najjače uporište bilo je u Hajberu, bogatoj oazi gdje su se među plodnim njivama i palminjacima ponosno uzdizale tvrđave njenih židovskih stanovnika. Osim ovoga, stalna opasnost iz Hajbera prijetila je i iz činjenice da su tamošnji Židovi bili rođaci prognanoga židovskog plemena Benu Nadir. Naime, Nadirije, koji su se u velikom broju nakon progona iz Medine bili naselili u Hajberu, nikada nisu napustili svoje ambicije da se vrate na svoje stare posjede, pa su zato, skupa sa svojim rođacima Hajberijama, kontinuirano podsticali i potplaćivali svoje saveznike Gatafanije da napadaju na Medinu i pomagali, prema svojim mogućnostima, svakoga ko je bio u neprijateljstvu sa muslimanima.

Iz svih ovih razloga, nepuna dva mjeseca nakon povratka sa Hudejbije Muhammed, alejhisselam, je krenuo prema Hajberu. Na pohod je poveo relativno malobrojnu vojsku od nekih hiljadu i četiri stotine do hiljadu i šest stotina mudžahida. Osnovni razlog za to bio je u tome što je Muhammed, alejhisselam, dobro znao da se ajeti Kur'ana kojima je obećana skora pobjeda i bogati plijen (48:18-20) odnose na osvajanje Hajbera, koji bijaše ako ne najbogatija onda sigurno jedna od najbogatijih zajednica u čitavoj Arabiji, kao i da je to Allahova nagrada čestitim i iskrenim vjernicima, odanim Njegovome poslaniku – naročito onima koji su mu se pod drvetom na Hudejbiji zakleli na vjernost. U tom smislu nikako se nije moglo dozvoliti da u pohodu na Hajber učestvuje ijedan od onih beduina koji su ranije odbili krenuti za Poslanikom na Umru (kojom prilikom je potpisan sporazum na Hudejbiji), jer je Objava za njih jasno rekla da su, mada su se pravdali kako su ih zadržale porodice njihove i stada njihova, izbjegli da pođu sa Muhammedom, alejhisselam, zato što su mislili da je to sigurna propast, pohod iz kog se Poslanik i vjernici nikada neće vratiti:

Govoriće ti beduini koji su izostali: "Zadržala su nas stada naša i porodice naše, pa zamoli za nas oprost!" Oni govore jezicima svojim ono što nije u srcima njihovim. Reci: "Pa ko može promijeniti Allahovu odluku, ako vam On hoće nauditi, ili ako vam hoće kakvo dobro učiniti?" Allah zna ono što radite. Vi ste mislili da se Poslanik i vjernici nikada neće vratiti porodicama svojim; vaša srca su bila zadovoljna zbog toga i vi ste na najgore pomišljali, vi ste narod u duši pokvaren. Onaj ko ne vjeruje u Allaha i Poslanika Njegova - pa, Mi smo za nevjernike razbuktali oganj pripremili! (48:11-13)

Časni Kur'an dalje naglašava kako ovi beduini nikako ne mogu učestvovati u pohodu na Hajber, niti naravno u podjeli obećanoga bogatog plijena, jer je to blagodat dragoga Allaha koja pripada samo iskrenim i čestitim vjernicima koji uvijek slijede Poslanika i koji su mu se, potpuno voljni da to doista i ispune, zakleli na vjernost. Ali, dragi Allah iz Svoje beskrajne milosti pruža šansu i pomenutim beduinima, podsjećajući ih na to da je On samilostan i da mnogo prašta kome hoće; i nagovještavajući im buduću kušnju kad će biti pozvani da se bore protiv veoma snažnog i brojnog naroda – pa ako se odazovu velika im nagrada slijedi, a u suprotnom slučaju teška kazna:

Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji, On prašta kome On hoće, a kažnjava koga hoće - Allah mnogo prašta i samilostan je. Oni koji su izostali sigurno će reći kada pođete da plijen uzmete: "Pustite i nas da vas pratimo!" - da bi izmjenili Allahove riječi. Reci: "Vi nas nećete pratiti, to je još prije Allah rekao!", a oni će reći: "Nije tako, nego, vi nama zavidite." A nije ni to, već oni malo šta razumiju. Reci bedunima koji su izostali: "Bićete pozvani da se borite protiv naroda veoma hrabrog i moćnog, sve dok se ne pokori. Pa ako poslušate, Allah će vam lijepu nagradu dati, a ako izbjegnete, kao što ste i do sada izbjegavali, na muke nesnosne će vas staviti." Nije grijeh slijepom, ni hromom, ni bolesnom! Onoga koji se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu, On će u džennetske bašče, kroz koje teku rijeke uvesti, a onoga ko leđa okrene, patnjom nesnosnom će kazniti. Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom i bogatim plijenom koji će uzeti, jer Allah je silan i mudar. (48:14-19)

No, mali broj vojnika omogućio je i izvijesne prednosti za muslimane, zato što su se pripreme za pohod mogle odvijati u tajnosti. Isto tako, kada se nekako pročulo kako će Muhammed, alejhisselam, napasti na Hajber sa tako malobrojnom vojskom, mnogi, uključujući i same Hajberije, u to uopće nisu povjerovali. Snaga i brojnost hajberskih Židova, kao i čvrstoća njihovih, kako su mnogi vjerovali, neosvojivih tvrđava bili su nadaleko poznati i izgledalo je bezumnim napasti na tu silu sa svega hiljadu i po ljudi. A, kad je muslimanska vojska ipak krenula iz Medine, Kurejšije su u sebi likovali budući da su bili ubijeđeni da će na tvrdim zidinama hajberskih tvrđava Muhammed, alejhisselam, doživjeti potpuni krah, dok su hajberske vođe tek tada odlučile otići svojim saveznicima Gatafanijama po pomoć. Ponudili su im polovinu ukupnoga roda hurmi u Hajberu te godine i Gatafan im je obećao poslati u pomoć četiri hiljade boraca. Židovske vođe se vratiše u Hajber umireni i još više samouvjereni jer su znali da u Hajberu imaju oko deset hiljada izuzetno dobro naoružanih ratnika, a uz Gatafanije taj broj će se popeti na čak četrnaest hiljada ljudi, koji se iza debelih i čvrstih zidina, na svome terenu koji dobro poznaju, trebaju suprostaviti napadačkoj vojsci od svega hiljadu i po boraca.

Za to vrijeme Muhammed, alejhisselam, je nakon trodnevnog marša došao do mjesta gdje ga je još samo noć hoda dijelila od Hajbera. Tu je zastao i zatražio vodića koji će ih provesti tako da Hajberu priđu sa one strane kuda vodi put prema Gatafanu, kako bi bili postavljeni između Židova i njihovih beduinskih saveznika i tako onemogućili njihovo spajanje. Ali, do tog spajanja ionako nije moglo doći jer je dragi Allah još jednom pomogao Svoga miljenika i poslanika i od njega odagnao opasnost. Naime, četiri hiljade Gatafanija krenulo je u pomoć Hajberu, ali već prve noći čuli su neki glas, za kojeg nisu tačno znali da li dolazi sa zemlje ili sa neba, koji je iz noćne tmine tri puta viknuo: ''Narod vaš, narod vaš, narod vaš!'' Bili su potpuno ubijeđeni da su im porodice u opasnosti i odmah su se okrenuli nazad i pohitali da spašavaju svoje bližnje. Kada su se vratili osvjedočili su se da je tamo sve u redu, ali su, odredbom dragoga Allaha, već bili izgubili motiv, pa odlučiše ostati kući.

Još je bila noć kada su muslimani pri slabom mjesečevom svjetlu u daljini ugledali obrise hajberske doline. Svoje oduševljenje počeše da izražavaju veoma glasnim tekbirima, ali ih Muhammed, alejhisselam, pouči kako pri spominjanju i veličanju dragoga Allaha ne trebaju mnogo dizati glas, jer ne dozivaju ni gluhoga ni dalekoga, već Onoga koji sve čuje i koji im je najbliži (bliži i od vlastite žile kucavice, primjedba autora).[4] Prije svanuća već su bili došli do Hajbera, ali je Poslanik, u skladu sa svojim običajem da nikada nikoga ne napadne dok se ne uvjeri da otuda neće čuti ezan,[5] odlučio da sačeka jutro. Uskoro je počelo svitati i sa prvim sunčevim zrakama pred muslimanskom vojskom se počeo otkrivati pogled na bujne palminjake, polja kukuruza i drugih raskošnih zasada iznad kojih su se ponosno uzdizale kule i snažne zidine hajberskih tvrđava. Naravno, nikakvoga ezana se otuda nije začulo. Uskoro su prvi radnici izašli izvan zidina i uputili se ka poljima, da bi onda zastali šokirani iznenadnim suočenjem sa napadačkom vojskom. Odmah pobjegoše nazad u svoje utvrde, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, uzviknu: ''Allahu ekber!''; da bi, igrajući se harfovima (slovima) imena grada, nastavio: ''Haribet Hajber (Hajber je uništen)!''; i završio riječima: ''Kad ih mi stignemo zlo će jutro osvanuti onima koji su bili opomenuti!'' [6]

Zatim je tada, ili možda nešto ranije, proučio dovu: ''Bože moj, Gospodaru nebesa i svega što ona natkriljuju; Gospodaru zemalja i onog što one nose; Gospodaru šejtana i onih koje su oni zaveli i Gospodaru vjetrova i onog što su oni raznijeli – molimo Te za dobro ovoga mjesta, za dobro njegovih stanovnika i svega što se nalazi u njemu! Tebi se utječemo od njegova zla, od zla njegovih stanovnika i od svega što je u njemu! Krenite u ime Božije!'' [7]

Kad su došli do prvih zidina Muhammed, alejhisselam, je u prvi mah odabrao jedno mjesto za glavni logor, ali ga je odmah potom, poslušavši, baš kao i na Bedru, savjet jednog ashaba, premjestio na bolje mjesto:

... Resulullah, a.s., izabra za vojni logor jedno mjesto blizu zidina grada. U to mu dođe Habab bn El-Munzir i reče: ''O Allahov Poslaniče, da li ti je Allah, dž.š., naredio da se tu ulogorimo ili je to po tvom ratnom planu?'' Resullah, a.s., mu odgovori: ''To je moj izbor.'' Habab mu reče: ''Allahov Poslaniče, ovo mjesto je veoma blizu zidina Hajbera. Svi hajberski borci će biti tu. Oni znaju naše stanje, a mi ne znamo njihovo. Njihove strijele će dolijetati do nas, a naše neće moći do njih. Ne možeš biti siguran od njih noću. A ovo drugo mjesto je između palmi, kamuflirano je. Mogu se razapeti šatori. Ako narediš da promijenimo mjesto, neka to bude ovo - tu da se ulogorimo.'' Resulullah, a.s., mu reče: ''Neka bude mjesto logorovanja to, koje si predložio.'' Poslije toga su premjestili mjesto logorovanja. ...[8]

U Hajberu bijaše mnogo utvrđenih mjesta, ali najjača utvrđenja bijahu: Naim, Sa'b, i Zubejr u području En Netat; zatim: Ebij i Nezar u području Eš Šekk; i na kraju: Kamus, Vetih i Sulalem u području El Ketibe. Osam jakih tvrđava u kojima je bilo dosta zaliha i oružja Židove je uljuljkalo u lažnoj samouvjerenosti i ujedno im, kojeg li samo paradoksa, oslabilo borbenu snagu zato što oni, osjećajući se potpuno bezbjednim, čak ni u jednoj takvoj situaciji kada su bili svi zajedno izloženi vanjskome napadu, nisu niti pokušali da prevaziđu svoju tradicionalnu razjedinjenost, na koju Muhammeda, alejhisselam, i sve nas ostale podsjeća časni Kur'an:

Ti misliš da su oni složni, međutim srca su njihova razjedinjena, zato što su oni ljudi koji nemaju pameti. (59:14)

Tako su Židovi odlučili da odvojeno brane jednu po jednu tvrđavu, umjesto da se svi skupa udruže i bore se ujedinjenim snagama protiv Muhammeda, alejhisselam. Ovakva židovska odbrambena taktika, muslimanima je, dakako, pružila izvjesno olakšanje, ali im je ujedno i donijela značajno iskušenje, jer su morali napadati jednu po jednu židovsku utvrdu, što je značilo dugotrajnu borbu u više uzastopnih bitaka i to na teritoriji njihovog neprijatelja.

Dakako, u uslovima takve kušnje ponovo je došla do izražaja sva snaga muslimanske vojske, koja je, sjetimo se, ovog puta bila sastavljena uglavnom od čvrstih mu'mina jer su mnogi beduini i slabovjerni bili još ranije za kaznu izostavljeni. Zato su u toj vojsci, mada relativno malobrojnoj, uglavnom bili mudžahidi koji se na Allahovom putu bore čvrsto i istrajno, u redovima čvrstim poput bedema:

Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti. (61:4)

Svi su oni, kao i uvijek, na Hajberu iskazali veliko junaštvo, ali je ipak ova bitka posebno iznjedrila hrabrost i junaštvo jednoga od njih – hazreti Alija ibn Ebi Taliba.

U historiji islama poznat je sljedeći slučaj: I pored višednevnih krajnje iscrpljujućih napora da slome židovski otpor u nekoj od hajberskih tvrđava, muslimani nisu mogli postići bilo kakva uspjeha. Situacija je već počela izgledati beznadežnom kada Muhammed, alejhisselam, nakon još jednog u nizu neuspješnih napada, reče: ''Sutra ću, doista, zastavu dati čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika, i koji neće pobjeći! Allah će preko njega dati pobjedu!'' [9] Hazreti Omer ibn Hattab je kasnije izjavljivao kako nikada kao tada nije želio da njemu bude povjeren Poslanikov crni bajrak[10] i komanda nad mudžahidima, ali je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, pozvao hazreti Alija ibn Ebi Taliba i predao mu bajrak. Tom prilikom Poslanik je primijetio da je hazreti Alijevo oko bilo upaljeno, pa ga je malo potrao svojom mubarek pljuvačkom i uputio dovu dragome Allahu - i ono je odmah potpuno ozdravilo. Potom je Aliju rekao da zastavu čvrsto drži i žestoko se bori sve dok dragi Allah ne spusti Svoju pomoć, ali ga je savjetovao i to da Židove prvo pozove u islam, pa ako odbiju – tek onda da ih napadne. I zaista, sutradan se, pošto Židovi nisu htjeli ni da čuju o primanju islama, hazreti Ali na čelu muslimanske vojske žestoko borio sve dok ih dragi Allah nije pomogao da prodru u tvrđavu i uspješno je osvoje.

Drugi slučaj hazreti Alijevog junaštva, odnosno plemenitog dara (kerameta) koji mu je dragi Allah podario, isto tako je u historiji islama nadaleko poznat. Riječ je o tome da je Ali ibn Ebi Talib, sam bez ičije pomoći, uspio golim rukama izvaliti ogromna vrata jedne židovske utvrde u Hajberu i na svojim leđima je odnijeti odatle. Muslimani su potom lahko prodrli u tu tvrđavu i nakon kraće borbe, u kojoj se opet istakao hazreti Ali, uspjeli da je potpuno osvoje. Kasnije su osmerica ljudi bezuspješno pokušavali podići vrata tvrđave sa mjesta gdje ih je Ali ostavio, a trebalo je čak četrdeset ljudi da ta vrata udruženim naporima vrate na njihovo mjesto.

Govoreći o hazreti Aliju ibn Ebi Talibu u svome tekstu ''Junaštva i podvizi prvih generacija muslimana'' (časopis Novi horizonti, broj 87/88, ševal-zulhidže 1427. hidžretske godine/novembar-decembar 2006.), prof. dr. Šefik Kurdić kaže sljedeće:

... Bio je jedan od najhrabrijih Vjerovjesnikovih, s.a.v.s, drugova. Ostao je u njegovoj postelji za vrijeme Poslanikove, s.a.v.s., hidžre u Medinu, rizikujući svoj život. Učestvovao je sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., na Bedru, Uhudu i ostalim bitkama, izuzev pohoda na Tebuk, kada ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ostavio kao svog zamjenika u Medini. Samo na Uhudu je zadobio šesnaest rana. Često je izlazio na mejdan najvećim idolopokloničkim junacima, i uvijek je izlazio kao pobjednik. Nikada nije izgubio dvoboj. Njegova srčanost, hrabrost i odvažnost bila je prepoznatljiva crta njegove ličnosti. Baš on je zaslužan što je hajber­ska tvrđava osvojena a židovi poraženi. U toj bici je iskazao paradigmatičnu snagu i izuzetnu hrabrost, što je zabilježeno u hadiskim i historijskim izvorima i tako će ostati do Sudnjega dana.

Ibn Asakir prenosi preda­ju Džabira b. Abdullaha, r.a., koji kaže da muslimani nisu mogli osvojiti i prodrijeti u tvrđavu koju su židovi branili za vrijeme bitke na Hajberu sve dok Alija b. ebi Talib, r.a., nije sam podigao ogromnu kapiju utvrđenoga grada i na svojim leđima je nosio i bacio, što je rezulti­ralo prodorom muslimana i trijumfalnom pobjedom. Kasnije su muslimani vukli tu kapiju, da bi je tek četrde­set ljudi podiglo i ponovo postavilo na njeno mjesto.

Taj zanimljivi događaj, pored Ibn Asakira, spominje i Ibn Ishak posredstvom Ebu Rafi'a, r.a., koji kaže: ''Alija, r.a., je u bici na Hajberu podigao kapiju grada, koju je nosio na sebi, boreći se protiv neprijatelja, sve dok mi nismo osvojili tu tvrđavu i prodrli u nju, a onda ju je bacio na zemlju. Vidjeli smo, nakon bitke, osmericu ljudi kako pokušavaju podići tu kapiju i ne uspijevaju u svojoj namjeri!!!''

Zapitajmo se: Da li takvu volju, snagu i izdržljivost može manifestirati bilo ko drugi do vjernik, koji zna da ga Allah Svemogući gleda, daje mu snagu i priprema mu nagradu na Sudnjem danu?! To je snaga koju niko ne može pobijediti i koja ne može izbli­jediti! Samo takva snaga, utemeljena na istinskoj vjeri, povjerenju i oslanjanju na Onoga koji moć, snagu i pobjedu daje, mogla je iznjedriti junake poput Alije b. ebi Taliba, r.a! Samo takva svijest i potpuna vjera mogu danas roditi takve junake i rezultirati takvom hrabrošću i odvažnošću. ...

Iz ovog citata prof. Kurdića sasvim se jasno vidi koliko je i kakvo junaštvo hazreti Ali na Hajberu pokazao. Ali, nije nam pouzdano poznato za koje se od osam jakih hajberskih tvrđava pomenuta dva događaja vezana za junaštvo hazreti Alija ibn Ebi Taliba odnose, pa smo se odlučili da o njima nešto kažemo prije govora o borbama za pojedine hajberske utvrde,[11] koji, ako dragi Allah da, slijedi.

Još jedna prethodna napomena odnosi se na to da nam iz raspoložive literature nije sasvim jasan redoslijed kojim su muslimani napadali i zauzimali pojedina utvrđenja. No, odlučili smo se da se ovdje uglavnom (ne sasvim do kraja) držimo redoslijeda koji navodi Safijurrahman El-Mubarekfuri, dakako ne gubeći iz vida i mogućnost da tako nije bilo jer, koliko smo vidjeli, ima i drugačijih mišljenja. Dragi Allah najbolje zna.

Muslimani su prvo napali tvrđavu Naim. Židovski zapovjednik u ovoj tvrđavi bijaše Merhab, izuzetno snažan i sposoban ratnik i veliki junak, čiju su sposobnost muslimani iskusili kroz žestoki židovski otpor, koji ih je prisilo da se za ovu tvrđavu bore nekoliko dana. Na kraju su Židovi izašli iz tvrđave u želji da napadače poraze u direktnom sukobu na bojnom polju. Kada su se dvije vojske sučelile, Merhab je, hvališući se svojom izuzetnom snagom i velikim junaštvom, pozivao muslimanske junake na megdan. Prvi mu je na megdan izašao jedan musliman po imenu Amir, ali je nakon žestoke borbe pao kao šehid. Amira je Muhammed, alejhisselam, koji je gledao megdan, pohvalio kao marljivoga i odanoga borca, šehida koji će od dragoga Allaha dobiti duplu nagradu. Snažni židovski junak je i dalje citirao stihove kojima je hvalio svoju snagu i junaštvo, te pozivao druge muslimanske junake da mu izađu na megdan. Ovaj put je pred njega izašao hazreti Ali ibn Ebi Talib. Žestoka borba dvojice junaka koja je poslije toga uslijedila okončana je jednim britkim udarcem zulfikara[12] kojim je hazreti Ali pogodio Merhaba u glavu i tako ga ubio.[13] Zatim je Merhabov brat Jasir istupio ispred židovskih redova u želji da osveti smrt svoga brata. Njemu je na megdan izašao Zubejr. Vidjevši Jasira, koji je, vjerovatno poput svoga ubijenoga brata bio veoma snažan, Zubejrova majka, Safija kći Abdulmuttalibova[14] osjeti veliki strah za svoga sina, pa se požali Muhammedu, alejhisselam, vjerovatno u nadi da će on narediti Zubejru da se povuče. Međutim, Poslanik je umiri i reče joj ono što mu je unaprijed bilo poznato – da će, naprotiv, njezin sin ubiti svoga protivnika. Mubarek riječi Poslanikove bile su, kao što su i uvijek, potpuno istinite, pa je Jasir, nakon kraće borbe, pao pogođen Zubejrovom sabljom.

Nakon ovih dvoboja započe žestoka bitka u kojoj je poginulo čak nekoliko jevrejskih vođa i njihova vojska bila do nogu potučena. Preživjeli Židovi su, dobro znajući da tako desetkovani više ne mogu braniti tvrđavu, pobjegli u druga utvrđenja, a muslimani osvojiše zidine Naima.[15]

Naredna tvrđava koja je napadnuta bila je tvrđava Sa'b, koju su muslimani držali u okruženju puna tri dana. Trećeg dana Muhammed, alejhisselam, je uputio dovu dragome Allahu da omogući osvajanje ove tvrđave, jer su neki muslimani već bili izmučeni glađu, a bilo je poznato da se u njoj nalaze velike zalihe hrane. Nakon proučene dove Poslanik je poslao ljude u novi napad na tvrđavu, koja je nakon žestoke borbe bila potpuno osvojena prije akšama. Osim hrane muslimani su u tvrđavi Sa'b našli i dosta oružja, a najznačajniji plijen svakako bijahu jedan veliki katapult i dvije pokretne napadačke kule uz pomoć kojih su se napadači mogli popeti na visoke zidine napadnutih tvrđava, a da budu zaklonjeni od dejstva njihovih branilaca. U narednim bitkama ova tri komada ''teškoga naoružanja'' će, milošću dragoga Allaha, odigrati veoma značajnu, a u nekim slučajevima i ključnu ulogu.

Ali, niti katapult, niti napadačke kule, nisu bili od velike koristi u borbama za utvrdu Zubejr, jer se ova tvrđava nalazila na vrhu jedne ogromne stijene sa veoma strmim liticama sa svih strana – a do njenih kapija su vodili strmi i uzani puteljci. Situaciju je dodatno usložnjavalo i to što su se mnogi izbjegli židovski borci iz osvojenih tvrđava Naim i Sa'b sklonili upravo u tvrđavu Zubejr. Muslimani su je držali u blokadi i napadali nekoliko dana, ali bez ikakvoga značajnijeg uspjeha. No, tada je Muhammedu, alejhisselam, došao neki Židov i predložio mu da im, pod uvjetom obećanja da će on, njegova porodica i sva njegova imovina biti pošteđeni, otkrije tajnu kako da branioce Zubejra prisile na napuštanje tvrđave. Muhammed, alejhisselam, je dao obećanje i onda im je Židov rekao da ispod stijena na kojima stoji tvrđava Zubejr teče obilni podzemni potok kom se iz unutrašnjosti utvrđenja može pristupiti jednim tunelom sa isklesanim stepenicama. Sevepom ove vode i velikih zaliha hrane, branitelji Zubejra mogli su lahko izdržati dugotrajne opsade. Ali, pomenuti Židov je znao mjesto izvan tvrđave gdje se kopanjem moglo zaustaviti potok i to je tajna koju je želio otkriti Poslaniku u zamjenu za tražene garancije. Pokazao im je to mjesto i muslimani su prekinuli dotok vode u tvrđavu Zubejr. Pošto taj potok nikada nije presušivao Židovi u tvrđavi nisu imali nikakvih značajnih zaliha vode, pa su ubrzo izmučeni žeđu izašli izvan zidina i stupili u direktnu borbu u kojoj bijahu do nogu potučeni. Tako muslimani zauzeše tvrđavu Zubejr, a preživjeli Židovi u rasulu pobjegoše u preostala hajberska utvrđenja.

Međutim, svojim povlačenjima Židovi nisu mogli pobjeći od svoje sudbine koja im je voljom dragoga Allaha već bila određena. Tako su i druga židovska utvrđenja u Hajberu Ebij, Nezar, i Kamus, jedno za drugim padala u ruke muslimana nakon žestokih borbi u kojima su se, među mnogim muslimanskim junacima što su se svi do jednog srčano borili, svojim junaštvom, uz hazreti Alija o kome smo već govorili, istakli Zubejr i Ebu Dudžana sa crvenim turbanom. U tim borbama Muhammed, alejhisselam, je, po prvi put, koliko je nama znano, koristio pokretne napadačke kule za prelazak preko visokih zidina, odnosno naredio njihovo ''bombardovanje'' stijenama iz katapulta kako bi se u njima otvorili prolazi za prodor u utvrđenje. Ovo je posebno bilo neophodno u slučaju utvrde Nezar, koja je, kako se prenosi, bila za napadače najnepristupačnija utvrda u Hajberu, jer je pristup do nje bio još teži nego tvrđavi Zubejr. U borbi za Nezar katapult je bio oružje koje je donijelo prevagu. Naime, i branitelji i napadači su jedni druge gađali stijenama iz katapulta, ali su muslimanski strijelci bili precizniji i uspjeli su na nekoliko mjesta otvoriti prolaze u zidinama kroz koje su mudžahidi ušli unutar tvrđave i u žestokoj borbi potukli Židove.

Posljednja od hajberskih utvrda koja je pružala otpor bila je tvrđava Kamus. Tvrđava je pripadala Židovima iz plemena Benu Nadir, koji su se, nakon protjerivanja iz Medine, u najvećem broju tu naselili. Tvrđavom je komandovao starješina Nadirija Kinana. On je bio ubijeđen da su njihovi saveznici Gatafanije već na putu da im pomognu, pa je, kako je on mislio, samo trebalo izdržati opsadu dok oni ne dođu. U tom smislu Kinana je odlučio da nipošto ne idu u direktni sukob sa muslimanima na bojnome polju, već da se najjače što mogu zabarakadiraju iza čvrstih zidina njihove tvrđave i čekaju dolazak Gatafana. Muslimani su ih sa svih strana opkolili i započela je opsada, koja će, kako nam to izvori kazuju, trajati čitavih četrnaest dana. Vrijeme je prolazilo u iscrpljujućim borbama, a židovski borbeni moral je sa svakim proteklim danom bio sve manji. Dejstvo muslimanskog katapulta već je bilo poprilično načelo njihove zidine i znali su da je samo pitanje dana kada će one biti probijene u dovoljnoj mjeri da muslimanski borci uđu unutra, a Gatafanija nije bilo ni na vidiku. Uz to su svakodnevno slušali zastrašujuće priče od velikog broja izbjeglica koji su se u njihovu tvrđavu sklonili ispred muslimanske nadiruće vojske. Strah, neizvjesnost i nervoza erozirali su židovski moral, koji bi svakako bio sasvim uništen da su znali da su njihovi saveznici Gatafanije, voljom dragoga Allaha, bili vraćeni nazad u svoja obitavališta zahvaljujući začudnom glasu koji su čuli u pustinji, o čemu je bilo govora ranije. No, i bez tog saznanja Židovi nisu uspjeli izdržati više od četrnaest dana. Kinana je poslao poruku Muhammedu, alejhisselam, u kojoj je zatražio pregovore o predaji. Poslanik je pristao na taj prijedlog, pa su Kinana i ostali židovski uglednici izašli iz tvrđave kako bi sklopili sporazum o predaji. Dogovoreno je da se svim Židovima, muškarcima, ženama i djeci, koji su se nalazili u tvrđavi Kamus omogući da bezbjedno napuste Hajber, bez ikakvog ataka na njihov život i slobodu, ali su oni bili obavezni ostaviti svu svoju imovinu muslimanima. Samo im je bilo dopušteno da sa sobom ponesu ličnu imovinu koju im može ponijeti jahalica uz izuzeće zlata i srebra, koje je, zajedno sa njihovim kućama, imanjima, stokom, trgovačkom robom, oružjem i ostalom imovinom kapitalne vrijednosti, pripalo muslimanima. U sporazumu je bilo jasno navedeno da će se pravo na život i slobodan odlazak iz Hajbera poništiti svakome od Židova koji pokuša sakriti bilo šta od one svoje imovine koju je bio obavezan predati pobjednicima. Kinana i ostali židovski pregovarači su pristali na ove uslove, a Poslanik je pozvao Ebu Bekra, Omera, Alija i Zubejra, te desetericu Židova da budu svjedoci sklapanja sporazuma.

Židovi su se počeli pripremati za odlazak i na određeno mjesto su donosili svo svoje blago koje su bili obavezni predati. Međutim, ubrzo je svima postalo jasno da je veliki dio blaga skriven, jer je mnogim muslimanima još uvijek bilo u svježem sjećanju ono silno bogatstvo koje su Nadirije prkosno i razmetljivo pokazivali prilikom napuštanja Medine, a ono što je bilo predato ni izbliza nije tome odgovaralo. Kinana je, kad ga je Muhammed, alejhisselam, o tome upitao, odgovorio kako je većina blaga potrošena za kupovinu oružja i ratne opreme, kao i za pojačavanje utvrda. Ali, njegove riječi su bile sasvim neuvjerljive, jer je muslimanima bila dobro znana židovska ljubav prema ovome svijetu, kao i njihova sklonost ka škrtosti i gomilanju bogatstva, o čemu i Kur'an sasvim jasno govori:

I naći ćeš ih (Židove), sigurno, da više žude za životom (na dunjaluku) od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio poživjeti hiljadu godina, mada ga to, i kada bi toliko živio, ne bi od patnje udaljilo! A Allah dobro vidi ono što oni rade. (2:96)

Židovi su dobro znali da njihov starješina laže i bili su zbog toga veoma uplašeni. Neki od njih su pokušali urazumiti Kinanu i nagovoriti ga da Poslaniku preda blago, koje je očigledno bio negdje sakrio, ali ih je on ljutito prekorio. No, obzirom da je dragi Allah već bio odredio da svo to blago, koje u biti, zajedno sa svim što je na nebesima i Zemlji samo Njemu pripada, za kaznu bude oduzeto Židovima i dato u nasljedstvo muslimanima, Kinanino blago nikako nije moglo ostati skriveno. Tako je ono ubrzo pronađeno i Kinana pogubljen, a njegova porodica porobljena. U vezi sa ovim incidentom samo je još pogubljen neki Kinanin rođak za kojeg se dokazalo da je učestvovao u skrivanju blaga i njegova porodica takođe bila zarobljena, a svi ostali Židovi su bili oslobođeni odgovornosti.

Nakon pada Kamusa i preostale dvije utvrde Vetih i Sulalem predale su se pod istim uvjetima, čime je okončano osvajanje Hajbera i ostvarena velika pobjeda kojom je dragi Allah nagradio muslimane zbog njihove iskrene vjere, a Židove kaznio zbog njihove otvorene nevjere i izdajstva. Ali, ipak je na Židove dragi Allah na koncu spustio milost Svoju beskrajnu i pružio im još jednu šansu, pa su oni bili nadahnuti da predlože Muhammedu, alejhisselam, da im bude omogućeno da ostanu na svojim posjedima zato što su bili izuzetno vješti u obrađivanju zemlje i uzgoju voća, a oni su se obavezali da će muslimanima svake godine plaćati porez u iznosu polovine ukupnoga uroda. Poslanik je na ovo pristao iako je, kao pobjednik, mogao sve zadržati za sebe, čime je još jednom potvrdio svoju plemenitost i dobrotu, ali i svoju izuzetnu mudrost kojom je proniknuo u to da nije dobro muslimane isuviše odvajati od njegove mubarek ličnosti (što bi njihova briga o novostečenim posjedima u najbogatijoj oazi Arabije svakako učinila) i tako ih lišiti svih onih duhovnih blagodati koje im druženje sa Poslanikom donosi. No, ipak je, vjerovatno u želji da Židove drži u neizvjesnosti kako se oni ne bi ponovo osilili, a dragi Allah zna najbolje, postavio uvjet da oni moraju otići ukoliko bi on u budućnosti donio takvu odluku.

Kada su borbe prestale i konačno bili ugovoreni uslovi sporazuma o miru, u Hajberu se desio još jedan atak na Muhammedov, alejhisselam, život. Zejneba kći Harisa, Židovka koja je u bitkama izgubila muža, oca i amidžu raspitala se koje jelo Poslanik najviše voli i, saznavši da je to pečena janjetina, odlučila je ispeći jedno janje i zatrovati ga smrtonosnim otrovom – naročito njegovu plećku budući da je znala da je baš taj dio Muhammedu, alejhisselam, posebno omiljen. Zatrovano pečenje Zejneba odnese u muslimanski logor sa isprikom da želi počastiti Allahovoga poslanika. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, ništa ne sumnjajući, prihvatio taj poklon i pozvao prisutne ashabe da se skupa s njim počaste. Ali, čim je Poslanik uzeo zalogaj u usta desila se još jedna od njegovih mu'džiza, pa je on mogao da čuje govor pečene plećke koju je držao u ruci. Govor ga je upozorio da ne jede jer je u njoj otrov, pa je on odmah ispljunuo zalogaj iz svojih mubarek usta i upozorio prisutne na opasnost. Međutim, ipak bijaše isuviše kasno za Hazredžiju Bišra sina Bera'a kome je sudbina bila da tu postane šehidom, pa je on već bio progutao zalogaj i ubrzo umro. Muhammed, alejhisselam, je poslao po Zejnebu koja je bila privedena. Upitao ju je za razloge onoga što je uradila i ona mu je odgovorila kako je, u slučaju da je on samo običan vladar – osvajač, željela osvetiti stradanje svoga naroda i članova svoje porodice; a ako je on doista Allahov poslanik, računala je kako će sigurno s neba biti obavješten o otrovu i izbjeći smrt. I doista, Muhammed, alejhisselam, je bio obavješten o otrovu i tako izbjegao smrt, ali nije poznato da li je to uticalo na Zejnebu da u njegovoj mubarek ličnosti prepozna Allahovoga poslanika i prihvati islam. No, Poslanik joj je ipak oprostio.[16]

Nakon pada Hajbera Židovi iz oaze Fedek, manje ali isto tako izuzetno bogate oaze koja se nalazi nedaleko od Hajbera u pravcu sjeveroistoka, osjetiše veliki strah, pogotovo kada se pročulo da Muhammed, alejhisselam, namjerava krenuti i na njih. Zbog toga su oni, čim su saznali kakav su sporazum Hajberije načinile sa Poslanikom, poslali svoju delegaciju u Hajber sa porukom Muhammedu, alejhisselam, da mu se žele predati pod istim uslovima. Poslanik je na to pristao, ali su u ovome slučaju sva bogatstva Fedeka pripala njemu lično zato što nije bilo nikakvih borbi u kojima bi ljudi bili angažirani i tako zaslužili ratni plijen.

Muhammed, alejhisselam, je, vraćajući se u Medinu, krenuo i na oazu Vadil Kura u kojoj su takođe živjeli Židovi zajedno sa jednom skupinom Arapa nemuslimana. Stigavši tamo, pozvao ih je da prime islam, ali je njihov jedini odgovor bila kiša strijela. Od ovih židovskih strijela niko od muslimana nije stradao, osim Poslanikovoga crnog roba koji se zvao Kerkera. Smrt ovoga čovjeka bila je velika pouka svim muslimanima, jer je Poslanik za njega rekao da će morati ući u Džehennem zbog ogrtača što ga je ukrao u Hajberu.[17] Muslimani su opkolili židovske utvrde u Vadil Kura i u opsadi ih držali nekoliko dana. Iz židovskih redova su istupali junaci koji su pozivali na megdan, ali su svi oni ginuli u tim dvobojima od strane hazreti Alija, Zubejra i ostalih muslimanskih junaka koji su im odgovarali na izazove. Nakon žestoke borbe koja je potom uslijedila i trajala gotovo dva dana Židovi su se bezuslovno predali. Muhammed, alejhisselam, je odlučio da se i u njihovom slučaju postupi na isti način kao i u Hajberu: sva imovina, osim zemlje i voćnjaka im je bila oduzeta i kao ratni plijen podijeljena među muslimanima, ali su im život i sloboda bili sačuvani; i ostali su na svojim imanjima da ih obrađuju uz obavezu plaćanja poreza u vrijednosti polovine godišnjega uroda.

Nakon osvajanja oaze Vadil Kura, Muhammed, alejhisselam, je krenuo nazad u Medinu, a na tom putovanju desio se jedan interesantan događaj koji je lijepo opisan u sljedećem citatu:

... Idući od Hajbera prema Medini Božiji Poslanik je, negdje na putu, pri kraju noći, upitao: ''Ko će nam paziti na zoru, da mi malo prilegnemo?'' ''Ja ću!''; javio se Bilal. ''Ja ću ti je paziti, Božiji Poslaniče.'' Zatim su se zaustavili i ubrzo svi pospali. Bilal je stupio u molitvu i dugo ostao u njoj, a potom se naslonio na svoju devu i pogledom iščekivao zoru, no oko ga je prevarilo i ophrvao ga je san. Probudile su ih tek zrake sunca. Poslanik se digao prvi. ''Šta ovo uradi od nas, Bilale?!''; upitao je. ''Božiji Poslaniče'', odogovorio je on, ''zgrabio me onaj što je zgrabio i tebe!'' ''Tako i jest!''; rekao je Poslanik i nedaleko odatle odveo svoju devu te joj naredio da klekne. Potom je, zajedno s ostalim ljudima, uzeo abdest i Bilalu naredio da prouči ikamet, te je s ljudima obavio molitvu. Na kraju, predavši selam, okrenu se prema njima i rekao im: ''Kad zaboravite molitvu, obavite je kad je se sjetite, jer uzvišeni Allah kaže: 'Obavi namaz kad Me se sjetiš!''' ...[18]

Hazreti Safija

Kada je Kinana, starješina Benu Nadira iz Hajbera, bio pogubljen zbog sakrivanja velikog židovskog blaga, njegova porodica je, u skladu sa sporazumom koji je bio sačinjen, pala u ropstvo. Među njima je bila i njegova sedamnaestogodišnja hudovica Safija, koja je za Kinanu bila udata jedva mjesec ili dva. Safija je bila kćerka Hujeja, jednog od starješina Benu Nadira – onoga istoga koji je na Hendeku navratio Židove iz Benu Kurejza da u odsutnom momentu zabiju nož u leđa muslimanima i koji je zbog toga zajedno s njima bio pogubljen. Ali, kćerka je, za razliku od svoga oca, bila čestita i iskrena vjernica, koja je često čitala dijelove Tevrata i Zebura[19] do kojih je mogla doći, pa joj je bila dobro poznata drevna predaja o posljednjem Božijem poslaniku koji će se pojaviti prije nastupa Sudnjega Dana. Još je bila djevojčica kada je prvi put čula o Arapu iz plemena Kurejš u Meki koji govori da je on taj obećani Božiji poslanik, a već je imala deset godina kad je on došao u Medinu. Sjećala se da su njezin otac i amidža išli u Kuba' da ga vide i kako je slušala njihov razgovor kad su, po povratku, govorili da u srcima svojim jasno osjećaju da je Muhammed, alejhisselam, doista Božiji poslanik, ali ga ipak ne namjeravaju niti javno priznati niti slijediti. U srcu znati da je neko Božiji poslanik, a ipak ga jezikom negirati i suprostavljati mu se - takvo licemjerstvo njezino čisto srce nikako nije moglo da razumije, pa je sa čuđenjem i nelagodom u srcu promatrala svoj narod kako sam na sebe tovari breme teških grijeha suprostavljajući se čovjeku za kog u srcima svojim dobro znaju da je od dragoga Boga odaslan. No, Safija kao mlada djevojka bez snage i uticaja tu ništa nije mogla promijeniti, pa je, skupa sa svojim ocem i svojom porodicom, napustila Medinu prilikom izgona njezinog plemena Benu Nadir i naselila se u Hajberu. Kratko nakon udaje za Kinanu, Safija je jedne noći usnila Mjesec kako jasno sija na nebu i dobro je znala da sija upravo iznad Medine. Nakon toga Mjesec je lagano počeo kliziti po noćnome nebu i došao je sve do Hajbera gdje se spustio njoj u krilo. Sutradan je Safija ispričala taj san svome mužu, ali njegova reakcija bi krajnje gruba i nasilna. Optužio ju je da želi da Muhammed, alejhisselam, postane kralj čitavog Hidžaza i žestoko je udario po licu. Nedugo nakon toga Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je osvojio Hajber, pa je modrica još uvijek stajala na Safijinom licu, kada je ona kao ropkinja bila dovedena pred Poslanika. Muhammed, alejhisselam, ju je upitao o toj modrici i Safija mu je rekla za san i nasilnu reakciju njenoga bivšega muža zbog toga. Dakako, Muhammedu, alejhisselam, je odmah bilo jasno šta taj san u stvari znači i kakav je išaret dragi Allah u njemu dao, pa je odmah pozvao ashaba po imenu Dihja iz plemena Beni Kelb, kojemu je ranije, na njegovu molbu, dao Safiju u vlasništvo. Kada je Dihja došao Poslanik mu je objasnio da jedna čestita vjernica poput Safije, kojoj je od dragoga Allaha dato veliko znamenje u mubarek snu, ne može ostati u nečijem vlasništvu, pa mu je umjesto nje darovao jednu njezinu rodicu. Zatim se obratio Safiji i rekao joj da je ona od tog momenta slobodna žena i ponudio joj da odluči između dvije mogućnosti: da ostane u svojoj židovskoj vjeri i među svojim narodom, ili da primi islam i uda se za njega. Naravno, mubarek srce plemenite vjernice uopće nije bilo u dilemi. ''Biram Boga i Njegova vjerovjesnika'', kratko je odgovorila.[20] Nije baš pouzdano znano da li se vjenčanje obavilo u Hajberu ili na nekom od odmorišta prilikom povratka u Medinu, ali je ostalo zabilježeno da je Muhammed, alejhisselam, nakon prve bračne noći sa hazreti Safijom, ujutro odmah do njihovoga šatora vidio ashaba Ebu Ejjuba Halida ibn Zejda naoružanog sabljom. Kad ga je upitao o tome, Ebu Ejjub mu je odgovorio: ''Božiji poslaniče, pobojao sam se za tebe od te žene, jer ti si joj ubio oca, muža i njen narod, a i sama je donedavno bila u nevjerstvu! Eto, bojao sam se za tebe!'' Na ove riječi Poslanik je odgovorio sljedećom dovom dragome Allahu: ''Bože, Ti čuvaj Ebu Ejjuba kao što je on cijelu noć čuvao mene!'' [21]

Ebu Ejjubova briga za Muhammeda, alejhisselam, divan je primjer ljubavi i odanosti plemenitih ashaba prema mubarek Poslaniku, ali je ona, naravno, bila sasvim nepotrebna, jer su i onaj mubarek san i kasnije ponašanje hazreti Safije sve do njenog preseljenja na ahiret jasna potvrda kako njene duboke i iskrene vjere, tako i njene velike ljubavi prema svome mubarek suprugu.[22]

 

Poslanikove supruge

 

 

Po povratku u Medinu, Muhammed, alejhisselam, je tamo zatekao Džafera ibn Ebi Taliba koji se u međuvremenu, zajedno sa svim bivšim muslimanskim izbjeglicama, vratio iz Abisinije. Poslanik je bio izuzetno sretan, kako zbog ponovnoga susreta sa Džaferom nakon punih trinaest godina, tako i zbog susreta sa svojom suprugom Umm Habibom koja je tada imala oko tridesetpet godina. Iako je njihov brak već ranije bio punovažno zaključen preko zastupnika u Abisiniji, ipak su održali svadbeno veselje nakon kojeg se Umm Habiba uselila u sobu koja je za nju bila posebno izgrađena.

Dolazak Umm Habibe u mubarek Poslanikovu porodicu nije isuviše uzburkao odnose, jer su je, sa izuzetkom Aiše, sve ostale Muhammedove, alejhisselam, žene od ranije dobro poznavale, a Zejneba, Umm Selema i Sevda su oduvijek bile izuzetno bliske s njom. Ali, mlada i lijepa Safija za ostale mubarek poslanikove žene bijaše ozbiljnija kušnja. Dakako, kako smo do sada već govorili, sve su one redom bile iskrene vjernice koje nikada nisu prelazile granicu, ali je kod njih, baš zbog izuzetne ljubavi prema mubarek suprugu, uvijek postojao izvijestan stepen ljubomore koju u takvim prilikama uopće nije bilo moguće izbjeći. Tako je Safija jedno vrijeme bila predmet ljubomore, ali to nije dugo trajalo i ona je nakon toga bila od srca prihvaćena od svih ostalih majki vjernika, a naročito se lijepo slagala sa Aišom i Hafsom koje su joj po godinama bile najbliže.

No, ubrzo je Poslanikovim ženama stigla još jedna kušnja ljubomore, veća i po posljedicama ozbiljnija, jer su tim sevepom hazreti Aiša i hazreti Hafsa bile ukorene direktno putem Objave. Naime, u vrijeme nakon osvajanja Hajbera u Medinu je stigla mala karavana iz Misira koja je Muhammedu, alejhisselam, donijela odgovor vladara Mukavkisa na pismo kojim ga je on pozvao da primi islam. Već smo govorili da je Mukavkisov odgovor bio izuzetno ljubazan, ali i neodređen, pa nije sasvim jasno da li je on možda u svom srcu povjerovao[23] – ali je znano da javno nikada nije prihvatio islam. Karavana je uz odgovor na njegovo pismo, Muhammedu, alejhisselam, donijela i bogate darove od Mukavkisa: nekih hiljadu mjerica zlata, dvadeset haljina od skupocjenoga platna, mazge i magarce – što bijahu darovi svakako vrijedni, ali ni izbliza ne tako plemeniti i dragocijeni kao dvije ropkinje izuzetne ljepote koje je Mukavkis, kao krunu svega, darovao Poslaniku. Djevojke su bile rođene sestre, misirske kršćanke koje su se zvale Marija i Sirin. Mada su obje bile izuzetno lijepe, ipak je Marijina izraženija ljepota posebno zadivila Muhammeda, alejhisselam, pa ju je zadržao za sebe, dok je njenu sestru Sirin darovao Hasanu ibn Sabitu. Što se tiče njihovoga porijekla, stvari nisu sasvim jasne, budući da neki autori navode da su bile Koptkinje, a drugi da su bile perzijskog porijekla, sa mogućim primjesama i grčke krvi o čemu donosimo sljedeći citat:

... Marija, kršćanka iz Egipta (možda Koptkinja kao tvrde neki autori, a možda porijeklom Perzijanka, na što upućuje ime njezine sestre: Sirin. Drugi opet tvrde da joj je majka bila Grkinja; vjerojatno je da njezin otac bijaše Perzijanac, koji se oženio grčkom kršćankom u doba kad su Iranci zauzeli Egipat). Godine 7. H. ''veliki poglavar Kopta'' odgovorio je na jedno Poslanikovo pismo, poslavši mu različite darove, a među njima i ovu ropkinju. Poslanik je primio darove, a Marija je prigrlila Islam. Izvori u ovom slučaju ne govore o ženidbenoj ponudi. Marija je bila jedina, izuzevši Hatidžu, koja je rodila sina (Ibrahima), ali je i on vrlo rano umro. Njezino prilježništvo bilo je za robove velika dobrobit, jer je Poslanik izjavio: ''Ako ropkinja postane majka djeteta svoga gospodara, ona poslije gospodareve smrti biva automatski slobodna, ukoliko je on ranije nije oslobodio''. ...[24]

Iz ovoga citata vidi se da je Marija primila islam, što je najvjerovatnije učinila i njezina sestra Sirin, a dragi Allah najbolje zna.

Muhammed, alejhisselam, je Mariju smjestio u jednu kuću veoma blizu Džamije i tu je često posjećivao. Ali te njegove posjete su izazvale otvorenu ljubomoru njegovih žena, što je Mariji teško padalo. Zbog toga je Poslanik odlučio da ju preseli nešto dalje od njegovog doma. Njegove žene su ispočetka bile radosne zbog toga, ali su ubrzo uvidjele da su time, u stvari bile na gubitku, budući da je Muhammed, alejhisselam, i dalje redovno posjećivao Mariju, a veća udaljenost njene nove kuće značila je i njegovo duže odsustvo. Izgleda da je ljubomora najviše morila Aišu i Hafsu, koje su se međusobno dogovorile da Vjerovjesnika navedu da se udalji od Marije. Znajući njegovu osjetljivost, njih dvije su koordiniranim djelovanjem riječima i postupcima uticale na Poslanika do te mjere da se on u jednom trenutku čak zakleo da više nikada neće otići do Marije. Ali, ovakvim svojim djelovanjem Hafsa i Aiša su prešle granicu koju nikako nisu smjele preći i zato su morale biti ozbiljno ukorene. Naime, one su u svojoj velikoj ljubavi prema Muhammedu, alejhisselam, i ljubomori prema Mariji koja je iz te ljubavi proisticala, zaboravile da je on Allahov vjerovjesnik i da je stoga svaki njegov postupak, uz Kur'an, drugi valjani izvor Božijega Zakona ljudima. U tom smislu Poslanikova zakletva bila je nehotična zabrana samome sebi onoga što je dragi Allah dozvolio. Pošto je svako ljudsko mijenjanje Allahovoga vječnog Zakona apsolutno neprihvatljivo, pa makar to bio i Njegov vjerovjesnik, ubrzo je spuštena Objava, koja je ukorila Poslanika zbog te nehotične greške i veoma ozbiljno upozorila hazreti Aišu i hazreti Hafsu zbog onoga što su one učinile:

O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je. Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite; Allah je vaš Gospodar; On sve zna i mudar je. Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala, a Allah je to njemu otkrio, on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio. I kad je on s tim nju upoznao, ona je upitala: "A ko ti je to kazao?"; on je rekao: "Kazao mi je Onaj koji sve zna i kome ništa nije skriveno."

Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa vi ste bile učinile ono zbog čega ste se trebale pokajati. A ako se protiv njega udružite, pa Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti. Ako vas on pusti, Gospodar njegov će mu dati umjesto vas boljih žena od vas; odanih Allahu, vjernica, poslušnih Allahu, pokajnica, koje se Allaha boje, koje poste, udovica i djevojaka.

O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti. O vi koji niste vjerovali, danas se ne pravdajte, kažnjavate se samo za ono što ste zaslužili. O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo, na Dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno sa njim vjerovali; svjetlo njihovo će ići ispred njih i njihove desne strane. "Gospodaru naš", govoriće oni, "učini potpunim svjetlo naše i oprosti nam jer Ti, doista, sve možeš." 

O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi strog prema njima! Njihovo prebivalište biće Džehennem, a užasno je to boravište!

Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile i njih dvojica im neće ništa moći kod Allaha pomoći, i reći će se: "Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!" A onima koji vjeruju Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!" Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila. (66:1-12)

Prema mišljenjima mufesira (tumača časnoga Kur'ana) najveći dio ajeta ove sure Et-Tahrim (Zabrana), objavljeni su u vezi sa ovom urotom hazreti Aiše i hazreti Hafse. Ali, osim ove koju smo mi ovdje naveli postoji i drugačija predaja o povodu objavljivanja. Po ovoj drugoj verziji njih dvije su se bile dogovorile da mu, odvojeno jedna od druge, kažu kako mu se čuje zadah iz usta (a, baš na to je Poslanik naročito bio osjetljiv) zbog meda koji je on pojeo kod hazreti Zejnebe. Tom prilikom se Muhammed, alejhisselam, zakleo da više neće jesti meda, na što je bio ukoren zbog zabrane onoga što je dragi Allah dozvolio, a njegove dvije žene zbog urote i neistinite priče kojom su obmanule Poslanika.

Obje pomenute predaje, uz izvjesne varijacije, prisutne su u tefsirima,[25] a nama lično izgleda bližom istini predaja koju smo naveli, jer nam je teško povjerovati da bi čak dvije mubarek Poslanikove žene mogle sebi dozvoliti da svjesno lažu Allahovom vjerovjesniku o zadahu iz njegovih mubarek usta i to bez nekog značajnijeg razloga. A, što se tiče razloga ljubomore i njihove navodne želje da time učine jednu od svojih drugarica manje voljenom od strane njihovog zajedničkog mubarek supruga – pa poznato je kako je izvijestan osjećaj rivalstva i blage ljubomore bio neizbježan u međusobnim odnosima Poslanikovih žena, ali je još bolje poznata njihova duboka vjera koja ih je čuvala da nikada ne prelaze granicu. Stoga, ako su sve one, baš zbog te iskrene vjere, stalno živjele u lijepim odnosima, kako onda povjerovati da su se dvije od njih najedanput odlučile da spletkom i lažima poremete odnose Muhammeda, alejhisselam, sa jednom od svojih inoča i tako učine otvoreni grijeh čiju su težinu sigurno dobro znale?! Lakše je povjerovati da su one koordiniranim izljevima ljubomore zbog Poslanikove ljubavi i pažnje prema Mariji (koja je bila ropkinja, te imala drugačiji i nešto niži status od statusa supruge) uticale na njega da se zakune. Dragi Allah najbolje zna kako je bilo, ali je doista ovdje najmanje važno šta je to konkretno bilo što je navelo Poslanika da se zakune – bitno je to što su se hazreti Aiša i hazreti Hafsa bile urotile protiv njega i što su ga navele da sebi zabrani ono što je dragi Allah dozvolio. U tome je suština ovoga pitanja i razlog zbog kojega su one morale biti ukorene.

A, njima dvjema je, od silnoga bola i brige koju su osjećale kad su navedeni ajeti bili objavljeni, izgledalo kao da se čitav svijet na njih srušio, jer je dobro znano koliko su svi ashabi strahovali od toga da budu u negativnom kontekstu spomenuti u Kur'anu. Dakako, obje su se iz dna duše kajale zbog svoje lahkomislenosti i očitoga grijeha i, prema svemu onome što se o islamu zna, ne treba nimalo sumnjati u to da im je dragi Allah oprostio, a Njegova Riječ je u svemu konačna. Hvaljen i slavljen neka je Svemilosni, Samilosni, Koji prašta grijehe robova Svojih.

No, ljubomora ne bi jedina kušnja u odnosima unutar mubarek Poslanikove porodice koju je iznjedrilo vrijeme nakon osvajanja Hajbera. Naime, većina muslimana, a skupa s njima i mubarek Muhammedova, alejhisselam, porodica, sve do osvajanja Hajbera živjeli su jednim veoma skromnim životom. Malo ko od muhadžira je mogao sa sobom u Medinu donijeti značajnijega bogatstva, dok su ensarije dosta od svojih imetaka trošili na pomaganje muhadžirske braće, tako da je broj istinski bogatih muslimana u Medini bio mali. Poznate su predaje o tome da se u Poslanikovome domu znalo desiti da se danima ne pali vatra kako bi se nešto na njoj ispeklo ili skuhalo,[26] da su hazreti Fatima i hazreti Ali znali naporno raditi po čitav dan da bi zaradili koju koricu hljeba i sl. Dakle, manje više svi muslimani do osvajanja Hajbera prilično su skromno živjeli. No, nakon Hajbera materijalno stanje onih što su išli u taj pohod i učestvovali u raspodjeli izuzetno bogatoga plijena, znatno se popravilo.

Ali, novo stanje je novopečenim bogatašima bilo istinska i ozbiljna kušnja, jer časni Kur'an i Sunnet Muhammeda, alejhisselam, u pogledu materijalnih bogatstava na ovome svijetu, jasno poručuju da islam, iako naučava srednji put i kaže da se ne smije zaboraviti vlastiti udio na dunjaluku, ipak jasno preferira ahiret, stalno podsjećajući čovjeka da se sigurno mora vratiti svome Gospodaru u okrilju budućega svijeta, svijeta koji je vječan i bolji od prolaznoga dunjaluka, koji je opet samo igra i zabava, a život njegov jedna vrsta sna.[27] U tom smislu istinski vjernik mora se truditi da u njegovom srcu bude vjera i ljubav prema dragome Bogu i Njegovome poslaniku, a materijalno bogatstvo da mu bude samo u rukama – da ga koristi za umiljavanje dragome Allahu putem finansiranja dobročinstava i sebi (podmirenje vlastitih potreba i potreba svoje porodice) i drugima (zekat, sadaka i svi oblici činjenja dobra drugim ljudima i Allahovim stvorenjima općenito). Niti jedna od ove dvije vrste dobročinstva ne smije biti zanemarena:

Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan. A ako moraš od njih glavu okrenuti, jer i sam od Gospodara svoga milost tražiš i njoj se nadaš, onda im barem koju lijepu riječ reci. Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao, Gospodar tvoj pruža obilnu opskrbu onome kome hoće, a i ograničava je, jer zna i vidi robove Svoje. (17:26-30)

Poruka je jasna: čovjek ne smije biti niti škrtac stisnute ruke i kamenog srca koji sve što mu je dato želi gomilati samo za sebe, niti nezahvalni rasipnik koji odbacuje nafaku koju mu Gospodar daruje, jer odbacivati dar dragoga Allaha može biti, neuzubillah, čin nedostatka poštovanja i zahvalnosti prema Opskrbitelju.[28]

Dakle, materijalno bogatstvo na ovome svijetu nije nešto što je samo po sebi loše. Naprotiv, ono je čovjeku blagodat, ali samo ako je u njegovim rukama (a ne u srcu) i ako se troši na putu dragoga Allaha. Koliko će čovjek ostaviti sebi, a koliko trošiti u svrhe na Allahovom putu, prepušteno je njemu lično – da on samostalno odredi šta mu je potrebno što će zadržati, a šta višak koji će podijeliti:

... I pitaju te koliko da udjeljuju. Reci: "Višak!" Eto, tako vam Allah objašnjava propise da biste razmislili. (2:219)

U dijeljenju je prednjačio, naravno, Muhammed, alejhisselam, koji je sebi i svojoj porodici iz bogatstava, koja su mu dolazila, ostavljao ne isuviše mnogo iznad onoga što je nužna životna opskrba. Prenosi se tako od hazreti Alija ibn Ebi Taliba kako je Muhammed, alejhisselam, ''ovaj svijet samo grickao krajevima zubiju''.[29] Poznato je i predanje (hadis) da je, kad mu je Džibril bio donio nepresušnu haznu od dragoga Allaha da je po volji troši na dunjaluku i rekao da njenim trošenjem neće nimalo umanjiti svoju ahiretsku nagradu, Muhammed, alejhisselam, ipak odabrao skroman život na ovome svijetu. Isto tako, kada mu je jedne prilike hazreti Omer predložio da sebi dozvoli malo više komocije kako to čine grčki i perzijski vladari i velikodostojnici, odgovorio je da su oni požurili sa dobrima na ovome svijetu, davši hazreti Omeru, a i svima nama, jasnu poruku o pohvalnosti skromnoga života na ovom svijetu kako bi se tako učvrstio položaj i uvećala blagodat na budućem vječnom svijetu.[30]

Primjera o Muhammedovoj, alejhisselam, iznimnoj darežljivosti i skromnosti u ličnom životu ima doista mnogo, no i navedeni su sasvim dovoljni. Dakako, i sve njegove mubarek supruge su ga u tome slijedile i mu'minski strpljivo podnosile osjetno oskudan život, ali su one nakon osvajanja Hajbera, pod uticajem silnoga blaga koje se najedanput slilo u Medinu, ipak malo po malo počele od njega tražiti sve više i više. Isprva to Poslaniku nije predstavljalo poseban problem, ali mu je, kako je vrijeme proticalo, bilo sve teže da zadovoljava njihove narasle apetite. To mu je teško padalo, a još teže mu je padalo to što su one počele iskorišćavati njegovu blagost i popustljivost i sve slobodnije se prema njemu ophoditi. Kada se tome dodaju i sve češći izražaji ljubomore, čiji vrhunac bijaše pomenuti slučaj sa hazreti Hafsom i hazreti Aišom, jasno je da odnosi u Poslanikovom domaćinstvu nisu bili na onome nivou na kom su morali biti. To je uočio hazreti Omer i pokušavao je da utiče na svoju kćerku Hafsu plašeći je mogućnošću da bi se Muhammed, alejhisselam, mogao od nje razvesti zbog njezinog isuviše slobodnog ponašanja, koje se graničilo čak i sa nedovoljnim poštovanjem prema Allahovom vjerovjesniku, ali ona nije ozbiljno shvatala njegove riječi. Poput, Hafse ni ostale Poslanikove supruge nisu primijetile da su sebi dale isuviše slobode i prevršile mjeru, pa je došlo vrijeme da zbog toga budu opomenute. Tako je Muhammed, alejhisselam, svim svojim ženama rekao da ne želi vidjeti nijednu od njih čitavih mjesec dana i povukao se u natkriveni trijem, jedini prostor njegove kuće koji ne bijaše u sastavu prostorija neke od njegovih supruga. Tek tada su se njegovim mubarek suprugama otvorile oči. Vidjele su koliko su pogriješile i osjećale veliku tugu, neizvjesnost i strah da se Poslanik od njih ne razvede. Njihov strah su pojačavali i ajeti Kur'ana koji su baš u to doba bili objavljeni i koji su se, osim na Hafsu i Aišu zbog njihove urote, odnosili i na sve njih:

Ako vas on pusti, Gospodar njegov će mu dati umjesto vas boljih žena od vas; odanih Allahu, vjernica, poslušnih Allahu, pokajnica, koje se Allaha boje, koje poste, udovica i djevojaka. (66:5)

Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile i njih dvojica im neće ništa moći kod Allaha pomoći, i reći će se: "Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!" A onima koji vjeruju Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!" Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila. (66:10-12)

Da li Muhammedovo, alejhisselam, odvajanje od svojih žena znači i skoru rastavu od njih? – Ovo pitanje nije samo mučilo mubarek majke vjernika, već i sve muslimane. Svi su bili zabrinuti kako će se to završiti jer su svi Poslanikovu bol shvatali kao svoju, a naročito je bio zabrinut hazreti Omer, koji je to bio predosjetio i upozoravao svoju kćerku. No, baš njegovim sevepom mnogima je pao teret sa srca:

... Medinom su se raširile vijesti da se on (Poslanik) razveo od svojih žena, i to je te noći doprlo do ušiju Omerovih. U zoru je kao i obično, otišao u Džamiju, ali je Poslanik otišao na svoju verandu odmah nakon obavljena namaza, prije nego što mu se Omer obratio. Omer je otišao kod Hafse i našao je u suzama. ''Zašto plačeš,'' upitao ju je i dodao prije no što je stigla da odgovori: ''Zar ti nisam rekao da će se ovo desiti? Je li se Božiji Vjerovjesnik razevo od tebe?'' ''Ne znam,'' rekla je, ''sjedi tamo sam na onoj verandi.'' U nju se ulazilo iz Džamije, u koju se Omer sada vratio. Tu se okupila grupa ljudi, koji su sjedili oko mimbera. Neki od njih su plakali. Omer je s njima posjedio neko vrijeme pa, svladan osjećajima, ode do vrata verande gdje je stajao crni abisinski mladić, sluga Poslanikov. ''Zamoli za dozvolu da uđe Omer,'' reče on mladiću, koji uđe i odmah potom izađe s riječima: ''Spomenuo sam te, ali je on šutio.'' Omer se vrati tamo gdje je sjedio. Onda ponovo ode i upita može li ući i ponovo mu bi rečeno da Poslanik nije odgovorio. Ovo se ponovi i po treći put. I upravo kad se Omer okrenuo da ode, mladić mu doviknu da je Poslanik rekao da može ući. Omer uđe i nađe ga opruženog na prostirci od rogoza. Na njegovim leđima, koja su dijelom bila nepokrivena, vidjeli su se utisnuti tragovi prostirke na kojoj je ležao. Kožni jastuk, napunjen palminim vlaknima, stajao je sa strane i na njega je bio oslonjen. Pogled mu je bio oboren, a kada je Omer ušao nije ga ni pogledao. ''Božiji Vjerovjesniče,'' upitao je Omer, ''jesi li se ti razveo od svojih žena?'' Poslanik je ispravio pogled prema Omeru. ''Ne, nisam,'' odgovorio je. ''Allahu ekber!''; uzviknuo je Omer, glasom koji se mogao čuti u svim susjednim kućama. Umm Selema je kasnije pričala: ''Plakala sam, i kad bi mi došao neko i pitao me, 'Je li se Božiji Vjerovjesnik razveo od tebe?'; odgovarala sam: 'Ne znam, tako mi Boga.' Ovo je trajalo sve dok Omer nije otišao kod Poslanika. Čuli smo njegov tekbir – bile smo u svojim stanovima – i znale da je Božiji Poslanik odgovorio na njegovo pitanje: 'Ne!''' U stvari, svi oni su imali samo jedno pitanje na umu, i znali su da je Omer time naročito bio zaokupljen radi svoje kćerke. ''Stajao sam tu,'' pričao je Omer, ''suosjećajući sa Poslanikom na svoj način i tada sam mu rekao: 'Mi Kurejšije smo navikli da vladamo nad našim ženama, a kad smo se preselili u Medinu, došli smo kod ljudi nad kojima vladaju njihove žene.''' Opazio je nadolazak osmijeha na Poslanikovom licu, te je nastavio da mu priča o onome što je ranije rekao Hafsi u vidu upozorenja, a Poslanik se ponovo nasmiješio, nakon čega se okuražio da sjedne. I ovog puta ga je pogodila oskudnost sobe – prostirka na podu, tri kožna jastučića, i ništa više. Napomenuo je da bi Poslanik sebi mogao dozvoliti više udobnosti, i kao suprotnost spomenuo Grke i Perzijance, ali ga je on prekinuo riječima: ''Zar gajiš takve sumnje sine Hattabov? Oni su sa dobrim stvarima požurili na ovom svijetu.'' ...[31]

Iz primjera hazreti Hafse i hazreti Umm Seleme vidimo koliko su majke vjernika bile ožalošćene zbog svojih nepromišljenih postupaka kojima su stavile jednu bolnu sjenu na svu ljepotu i harmoniju bračnoga života sa mužem kojeg su, kao istinske vjernice, voljele više nego same sebe. Saznanje da ova sjena nije ugrozila njihov mubarek brak svakoj od njih bijaše olakšanje neizrecivo velikog značaja, ali su one ipak morale pretrpjeti, kao odgojnu mjeru, čitavih mjesec dana odvojenosti od Muhammeda, alejhisselam. Osim toga, morale su ''jednom za svagda'' naučiti da njihov mubarek suprug ne može i ne smije biti u cjelosti posvećen nikome i ničemu drugome do dragom Allahu, jednome i jedinome Bogu, te da mu ova činjenica i njegove mnogobrojne vjerovjesničke obaveze uopće ne ostavljaju prostora da ikoliko bude zaokupljen time da njima ''skida zvijezde sa neba''. Majke vjernika su, dakle, morale shvatiti kako neizmjerna čast statusa Muhammedove, alejhisselam, mubarek supruge svaku od njih obavezuje da Poslaniku mora biti pomoć i podrška, a nikako ne smetnja i prepreka na putu dragoga Allaha.[32] Upravo zbog toga one su morale da se odluče – ako hoće ukrase i ljepote dunjaluka, onda ne mogu ostati u braku sa mubarek Vjerovjesnikom i dalje ga uznemiravati svojim materijalnim željama; a ako hoće Allahovo zadovoljstvo i Njegovu nagradu, onda moraju biti strpljive, skromne i zadovoljne sa onim šta im i koliko njihov muž može dati:

O Vjerovjesniče, reci ženama svojim: "Ako želite život na ovome svijetu i njegov sjaj, onda se odlučite, daću vam pristojnu otpremu i lijepo ću vas otpustiti. A ako želite Allaha, i Poslanika Njegova, i onaj svijet, pa, Allah je, doista, onima među vama koji čine dobra djela pripremio nagradu veliku." (33:28,29)

Kada je, nakon što je istekao mjesec dana, Muhammed, alejhisselam, svojim suprugama citirao ove kur'anske ajete, svaka od njih je, bez ikakve rezerve, odgovorila da želi dragoga Allaha i Njegovog vjerovjesnika. Tako je, milošću dragoga Allaha, ova stvar, na veliku radost svih muslimana, sretno okončana.

Ti nisi vjernik

U mjesecima nakon osvajanja Hajbera iz Medine je organizirano nekoliko ratnih pohoda protiv neprijateljskih beduinskih plemena. Detaljnije kazivanje o svakom od ovih pohoda, kao i ulaženje u ostale slične detalje vezane za ovosvjetsku etapu mubarek života Muhammeda, alejhisselam, već spada u domen ozbiljnoga historijskoga istraživanja u što se mi zbog nedovoljnoga znanja uopće ne možemo upuštati,[33] već ćemo samo, ako dragi Allah dadne, pomenuti jedan poučan događaj u čijem središtu bijaše mlađahni Zejdov sin Usama.

Židovi iz Fedeka uputili su molbu Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, da ih zaštiti od stalnih pljačkaških prepada plemena Benu Murra koji su živjeli u njihovom susjedstvu. Obzirom da su ovi Židovi nakon Hajbera postali muslimanskim podanicima i da su uredno plaćali godišnji danak na koji su se obavezali, obaveza muslimanima bila je da ih zaštite od svake opasnosti.[34] Tako je protiv njihovih neprijatelja iz Medine odaslana grupa od tridesetak boraca. Međutim, pokazalo se, na žalost, da je bilo isuviše malo boraca, pa su oni većinom postali šehidi i nisu uspjeli ostvariti svoj zadatak. Uvidjevši ovu pogrešku, Poslanik je u novi pohod poslao vojsku od dvije stotine boraca među kojima je bio i hazreti Zejdov sedamnaestogodišnji sin Usama. U okršaju beduini su izgubili dosta ljudi i bezglavo se dali u bijeg. Obzirom da je neprijatelj bio potučen do nogu i da je prije bitke bilo izdato naređenje da se vojska nikako ne rasipa – već svi mudžahidi moraju ostati čvrsto jedni uz druge, muslimanski borci su odustali od daljnjeg progona. Ali, Usama bijaše izuzetak. Pošto mu je to bila prva ozbiljna bitka gorio je od želje da se dokaže a uz to mu se tokom borbe jedan neprijateljski borac narugao da je premlad, pa je Usama krenuo sam da ga progoni kroz pustinju. Uspio ga je stići i u direktnom dvoboju oboriti na zemlju. U tom trenutku Murrija je izgovorio šehadet, ali ga je Usama ipak usmrtio. U međuvremenu svi muslimanski borci i njihov zapovjednik na ovom pohodu Galib ibn Abdullah bijahu u velikoj brizi za Usamom, jer je bila općepoznata naročita Poslanikova ljubav prema Zejdovom sinu. Kada se Usama, čitav sahat nakon akšama, vratio u logor svima je pao veliki kamen sa srca. Mladić im je rekao o onome što se desilo i tada dobio prvi moralni šamar zbog svoga nepromišljenoga postupka, jer su ga njegovi drugovi, svi redom ozbiljno prekorili zbog toga što je ubio čovjeka nakon izgovorenoga šehadeta. Usama se pokajao i žestoko postidio tako da na povratku nije mogao haman ništa ni jesti ni piti. Ali, najteže mu je od svega bilo šta će na sve to kazati Muhammed, alejhisselam. Kada se konačno susreo sa Poslanikom i rekao mu šta se desilo, Usama se pokušao opravdati time da je beduin šehadet izgovorio bez iskrenoga uvjerenja, samo zato da bi sačuvao svoj život. Ali, tada je dobio još teži moralni šamar kroz Poslanikove mubarek riječi koje su, i pored blagoga tona kojim su bile izgovorene, poput britke sablje prošle kroz Usamino srce: ''I tako si ti otvorio njegovo srce da bi saznao da li je on istinu rekao ili slagao!'' Tako je mladi Zejdov sin, a sa njim i svi mi skupa, dobio jednu izuzetno značajnu pouku o tome da musliman nikada ne smije potcijeniti bilo kakav izražaj vjere koji vidi kod neke druge osobe i da nikoga ne smije po svome vlastitome osjećaju i nahođenju smatrati neiskrenim vjernikom ili munafikom sve dotle dok je vanjsko, tj. vidljivo ponašanje dotične osobe u granicama Kur'ana i Sunneta. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je o tome jasno rekao – da niko od nas ne može zaviriti u nečije srce i da mi o drugima sudimo isključivo na osnovu njihovoga vanjskoga ponašanja. U ovom smislu mora se smatrati muslimanom svakoga onoga kod koga se može vidjeti prisustvo svih onih uvjeta (šartova) što ih je islamski akaid (nauka o vjerovanju) definisao kao imanske šarte (vjera u jednoga Boga – dragoga Allaha, u Njegove meleke, u Njegove objavljene Knjige, Njegove odaslane vjerovjesnike i poslanike, u Sudnji Dan i u kader (sudbinu) da se sve dobro i zlo zbiva isključivo sa znanjem dragoga Allaha i po Njegovom dopuštenju i odredbi); i kao islamske šarte (šehadet, namaz, zekat, post u mjesecu ramazanu i hadž). Između raznih hadisa koji o ovome govore, za ovu priliku, priređujemo predaju koju prenosi Enes ibn Malik, a bilježi je Buhari, u kojoj Muhammed, alejhisselam, između ostaloga, jasno kaže:

''Ko svjedoči da nema drugoga božanstva već da samo Allah jeste (šehādet), klanja namaz onako kako ga mi klanjamo, okreće se prema kibli kojoj se mi okrećemo, i kolje životinje onako kako ih mi koljemo, njihova krv i imovina za nas su sveti, i samo ćemo im se iz opravdanih razloga miješati, a konačan sud o njima je kod Allaha.''

Na isto upozorava i plemeniti Kur'an:

O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: "Ti nisi vjernik!" - kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti! I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite. (4:94)

Prema tefsiru Muhammeda El-Gazalija ovi su ajeti objavljeni baš povodom Usaminog postupka.[35] Možda postoji mogućnost da se ovaj ajet odnosi na neki drugi slučaj kada su neki muslimani negirali istinitost izražaja pripadnosti islamu ljudi protiv kojih su se netom borili (a to su činili iz pritajenog straha da će im izmaći ratni plijen na koji gube pravo ako protivnik primi islam), ali to i ne izgleda naročito bitnim jer je poenta u tome da musliman ne smije, pogotovo ne iz nekog koristoljublja, lične sujete i mišljenja, proglašavati nekoga drugoga iskrenim, manje iskrenim ili neiskrenim vjernikom. Koliko je neko iskren u svome srcu – to poznaje samo dragi Allah i On će mu prema njegovom istinskom stanju i djelima dati milosrdnu nagradu ili pravednu kaznu, a čovjekovo je da o drugome sudi, kako reče Resulullah, Muhammed, alejhisselam, samo po njegovom vanjskom i vidljivom djelovanju i ponašanju.

Naravno, Usama je učinio iskreno pokajanje zbog grijeha koji je učinio i naučio svoju lekciju, tako da se ubuduće dobro čuvao da opet u tome ne pogriješi. A, svima nama, kako to već rekosmo, ostaje pouka da svakoga onoga ko svjedoči jednost dragoga Allaha i poslanstvo Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ne smijemo smatrati nikako drugačije nego bratom muslimanom, pa čak i u onom slučaju kada on ne izvršava nijednu od ostalih islamskih obaveza, jer je mnogoboštvo (pridruživanje dragome Bogu druga) jedini grijeh koji dragi Allah sigurno neće oprostiti onome ko na Sudnji Dan dođe njime opterećen – sve ostale grijehe će dragi Allah, onome kome On bude htio, oprostiti:

Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan. (4:116)

Dakako, navedeni ajet nikako ne smije biti shvaćen kao dopuštenje ljudima da imaju pravo ne izvršavati islamske obaveze (namaz, zekat, post i ostale). Naprotiv, samo iskreno svjedočenje i izvršavanje svih imanskih i islamskih šarta čovjeku može, ako dragi Allah da, osigurati spas zbog toga što u gornjem ajetu dragi Allah jasno kaže da će sve grijehe osim širka oprostiti ne svakome već samo onome kome On to bude htio. Dakle, stvar je sasvim jasna: pametno postupa samo onaj ko se na dunjaluku trudi umiljavati dragome Allahu putem iskrene predanosti i robovanja Njemu, te pokornosti Njemu i Njegovom poslaniku kroz slijeđenje Kur'ana i Sunneta. A, onaj ko smatra da mu je dovoljan samo šehadet sam sebe dovodi u ogromni rizik, i to prvo jer mu je bez iskrenoga slijeđenja Kur'ana i Sunneta mnogo, mnogo teže sačuvati se od skrivenoga širka u raznim njegovim oblicima u kojima se javlja;[36] i drugo jer nikako ne može biti siguran da će baš on biti među onima kojima će dragi Allah htjeti da oprosti sve grijehe osim širka – zar se čovjek smije sa ovim igrati!?

Lično se maksimalno truditi na umiljavanju dragome Bogu kroz iskreno svjedočenje i izvršavanje svih imanskih i islamskih šarta, i kroz slijeđenje Kur'ana i Sunneta, a nikome ko javno očituje šehadet ne negirati pripadnost islamu (već sud o njegovoj vjeri prepustiti dragome Allahu) i prema njemu se tako ponašati – to je ono na šta naša malenkost na ovome mjestu želi podsjetiti, a dragi Allah najbolje zna. Njemu neka je sva slava i hvala.

Naknadna umra

 

 

Kada je istekao period od godinu dana nakon potpisivanja ugovora na Hudejbiji Muhammed, alejhisselam, je krenuo iz Medine da obavi Umru. Pratili su ga svi oni koji su išli i prošle godine, naravno osim onih koji su u međuvremenu preselili na ahiret, a pridružio im se i jedan broj novih ljudi. Tako je u njegovom društvu bilo, osim žena i djece, oko dvije hiljade muškaraca. Sa sobom su poveli oko šezdeset kurbana. Ugovor sa Hudejbije ih je obavezivao da sa sobom nose samo sablje i putničko naoružanje, ali je Poslanik, prema nekim izvorima, ipak sa sobom ponio i teško naoružanje za slučaj ako bi Kurejšije iznevjerile zadatu riječ.[37] Naravno, Muhammed, alejhisselam, ovo oružje nije unio u Meku, već ga je ostavio u mjestu Je'džedž nedaleko od svetoga područja gdje je ostavio dvije stotine ljudi da ga čuvaju, a sa ostalima je ušao u Meku noseći samo, saglasno sporazumu, putničko oružje i sablje u koricama.

Čim su Kurejšije saznali da je Muhammed, alejhisselam, stigao na rub svete zone Meke, oni su se povukli na okolna brda odakle su promatrali ulazak muslimana u Meku i njihovo obavljanje obreda Umre. Muhammed, alejhisselam, i njegovi drugovi su ušli u stanje ihrama u Zul Hulejfi i onda su svečanim hodom krenuli ka Mesdžidul-haramu. Poslanik je predvodio hodočasnike jašući na Kasvi i učeći mubarek riječi telbijje kojima se hodočasnici prilikom obavljanja Hadža i Umre odazivaju dragome Allahu na Čiji su poziv došli zijaretiti Njegovo sveto mjesto: ''Lebbejkellahumme lebbejk (Odazivam Ti se Bože, odazivam), lebbejke la šerike leke lebbejk (Odazivam Ti se, Ti nemaš druga, odazivam), innel hamde ven-ni’mete leke vel mulk (Tebi je hvala i tvoja je blagodat i vlast), la šerike lek (Ti druga nemaš)!'' Svi hodočasnici su za Poslanikom učili telbijju i svi su, slijedeći njegov primjer, gornjim dijelom ihrama pokrili lijevo rame, a desno ostavili otkrivenim. Kada je došao do Kabe, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je sa poštovanjem dotakao (ili poljubio) sveti crni kamen Hadžerul-esved, da bi potom pješice obavio sedam tavafa (obilazaka) oko Kabe, počevši svaki obilazak sa dodirom Hadžerul-esveda. Pošto je znao da ih Kurejšije pažljivo gledaju i da se među sobom izruguju navodnoj slabosti muslimana koje je ''iscrpila jesribska groznica i izmorio naporni put kroz pustinju'', Poslanik je u prva tri obilaska oko Kabe žurno prelazio dionicu od Hadžerul-esveda, preko Iračkog ugla, Hidžra i Sirijskog ugla sve do Jemenskog ugla. Kada bi dotakao Jemenski ugao već bi bili Kabom zaklonjeni od kurejšijskih pogleda, pa bi dionicu od Jemenskog ugla do ugla sa Hadžerul-esvedom prešli lagahnim korakom. Tako su na najbolji način opovrgnuta kurejšijska izrugivanja, a i oni sami su bili pod velikim dojmom pogleda na ljude koji nakon tako dugačkog i napornog puta imaju snage žurno obilaziti oko Kabe. Muhammed, alejhisselam, je iz samilosti prema svojim drugovima ovako postupio samo u prva tri obilaska oko Kabe, dok je preostala četiri obavio uobičajenim lagahnim hodom u cjelini. Nakon obavljenog tavafa Muhammed, alejhisselam, je klanjao dva rekata namaza kod kamena na kojemu je stajao Ibrahim, alejhisselam, (Mekami-Ibrahima), da bi potom, prethodno se napivši Zem Zem vode, krenuo na Saffu odakle je započeo obred Sa'ja. Sedam puta su obišli dionicu između Saffe i Merve i kada su se nakon sedmoga obilaska našli na Mervi, tu su zaklali svoje kurbane. Na kraju su jedni drugima obrijali glave i tako okončali obavljanje obreda Umre. Čim su završili obrede, Muhammed, alejhisselam, je poslao grupu od dvije stotine ljudi na Je'džedž da zamijene svoje drugove koji su tamo ostali čuvati oružje da bi i oni obavili Umru. Nakon što je i to obavljeno, Poslanik se vratio u Mesdžidul-haram gdje je namjeravao ući u Kabu, ali kada je od Kurejšija zatražio njene ključeve, oni mu ih odbiše dati jer ulazak u Kabu ne spada u tradicionalne obrede Hadža i Umre. No, radost Kurejšija što su tako mogli napakostiti Muhammedu, alejhisselam, bila je veoma kratkoga daha, jer sve ono što se toga dana zbivalo u Meki bila je velika moralna pobjeda muslimana. Kurejšije su to dobro znali i bilo im je krivo, a vrhunac je bio kada su u vrijeme podne namaza vidjeli Bilala na krovu Kabe kako uči ezan. Pogled na ''crnoga abisinskoga roba'' kako ništa manje nego sa krova Kabe izgovara riječi svjedočenja jednosti dragoga Boga i poslanstva Njegovoga vjerovjesnika, protiv čega su se oni svim silama godinama žestoko borili, Kurejšije je žestoko razljutio, ali nisu imali nikakvoga načina da to spriječe. Tada su jako zažalili što su uopće potpisivali ugovor na Hudejbiji koji im je, samo prije godinu dana, izgledao tako povoljnim.

Ali, nisu se sve Kurejšije osjećale tako ogorčeno. Neki od njih su bili pod jakim dojmom ogromne duhovne energije koja je isijavala iz hodočasnika. Gledajući sa okolnih brda dvije hiljade ljudi koji ujedinjeni kao jedan smjerno za Poslanikom izvršavaju obrede Umre i slušajući gromke pokliče telbijje koji se stapaju u jedan glas, sve Kurejšije su, htjeli to ili ne, vjerovatno u srcima osjetili tu duhovnu snagu. Oni među njima koji sebi dopustiše da ih nadvladaju osjećaji neprijateljstva i mržnje prema Muhammedu, alejhisselam, odbaciše taj unutarnji zov, ali je on ostao u srcima ostalih Kurejšija. Tako se neka od kurejšijskih srca približiše islamu.

Ovakvi osjećaji su bili ponajviše izraženi kod Abbasove svastike Mejmune kćeri Harisove iz plemena Amir koja je tada u svom srcu prelomila odluku da primi islam. U to doba je imala dvadeset i šest godina[38] i, pošto je bila hudovica, željela je da se uda za nekog čestitog vjernika. Nije nam poznato da li je činjenica da je njena polusestra od iste majke Zejneba kćerka Huzejmina, ''Majka siromaha'' bila udata za Muhammeda, alejhisselam, utjecala na to da Mejmuna ovlasti Muhammedovog, alejhisselam, amidžu Abbasa, čija je žena Ummul-Fadl bila njena rođena sestra, da pokuša ugovoriti brak sa Poslanikom, ali je znano da je Abbas to uradio. Naime, on nije bio sa ostalim Kurejšijama na okolnim brdima već je sva tri dana proveo u Meki u društvu Muhammeda, alejhisselam, i u tom periodu mu ponudio da oženi Mejmunu. Poslanik je na ovaj prijedlog pristao i tako je ovaj brak formalno zaključen iako je Muhammed, alejhisselam, tada još bio u stanju ihrama. Ovo je još jedna pouka za sve muslimane jer pravila vezana za stanje ihrama isključuju intimne odnose između supružnika, a ne sklapanje ugovora između muška i ženska, pa makar to bio i bračni ugovor. Dakako, ni do kakve intime između mubarek Poslanika i njegove nove supruge nije došlo sve dok on, nako obavljene Umre, nije izašao iz ihrama.

Abbas ne bijaše jedini od Mekelija koji je sišao sa brda i kontaktirao sa muslimanima. On je, istina, bio jedan od rijetkih koji je mogao javno provesti sva tri dana u Meki pošto su mu pripadnost islamu zbog njegovoga velikoga ugleda Kurejšije tolerisale, ali je bilo i drugih ljudi iz Meke, što prikrivenih muslimana, što onih čija su srca naginjala islamu i koji su održavali prisne veze sa svojim muslimanskim rođacima, koji su na ovaj ili onaj način silazili sa brda i družili se sa muslimanima. Tako je došlo do mnogih radosnih susreta, jer se neke bliske osobe nisu godinama vidjele. I muhadžiri su mogli da donekle ublaže osjećaj nostalgije s obzirom da su tokom ta tri dana mogli obići svoje stare kuće i draga mjesta u Meki.

Na kraju trećega dana predstavnici Kurejšija Suhejl i Huvejtib dođoše do Poslanika i zatražiše od njega da, saglasno ugovoru, napusti Meku. Muhammed, alejhisselam, je, dakako, dobro znao svoje ugovorne obaveze i nije mu ni na pamet palo da ih prekrši, ali je, vidjevši pozitivnu atmosferu koja je bila prisutna u protekla tri dana i koja je malo otopila led u odnosima između muslimana i Kurejšija, poželio da se ti odnosi još više poboljšaju, pa je predložio Suhejlu i Huvejtibu da mu bude dopušteno da još malo ostane kako bi u Meki organizirao veliku gozbu i slavlje povodom svoje ženidbe hazreti Mejmunom na koju bi bili pozvani i sve Kurejšije. Muhammed, alejhisselam, je dobro procijenio da bi opuštena atmosfera tokom gozbe i zajedničke svečanosti još više približila kurejšijska srca islamu, ali je baš to, izgleda, bilo ono čega su se Kurejšije i plašile tako da su oni odbili tu ponudu. Dobivši negativan odgovor na svoj prijedlog Muhammed, alejhisselam, je odmah obznanio hodočasnicima da do večeri svi moraju napustiti Meku. Zbor je zakazan u mjestu Seref koje se nalazi nedaleko od Et-Ten'ima i izvan je granica svetoga područja. Tako su svi muslimanski hodočasnici prije nastupa noći napustili Meku i okupili se u Serefu. Jedino je Poslanikov sluga Ebu Rafia ostao u Meki sa zadaćom da dovede hazreti Mejmunu. Ebu Rafia je sačekao u Meki koliko je trebalo Mejmuni da se spremi i onda je doveo do Serefa gdje ih je Muhammed, alejhisselam, čekao i odatle su svi zajedno krenuli za Medinu. Ali, hazreti Mejmuna ne bijaše jedina osoba iz Meke koja je tada napustila ovaj sveti grad i sa Poslanikom otišla za Medinu. Hazreti Hamzina kći Umara je sa svojom majkom Selmom, kojoj Ummul-Fadl bijaše polusestra, živjela u Abbasovoj kući. Tokom trodnevnog boravka u Meki hazreti Ali je predložio Poslaniku da povedu Umaru sa sobom da hazreti Hamzina kćerka ne bi živjela među idolopoklonicima. Muhammed, alejhisselam, i Abbas se složiše sa ovim prijedlogom i tako je Umara bila smještena u nosiljku hazreti Fatime, koja je takođe bila na hodočašću, i skupa sa njom otišla u Medinu.

Tako su muslimani uspjeli ući u Meku i u njoj obaviti obred Umre čime se ispunilo obećanje dragoga Allaha prikazano u snu što ga je Resullulah, Muhammed, alejhisselam, usnio malo više od godinu dana ranije i koje je ovjekovječeno u časnome Kur'anu:

Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete, sigurno, u Časni hram ući sigurni - ako Allah bude htio - neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao i zato vam je, prije toga, pobjedu blisku dao. On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok! (48:27,28)

Po dolasku u Medinu Umara je boravila u hazreti Alijevoj i hazreti Fatiminoj kući. Međutim, pravo na starateljstvo nad hazreti Hamzinom kćeri osim Alija polagali su Džafer i Zejd. Njih trojica svoj spor iznesoše pred Muhammeda, alejhisselam, i pri tome podastriješe svaki svoje argumente. Ali je govorio da on ima pravo da bude staratelj Umari zato što je ona kćerka njegovog amidže i što je njegovim sevepom i u društvu sa njegovom ženom došla iz Meke. Džafer je takođe iznio argument da je Umara kćerka njegovog amidže, ali je dodao i to da je njegova žena Esma sestra Umarine majke. A, Zejd se pozivao na činjenicu da ga je Muhammed, alejhisselam, prilikom bratimljenja muhadžira i ensarija odmah po dolasku u Medinu pobratimio sa hazreti Hamzom,[39] pa je on nakon Hamzinoga šehadeta upravljao svim poslovima vezanim za njegovu porodicu. Naravno, sva trojica su imali snažne argumente i Muhammed, alejhisselam, ih je sve pohvalio zbog njihove brige i čestitosti, a kada se uvjerio da su svi zadovoljni i da niko od njih trojice neće osjećati gorčinu ako mu bude odbijen zahtjev za starateljstvo, donio je odluku u korist Džafera jer je, kako je rekao, majčina sestra kao i majka pa uz nju kćerka treba da bude. Tako se Umara preselila kod hazreti Džafera, ali ne zadugo jer ju je ubrzo nakon toga Poslanik udao za svoga pastorka Selemu, sina majke vjernika Umm Seleme, čiji je otac Ebu Selema bio sin hazreti Hamzine sestre Berre.[40]

Allahova sablja

Nedugo nakon hazreti Mejmunine udaje za Muhammeda, alejhisselam, njezin sestrić Halid ibn Velid u Meki usni san u kojemu vidje sebe kako boravi na nekoj potpuno jalovoj zemlji, zatvorenoj sa svih strana tako da ni na koji način odatle ne mogaše izaći. Ali, onda ipak izađe iz ovog zarobljeništva i stupi na bogatu plodnu zemlju obraslu zelenim pašnjacima. Izgleda da je ovo iskustvo okončalo njegov višegodišnji svojevrsni unutarnji duhovni raskol. Naime, izvana Halid, zbog velikog junaštva i vojničke genijalnosti, bijaše u vrhu komandovanja svim kurejšijskim borbenim pothvatima protiv Muhammeda, alejhisselam, osim bitke na Bedru, ali iznutra je ovaj kurejšijski heroj osjećao neobjašnjivu sklonost ka Muhammedu, alejhisselam, sklonost koju je sam od sebe krio, koju je moguće htio trajno od sebe odbaciti, ali od nje nikako već godinama nije mogao pobjeći. Kako je kasnije sam govorio, Halid ibn Velid se sa Uhuda vratio sa dubokim unutarnjim osjećanjem da su on i njegovi drugovi u stvari već izgubili rat protiv Muhammeda, alejhisselam, pa su im svi budući ratni napori protiv njega apsolutno besmisleni. Kakvoga li samo paradoksa – Halid slavni pobjednik izvana duboko u svome srcu zna da je on u stvari poražen! Isti je osjećaj imao i nakon neuspjeloga napada na Medinu tokom bitke na Hendeku. Kroz ovakva svoja unutarnja duhovna stanja i kolebanja Halid je postepeno shvatio da Muhammeda, alejhisselam, neprekidno prati tajanstvena pomoć i zaštita snage tako ogromne da mu se niko ne može suprostaviti i mudrosti tako velike da ga niko ne može nadmudriti. Tako mu je konačno postalo jasnim kako je to Muhammed, alejhisselam, sa malobrojnom vojskom uspio uništiti njihovu daleko jaču vojsku na Bedru; kako je uspio da se sa glavninom svoje vojske izvuče iz nemoguće situacije na Uhudu; kako ih je potpuno iznenadio kopanjem odbrambenoga rova – hendeka i tako potpuno uništio njihovu napadačku strategiju, čime je njihov brižljivo pripremani konačni napad na Medinu doživjeo potpuni slom; kako je onako genijalno izbjegao njegovu konjicu na putu ka Hudejbiji kad je i on lično zapanjen uzviknuo: ''Čovjek taj zaštićen je nepovredivo!'';[41] i konačno kako je sa samo hiljadu i po boraca uspio osvojiti silne hajberske utvrde koje je branilo deset hiljada židovskih boraca. Halid ibn Velid je bio izuzetno oštrouman i pronicljiv čovjek i srce mu je jasno šaputalo da postoji samo jedan odgovor koji objašnjava sve ove začudne događaje kojima je sam bio svjedokom – Muhammeda, alejhisselam, prati Božija zaštita!

Osim toga, Halid ibn Velid je osjećao kako islam sve jače kuca na vrata njegovoga srca i sa druge strane, jer je njegov mlađi brat Velid primio islam, a to je učinila i njegova rođena majka Asma, da bi mu tetka Mejmuna nedavno čak i postala Poslanikovom suprugom. Halida je vjerovatno posebno dojmilo pismo njegovoga brata, jer je znao da ga je on pisao pred samu smrt, a Velid mu je u tom pismu, između mudrih riječi kojima ga je pozivao u islam, poručio i to da se Muhammed, alejhisselam, u par navrata raspitivao za njega i da je o njemu izjavio: ''Bilo bi bolje za njega da stavi svoju strašnu snagu na stranu islama u borbi protiv idolopoklonika; mi bismo mu dali prednost nad drugima.'' [42]

A onda, kao šlag na tortu, Halidu ibn Velidu dođe i onaj pomenuti san u kom je njegovo pronicljivo srce prepoznalo da treba napustiti jalovu i bezvodnu zemlju svoje bivše vjere, u kojoj se godinama gušio u istinskom duhovnom zatočeništvu, te preći na plodnu i zdravu zemlju istinske vjere – islama.

Sve pomenuto je, velikom milošću dragoga Allaha otjeralo oblake sumnji oko Halidova srca i razuma, te je on shvatio kako nema drugoga objašnjenja svemu onome što je osjećao do li činjenica da je Muhammed, alejhisselam, doista ono što od samoga početka govori da jeste – Resulullah, tj. poslanik pravoga, istinskoga i jedinoga Boga Koji je sve stvorio i svim upravlja.[43] Halid ibn Velid je tako u svome srcu primio islam, a prije polaska za Medinu htio je da pokuša i neke od svojih drugova ubijediti da isto učine. Obratio se tako Ikrimi i Safvanu i u nevezanom razgovoru na zaobilazan način pokušao saznati da li bi ijedan od njih bio spreman krenuti za Muhammedom, alejhisselam. Kako su njih obojica takvu mogućnost potpuno odbili, Halid je odlučio krenuti sam, što je za njega bilo sasvim bezopasno jer je sporazum na Hudejbiji inače garantovao svakom punoljetnom muškarcu pravo da slobodno odabere hoće li prići Muhammedu, alejhisselam, ili Kurejšijama, a nakon njegove preinake uzrokovane djelovanjem Ebu Besira i njegovih drugova,[44] niko više silom nije mogao biti vraćen Kurejšijama. Ali, samo što je krenuo iz Meke Halid ibn Velid susrete Osmana sina Talhina iz roda Abdud-Dar koji se iz nekog razloga bio zaputio u istom pravcu. Poučen iskustvom sa Ikrimom i Safvanom, a znajući da su i Osmanu neki najbliži članovi porodice kao i njima dvojici izginuli u bitkama protiv muslimana,[45] Halid je neko vrijeme šutke jahao pored Osmana. No, kako mu Osman bi izuzetno blizak prijatelj, čak bliži od Ikrime i Safvana, Halid se ubrzo odluči da mu ipak kaže da je primio islam i krenuo Muhammedu, alejhisselam, u Medinu. Tada mu Osman, na njegovu radost, reče kako je i on već neko vrijeme bio u sličnim razmišljanjima i da se odlučio krenuti sa njim. Pošto je Halid već bio pripremljen za daleki put a Osman nije, dogovoriše se da se Osman vrati kući po adekvatnu putnu opskrbu, dok će ga Halid sačekati na tom mjestu gdje su bili. Osman se vratio još istoga dana, pa su već idućeg jutra krenuli za Medinu. Odabrali su put koji je išao obalom Crvenog mora i na jednom od prvih odmorišta na tom putu, u mjestu Hedda, sasvim neočekivano, dobiše još jednoga saputnika koji se iz istog razloga kao i oni bio zaputio u Medinu - Amra ibn Asa.

Amr ibn As bijaše veoma oštrouman i rječit čovjek velikoga diplomatskoga umijeća. Svojom pronicljivošću je, baš kao i Halid ibn Velid, osjetio da mnogi faktori vode ka tome da će Muhammed, alejhisselam, pobjediti u ratu protiv Kurejšija. Ali, za razliku od Halida, Amr tada nije imao nikakvih simpatija za islam, pa je počeo razmišljati o tome gdje bi se mogao skloniti kada dođe vrijeme konačnog obračuna između Muhammeda, alejhisselam, i Kurejšija. Naime, namjera mu je bila da ode negdje gdje će moći trajno ostati ako se desi da pobjedi Muhammed, alejhisselam, odnosno odakle će se moći lahko vratiti nazad ako pobjede Kurejšije. Za to svoje buduće utočište Amr je odabrao Abisiniju, jer on, kao vješt diplomata, nikada sebi nije dozvolio da mu potpuni neuspjeh u pokušaju izručenja muslimanskih izbjeglica iz Meke pokvari lične odnose sa Negusom. Naprotiv, Amr je već godinama nastojao da, onoliko koliko je to od njega zavisilo, održava prijateljske odnose sa Negusom, uvijek mudro izbjegavajući bilo kakav negativan pomen islama i muslimana s obzirom da bijaše osjetio Negusovu sklonost ka novoj vjeri i njezinim sljedbenicima. Tako je sada Amr računao da će mu dobri odnosi sa Negusom, koje je ipak uspio očuvati, osigurati utočište u Abisiniji, pa je oko sebe sakupio nekoliko mladića iz roda Sehm kojem je i sam pripadao, ali i iz drugih rodova, koji su se s njim složili da je bolje da žive u Abisiniji pod vlašću Negusa nego li pod vlašću Muhammeda, alejhisselam, ako bi on pobjedio u sukobu koji sigurno slijedi po isteku sporazuma na Hudejbiji. Svi zajedno su se odlučili da odu u Abisiniju i tamo čekaju da vide šta će se desiti.

Tako se Amr ibn As sa svojim drugovima ponovo obreo kod Negusa, ali ovoga puta sa sasvim drugim razlogom. Godinama ranije on je tu došao tražiti od Negusa izručenje muslimanskih izbjeglica iz Meke, a sada je on bio taj koji je tu tražio utočište od islama. Ali, ovoga je puta vješti političar Amr potpuno omahnuo, jer je zaštitu od islama tražio kod čovjeka koji je već bio musliman. Ovo je Amru postalo jasno istog onog trena čim je Negusu uputio svoj zahtjev, jer je iz njegove reakcije jasno shvatio činjenicu da je Kralj Abisinije u svome srcu musliman, sljedbenik Muhammeda, alejhisselam. Sa ovim saznanjem i Amrov otpor prema islamu počeo se rušiti. Razgovarajući sa Negusom, vjerovatno u četiri oka a dragi Allah najbolje zna, upitao ga je da li on lično vjeruje da je Bog doista jedan i da nema sina i da je Muhammed, alejhisselam, Njegov vjerovjesnik. Negus mu je sve to potvrdio i još mu prijateljski dao najljepši savjet da obavezno primi islam i iskreno se preda dragome Allahu i pokorava Njemu i Njegovom poslaniku. Nije poznato šta su odlučili Amrovi drugovi, ali je poznato da je Amr odlučio poslušati Negusov savjet. Odmah je otplovio za Jemen gdje je kupio kamilu i svu potrebnu putnu opskrbu. Iz Jemena je krenuo ka Medini obalnim putem i na odmorištu Hedda susreo se sa Halidom ibn Velidom i Osmanom ibn Talhom i skupa s njima nastavio put.

U Medini su dočekani sa velikom radošću. Naravno Muhammedu, alejhisselam, bilo je izuzetno drago zbog sve trojice, ali je posebno iskazivao radost zbog Halida ibn Velida koji je prvi pred njim izgovorio šehadet. Dobro znajući kakvu je i koliku vojnu genijalnost, junaštvo i veliku snagu dragi Allah podario Halidu ibn Velidu, koji se, evo, Njegovom milošću beskrajnom konačno Njemu vratio čvrst u odluci da sve to ubuduće koristi samo na Njegovu putu, Muhammed, alejhisselam, je Halidu ibn Velidu dao nadimak Sejfullah što znači Allahova sablja. I zaista, Halid ibn Velid ovaj je plemeniti nadimak potpuno opravdao u brojnim bitkama koje je vodio na putu dragoga Allaha i u njima ostvario pobjedu, davši veliki doprinos u Džihadu, borbi i naporu da Riječ dragoga Allaha bude gornja i da Njegovi savršeni Zakoni nađu svoje mjesto u srcima i praksi mnogih sinova i kćeri Adema, alejhisselam, i hazreti Have.

Nakon Halida su i Osman i Amr pred Muhammedom, alejhisselam, izgovorili šehadet, a Amr ibn As se kasnije sjećao kako tada od silnoga poštovanja nije imao hrabrosti niti pogledati u Poslanikovo mubarek lice.

Halid, Osman i Amr nisu bili jedini na koje se spustila velika milost dragoga Allaha u vrijeme primirja zaključenog sporazumom na Hudejbiji. Nekako u isto vrijeme u Medinu stigoše Akil ibn Ebi Talib i Džubejr sin Mut'ima, koji je klicu islama u svome srcu nosio još od vremena kada je u Medini otkupljivao neke zarobljenike sa Bedra i tom prilikom slušao zadivljujuće učenje Kur'ana,[46] te obojica pred Muhammedom, alejhisselam, primiše islam. Poslanik bijaše razdragan što pred njim primi islam amidžić njegov, Ebu Talibov sin Akil, pa mu tada reče: ''Prema tebi osjećam dvije ljubavi, jednu jer si mi blizak rod, a drugu radi moga amidže.'' [47] Dakako, i Akilova rođena braća, hazreti Ali i hazreti Džafer bijahu jako obradovani.

Bitka na Mu'ti

U prvoj polovini 8. godine po Hidžri najstarija kći Muhammeda, alejhisselam, hazreti Zejneba preselila je na bolji svijet. Njezin mubarek otac boravio je uz bolesničku postelju svoje kćeri sve do samoga kraja i tješio je svoju unuku Umamu i zeta Ebul-Asa. Mubarek tijelo Poslanikove kćeri okupale su Umm Ejmen, Sevda i Umm Selema i nakon toga su na njeg' stavili donji dio Poslanikove haljine, što bijaše želja njezina mubarek oca, i onda ga umotale u ćefine. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je klanjao dženazu namaz još jednome svom djetetu i učio Kur'an iznad njenog mezara. Trenuci izuzetno bolni za svakoga oca, pa i za Muhammeda, alejhisselam, dakako, ali mu je bilo lakše jer je u tome jasno vidio plemenito određenje dragoga Allaha i radovao se zbog Zejnebina susreta sa sestrom Rukajjom i braćom Kasimom i Abdullahom u blaženstvu ljepšega i vječnoga svijeta.

Ali, baš u vrijeme nakon smrti svoje najstarije kćeri Muhammed, alejhisselam, saznade da će uskoro, milošću dragoga Allaha, još jedanput postati otac, jer mu je njegova voljena Marija rekla da je u drugom stanju. Poslanikovu radost zbog očekivanoga mubarek događaja rođenja još jednoga njegovoga djeteta dijelili su svi u Medini, pogotovo zbog toga što će mu to biti prvo od djece koje je rođeno u Medini.[48]

Pažnja koju je Muhammed, alejhisselam, inače poklanjao hazreti Mariji sada se još više pojačala, a i ostali su ga u tome slijedili, pa tako ona dođe u središte pažnje i radosnoga iščekivanja svih u Medini.

U mjesecu džumadel-ula te iste godine Muhammed, alejhisselam, je u pravcu Sirije poslao vojsku od tri hiljade ljudi. Povod za ovu vojnu bijaše ubistvo jednog Poslanikovog izaslanika. Naime, Muhammed, alejhisselam, je ranije poslao Harisa ibn Umejra kao svoga izaslanika sa pismom upravitelju Busre. Ali, jedan od starješina plemena Gasan, moćnoga arapskog plemena koje življaše u okolici Damaska, zarobio je Harisa koji bi pogubljen. Čim je Muhammed, alejhisselam, saznao za ovaj gnusni i podli čin ubistva njegovog izaslanika poslatog u miroljubivu misiju, odlučio je Gasanicima dati lekciju koju su više nego zaslužili. U Medini bijaše okupljena vojska od tri hiljade ljudi. Poslanik je za komandanta imenovao svoga posinka Zejda sina Harisova. U slučaju Zejdove smrti za zapovjednika je određen Džafer ibn Ebi Talib, a nakon njega Abdullah ibn Revaha. A, ako bi sva trojica bili onesposobljeni za komandu, borcima je dato pravo da za zapovjednika izaberu jednoga između njih. Osim trojice zapovjednika, koliko je nama poznato, niko od najbližih ashaba nije bio uključen u ovaj pohod, a dragi Allah najbolje zna. Halid ibn Velid se dobrovoljno javio da učestvuje u ovome pohodu koji mu, izgleda, bijaše prvi pod Muhammedovom, alejhisselam, zastavom.

Prije polaska Muhammed, alejhisselam, im još jednom ponovi da po dolasku među ljude koji snosiše odgovornost za krv Harisa ibn Umejra, prvo te ljude pozovu u islam, pa tek onda ako oni to odbiju – da se na dragoga Allaha oslone i protiv njih bore. Isto tako, još jednom im je ponovio da oni kao borci na Allahovom putu ne smiju napadati nikoga osim aktivnih neprijateljskih vojnika i logističara, odnosno da svi oni koji ni na koji način aktivno ne učestvuju u borbi na strani neprijatelja: žene, djeca, starci, monasi osamljeni u svojim monaškim ćelijama i manastirima, čobani uz stoku, seljaci na njivi i slično, nikako ne smiju biti meta njihovog ratnog dejstva. Isto tako im je zabranio pljačku, paljevinu kuća, bespotrebnu sječu palmi i drveća, i bilo kakav drugi oblik okaljanja časti jednoga mudžahida – borca na putu dragoga Allaha. Safijurrahman El-Mubarekfuri nam ovako prenosi dio govora koji je Muhammed, alejhisselam, pred vojskom izrekao: ''Borite se u ime Allaha, dž.š., i na Njegovom putu protiv Njegovih nevjernika. Ne pljačkajte, ne palite i ne ubijajte djecu, žene i stare osobe. Ne smijete okaljati čast, sjeći stabla i palme. Ne rušite kuće!'' [49]

Mnogi ljudi, žene i djeca iz Medine zajedno sa Muhammedom, alejhisselam, izašli su da isprate borce. Prilikom oproštaja jedan od zapovjednika, Abdullah ibn Revaha je zaplakao, a njegovi motivi su lijepo opisani u sljedećem citatu:

... Neposredno pred polazak narod je izašao u velikom broju da isprati Poslanikove vojskovođe i da ih pozdravi. Za vrijeme ispraćaja, 'Abdullah b. Revaha je zaplakao! ''Zbog čega, Ibn Revaha?!''; upitali su ga, a on je rekao: ''Nije iz ljubavi prema ovome svijetu, niti iz prevelike ljubavi prema vama, već sam čuo Božijeg Poslanika kako uči jedan ajet iz Božije Knjige u kojem se spominje Džehennem: Nema od vas niti jednoga a da neće stići do pakla! To je od tvoga Gospodara konačna presuda!; a ja ne znam kako se, kad do njega stignem, mogu vratiti!?'' ''Neka Allah bude uz vas'', govorili su im muslimani, ''i neka vas On štiti! Nek' nam vas dobre vrati!''

'Abdullah b. Revaha je na to izrekao stihove:

Ali ja Milostivog molim za oprost

I udarac rane široke,

Iz koje šiklja zapjenušana krv,

Ili pak ubod ruke nemirne,

Vične zabosti koplje

U utrobe i jetre!

Pa kada prođu pored moga mezara

Da kažu: ''Allah ga je uputio kao ratnika,

I pravim je putem išao!

Zatim su izašli, a za njima je izašao i Božiji Poslanik, sallellahu 'alejhi ve sellem. Nakon što ih je on ispratio, 'Abdullah b. Revaha je rekao:

Mir ostaje za onim

Koga ti isprati pod palmom

Ti – najbolji hrabritelj i prijatelj! ...[50]

Muhammed, alejhisselam, je ispratio vojsku sve do mjesta Senijetul-Veda na periferiji Medine, gdje se od njih oprostio i još neko vrijeme stajao gledajući za njima.

Kada su došli do mjesta Me'an u Siriji saznali su da su Gasanci dobili pomoć. Naime, Arapi iz sjevernjačkog plemena Gasan bili su kršćani i po tom su osnovu imali stalni savez sa Bizantom, a njihov je vladar po tradiciji bio vazal bizantskoga cara. Tako su oni dobili pojačanje u moćnim carskim legijama i, kad se uzmu u obzir njihova saveznička plemena koja su podigli, vojska od stotinu hiljada ljudi, po nekima čak i od dvije stotine hiljada ljudi, krenula je protiv svega tri hiljade muslimanskih boraca.

Čim su muslimani saznali kolika sila ide na njih, Zejd je odmah odlučio da stanu i da se dogovore kako da postupe. U Me'anu su ostali neko vrijeme u međusobnom dogovaranju. Već su se haman bili dogovorili da pošalju glasnika Muhammedu, alejhisselam, koji bi ga obavijestio o novonastaloj situaciji i da postupe onako kako im on kaže, bilo da se povuku nazad u Medinu bilo da sačekaju pomoć, ali je onda uzeo riječ Abdullah ibn Revaha i rekao: ''Narode, to što vi sada izbjegavate jest, Allaha mi, upravo ono zbog čega ste i pošli na ovaj put, a to je težnja za pogibijom na Božijem putu! Mi se protiv neprijatelja ne borimo brojnošću, silom ili mnoštvom, već se borimo samo s ovom vjerom kojom nas je Allah počastio! Stoga glavu gore i naprijed! Jedno od dva dobra nam je sigurno: ili pobjeda ili smrt na Božijem putu!''[51] Odlučan nastup Abdullaha ibn Revahe i njegove riječi ispunjene vjerom i mudrošću osokolili su muslimanske borce, pa su oni u jedan glas odlučili da hrabro krenu naprijed, direktno prema neprijatelju, bez obzira na njegovu ogromnu premoć u ljudstvu. Vojske su se susrele u jednom malom mjestu Mešarif koje se nalazi nedaleko od istočne obale Mrtvog mora. Zejd je procijenio da im nagib zemljišta na toj lokaciji ne odgovara, pa je vojsku povukao u obližnje mjesto Mu'ta koje im je nudilo strateški daleko bolji položaj. Tu na Mu'ti su se rasporedili za borbu i utvrdili svoj položaj. Uskoro su stigli i neprijatelji, potpuno svjesni svoje ogromne premoći u ljudstvu i odatle odlučni u namjeri da ih toga dana potpuno unište. Slika je zaista bila zastrašujuća: Na jednoj strani stotina ili čak dvije stotine hiljada boraca sa carskom bizantskom konjicom u sredini i dva krila arapskih podanika na stranama, a na drugoj strani omalehna muslimanska vojska od svega tri hiljade ljudi, koji su uz to bili i znatno slabije naoružani. Ovoliko izražena inferiornost u odnosu na neprijatelja većini ljudi bi ulila strah u kosti i navela ih na povlačenje po svaku cijenu, ali plemenitim borcima na putu dragoga Allaha uzmicanje ne bijaše ni na kraj pameti. Naprotiv, mimo svih očekivanja, Zejd je poveo svoje drugove u napad. Borio se poput lava na čelu svoje vojske sve dok nije postao šehid. Tada je, prema Poslanikovoj naredbi, muslimanski bajrak i zapovjedništvo preuzeo Džafer ibn Ebi Talib i nastavio Zejdovim stopama. U žestokoj borbi sjekao je sve oko sebe sve dok mu desna ruka ne bijaše odsječena, da bi potom uzeo bajrak lijevom rukom i bez sablje krenuo dalje. Kada mu je i lijeva ruka bila odsječena bajrak je prihvatio između dva patrljka i nastavio pravo prema neprijatelju, čvrsto hodeći Allahovim putem sve dok ga više od pedeset rana ne oboriše na zemlju i učiniše šehidom. Tada Abdullah ibn Revaha preuze Poslanikov bajrak i povede borce u još jedan napad u kome i on, nakon žestoke borbe, postade šehidom. Ogromna masa neprijatelja i pogibija sve trojice komandanata, dovede do komešanja u redovima muslimanske vojske, ali tada im je stigla pomoć od dragoga Allaha koja se manifestovala, između ostaloga i na taj način što borci u tim kritičnim trenucima prihvatiše ''Allahovu sablju'' Halida ibn Velida za zapovjednika. Halid je uspio da brzo pregrupiše vojsku i ponovo žestoko napadne. I, tada su, uz pomoć dragoga Allaha, neprijatelji malo ustuknuli, vjerovatno i sami zaprepašteni ogromnom snagom i hrabrosti koja je izbijala iz njihovih malobrojnih protivnika. To je muslimanima dalo šansu da malo predahnu i dodatno se pregrupišu, a vojni genij njihova komandanta Halida ibn Velida sa Allahovim dopuštenjem im je omogućio da vještim manevrima iskoriste sve moguće prilike da neprijatelju zadaju udarce i održe se u bici, stalno uspijevajući da izbjegnu okruženje i totalno uništenje. Doista je Halid na Mu'ti sasvim opravdao nadimak ''Allahova sablja'' koji mu je Muhammed, alejhisselam, dao, jer sama činjenica da se sa svega tri hiljade boraca uspio održati u bici protiv stotinu ili dvije stotine hiljada neprijatelja i da je čak uspio pronaći izlaz iz tog grotla spasivši glavninu svoje vojske, sasvim dovoljno govori o tome kakav je samo vojskovođa i ratnik, dakako odredbom i milošću dragoga Allaha, Halid ibn Velid bio. A, koliko je borba bila žestoka najbolje govore upravo Halidove riječi da je on na Mu'ti polomio čak devet svojih sablji. Bitka se završila tako što je Halid ibn Velid uspio da potisne neprijatelja i da novostečeni slobodni prostor iskoristi za postepeno izvlačenje muslimanske vojske. Takođe je vještim promjenama rasporeda svojih vojnika uspio zbuniti neprijatelje i navesti ih da povjeruju kako su im upravo pristigle jake snage u pomoć. Tako se muslimani izvukoše iz bitke sačuvavši glavninu svoje vojske, a neprijatelji, potpuno uvjereni da im je stigla pomoć, odustadoše od daljnjih napada.

Tek što je bitka na Mu'ti bila započela, Muhammed, alejhisselam, je u Medini dobio još jednu od svojih mu'džiza. Dragi Allah mu je podario viziju kojom je lično pratio čitav tok događaja na Mu'ti, koja je od Medine udaljena stotinama kilometara u pravcu sjeverozapada. Jasno je vidio Zejda kako svoje borce vodi u napad i postaje šehidom, pa potom Džafera ibn Taliba i Abdullaha ibn Revahu kako, jedan za drugim, preuzimaju komandu i ginu na putu dragoga Allaha. Vidio je i odlučan napad Halida ibn Velida i njegove genijalne manevre čime je uspio odbaciti neprijatelje i izvući muslimansku vojsku, da bi potom vještom varkom Bizantince i njihove saveznike naveo da odustanu od potjere. Poslanik je o ovome pričao ashabima:

... ''Zejd je uzeo bajrak i poginuo, zatim Džafer, pa je i on poginuo, zatim Ibnu Revvaha, pa je i on poginuo'', a dok je to govorio plakao je, ''i tako sve dok nije sablju uzeo ''Allahov mač'' – Halid, pa su tako s Allahovom dozvolom pobijedili.'' ...[52]

Ovaj citat nam, kako vidimo, kazuje da je Muhammed, alejhisselam, završetak bitke na Mu'ti nazvao pobjedom. Autor djela iz kojeg smo citirali Safijurrahman El-Mubarekfuri u fusnoti navodi da je ovdje riječ o hadisu koji bilježi Buhari i mi nemamo razloga u to sumnjati, pa tako navedeni mubarek Poslanikov govor smatramo vjerodostojnim, a dragi Allah najbolje zna.

E, sada je interesantno malo razmisliti zašto je Muhammed, alejhisselam, ishod bitke na Mu'ti smatrao pozitivnim za muslimane kada oni nisu uspjeli u svojoj osnovnoj namjeri da dadnu lekciju Gasancima i da osiguraju kontrolu nad njihovim područjem. Čini nam se logičnim da je Muhammed, alejhisselam, prvo htio da istakne veličanstvenu hrabrost koju na putu dragoga Allaha muslimanski borci na Mu'ti iskazaše njihovom odlučnošću i spremnošću da se suprostave toliko nadmoćnom neprijatelju, a potom i njihovu vještu i žestoku borbu u takvim, naizgled nemogućim, uslovima, borbu kojom su uspjeli opstati u toj bici i izbjeći potpuno uništenje, da bi čak na kraju vješto zavarali neprijatelja i izvukli glavninu svoje vojske u sigurnost. Zaista, kad se uzme u obzir kakav je bio odnos snaga u toj bici, ovakav ishod za muslimane može se smatrati i nekom vrstom pobjede, jer su oni po svoj vojnoj teoriji i logici na Mu'ti trebali biti uništeni do zadnjega. Mišljenja smo da je upravo ovo Muhammed, alejhisselam, htio da istakne kad je ishod bitke na Mu'ti smatrao uspješnim, a dragi Allah najbolje zna.

Čim je ashabima ispričao o događajima na Mu'ti koji su mu, milošću dragoga Allaha, bili pokazani, Muhammed, alejhisselam, se povuče da u samoći ožali svoga posinka Zejda, amidžića Džafera i sve ostale šehide sa Mu'te. Toga dana nakon namaza nije se okretao džematu, kako je inače običavao, već se odmah povlačio u svoje odaje, a nije štedio suza kad je obavještavao Džaferovu i Zejdovu porodicu o onome što se desilo. Nekim ashabima koji bijahu začuđeni jednim ovakvim izljevom emocija od čovjeka koji je odabran da bude Allahov vjerovjesnik, govorio je da je to njegova ljubav prema bližnjima koje voli. Ovo je, po nama, jedan dobar primjer kako je milost koju dragi Allah spušta u srca ljudi da bi oni mogli voljeti druge i biti voljeni od drugih, baš ono što čovjeka čini plemenitim Allahovim stvorenjem, jer je svakome jasno do kakvih se sve nizina bezosjećajnosti, nasilja, pa čak i zločina, može spustiti čovjek u kom nema samilosti i ljubavi prema drugima. Da nas dragi Allah sve sačuva od toga i podari nam plemenito milosrđe kojim je On zadovoljan.

Naredne noći Muhammed, alejhisselam, je usnio san u kojem je jasno vidio Zejda i ostale šehide sa Mu'te u okrilju džennetskih blaženstava i vidio je kako su Džaferu zbog odsječenih ruku data krila kojima može letjeti poput meleka. Ovaj san ga je oraspoložio i bio je velika utjeha porodicama šehida sa Mu'te.

Kad je Halid ibn Velid sa vojskom došao do rubova Medine, Poslanik je uzjahao svoju bijelu mazgu imena Duldul koju mu je poklonio Mukavkis i zajedno sa najstarijim Džaferovim sinom, kojega je postavio u sedlo ispred sebe, otišao u susret borcima. Kada je došao do Halida i njegovih ljudi, Poslanik bijaše svjedokom raznih uvreda koje su im dobacivali neki ljudi, bacajući im prašinu u lica i nepravedno ih optužujući da su kukavice koje su pobjegle od borbe na Božijem putu. Muhammed, alejhisselam, je to odmah prekinuo, rekavši da su Halid i njegovi ljudi oni koji su se povukli samo zato da bi se mogli nastaviti boriti.[53]

I doista, svi borci sa Mu'te su se vraćali borbi na Allahovom putu i davali tako puni doprinos nastojanju da Njegova Riječ bude nad svim ostalim gornja, a Allahova sablja - Halid ibn Velid ostade u historiji poznat kao jedan od vojskovođa koji nikada nije izgubio bitku. Naime, za Halida povijest kaže da je pod zastavom Muhammeda, alejhisselam, i za Poslanikovoga dunjalučkog života i nakon njegovog preseljenja na ahiret, vodio više od osamdeset bitaka, najvećim djelom protiv u to doba najmoćnijih svjetskih imperija Perzije i Bizanta, i da je u svakoj od tih bitaka, bez izuzetka, ostvario pobjede. Upravo on bijaše, ako ne najznačajnija ličnost, onda sigurno jedna od najznačajnih i najistaknutijih ličnosti u muslimanskim osvajanjima današnjih područja Iraka, Sirije, Palestine, Jordana, Libana i južne Turske. Vrhunac vojnih uspjeha Halida ibn Velida bilo je osvajanje Damaska i svetoga grada Jerusalema (Kudsa), te ključna muslimanska pobjeda protiv Bizanta u znamenitoj bici kod Jarmuka, pobjeda kojom je definitivno slomljena moć bizantskoga carstva na Bliskom istoku, koje više nikada nije uspjelo povratiti bilo koju od zemalja ovog područja.[54] Istina, za vrijeme borbi protiv Bizanta u jednom trenutku je Halid ibn Velid, odlukom tadašnjeg halife hazreti Omera, bio smijenjen sa pozicije vrhovnog komandanta svih muslimanskih armija i ta je odgovornost bila data Ebu Ubejdi, ali je poznato da je Ebu Ubejda izuzetno cijenio Halida, pa ga je uvijek držao blizu sebe i s njim se savjetovao, a u bici na Jarmuku potpuno mu je prepustio zapovjedništvo nad svim armijama. Stoga, čini nam se ispravnim reći da je u osvajanju Bliskog istoka, uključujući i Jerusalem, dakako uz izuzetno veliki i ne manje značajan doprinos kako Ebu Ubejde i ostalih muslimanskih generala, tako i, naravno, svih boraca na Allahovom putu, ipak ličnost Halida ibn Velida bila, voljom dragoga Allaha, jedan od medija spuštanja Njegove pomoći borcima na Njegovom putu, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

Upravo ovo ključna je istina svega – sve što je lijepo i plemenito pri stvorenjima u stvari samo je odraz ljepote njihovog Stvoritelja, dragoga Allaha. U tom smislu, sva vojna genijalnost Halida ibn Velida u bīti svojoj bila je dar dragoga Allaha muslimanima, jer ga je On odabrao za tu ulogu i samo Njegovom voljom i uz Njegovu pomoć Halid je ostvarivao sve te briljantne pobjede. Baš to je Muhammed, alejhisselam, svojom vjerovjesničkom mudrošću i pronicljivošću dobro znao, pa je Halida ibn Velida u tom smislu nazvao Allahovom sabljom, a dragi Allah najbolje zna.

Iako, kako smo vidjeli, ishod bitke na Mu'ti nije bio istinski poraz muslimana već početak procesa njihovih sukoba sa Bizantom koji će ih u svojoj konačnici dovesti do potpune pobjede, ipak su činjenicu da su se muslimanske snage tom prilikom povukle neka sjeverna arapska plemena, uglavnom ona što su na ovaj ili onaj način bila u vazalnom odnosu prema Bizantu, shvatila kao znak slabljenja moći muslimana, pa su im znatno ''porasli apetiti'' prema njihovim teritorijama. Tako je, mjesec dana nakon Mu'te, u Medinu stigla vijest da se veliki broj pripadnika sjevernih arapskih plemena Beli i Kuda'a okuplja na granicama Sirije sa očitom namjerom da krenu u osvajački pohod prema jugu. Muhammed, alejhisselam, je okupio vojsku od tri stotine ljudi i za zapovjednika postavio Amra ibn Asa. Možda je ovakav izbor zapovjednika bio uzrokovan činjenicom što je Amrova majka bila porijeklom iz plemena Beli pa se Poslanik nadao da će to omogućiti sklapanje savezništva sa ovim plemenom radije nego li borbu protiv njih, a dragi Allah najbolje zna. U svakom slučaju Muhammed, alejhisselam, je dao upute Amru da sklopi savez svugdje gdje je to moguće, a da se bori tamo gdje nema drugoga načina. Čim su krenuli iz Medine Amr je veoma mudro odlučio da se vojska kreće samo noću, a danju da logoruje na osamljenim mjestima, izvan uobičajenih puteva. Zahvaljujući ovakvoj taktici Amr je sa svojim ljudima za deset dana stigao do sirijske granice, a da ih niko nije primijetio. No, i dalje je želio da sačuva u tajnosti njihov dolazak, pa je čak zabranio ljudima da u logoru lože vatre iako je već bila nastupila zima na koju oni nisu bili naviknuti. Osmatranjem su ustanovili da ovog puta nema carskih bizantskih legija, ali da je ipak neprijatelj brojniji nego što su očekivali, pa je Amr poslao glasnika u Medinu po pomoć. Poslanik im je poslao još dvije stotine ljudi na čelu sa Ebu Ubejdom. I Ebu Ubejda je uspio da neopaženo dovede vojsku, pa se tako na sirijskoj granici pojavila vojska od pet stotina muslimana, a da niko nije znao za njihovo prisustvo. Pošto je Amr insistirao na tome da on bude glavnokomandujući, Ebu Ubejda je na to pristao kako ne bi došlo do razdora, a Muhammed, alejhisselam, ga je, kad je za to saznao, pohvalio i blagoslovio. Kada su prešli granicu njihovi neprijatelji su bili potpuno zatečeni njihovom iznenadnom pojavom, koja je izgledala kao da su prosto iz zemlje izronili, pa im je to ulilo strah u kosti. Kako su muslimani napredovali tako se pred njima sve više povlačila i rasipala vojska njihovih neprijatelja. Do pravoga okršaja u stvari nije ni došlo, osim nekoliko manjih čarki sa grupicama neprijatelja koje su uspjeli sustići, pa je ubrzo uspostavljena puna kontrola nad planiranim teritorijama, a okupljeni beduini sasvim su se rasuli.

Ovaj događaj je još jednom pokazao svim plemenima u Arabiji koliko je Muhammed, alejhisselam, opasan i nepredvidljiv neprijatelj, jer samo što se pomislilo da su muslimani na Mu'ti izgubili svoju snagu, oni su se iznenada, kao da su s neba pali, snažni i odlučni ponovo pojavili na granicama Sirije i potpuno osujetili planirani pohod sa sjevera.

Ali, isto tako Muhammed, alejhisselam, je među svim Arapima bio poznat kao iskren, pouzdan i čestit saveznik, koji nikada ne uskraćuje pomoć niti krši zadatu riječ, a uvijek postupa velikodušno, blago i milostivo, pa je zato sve više rastao broj plemena koja su radije sa njim željeli sklapati sporazume nego li sa bilo kim drugim. A, kada se ovome doda i sve veći uticaj mubarek vjere islama na ljudska srca, jasno bijaše da snaga islama i broj muslimana u Arabiji i okolnim zemljama sve više rastu.

Nastavit će se, inša'Allah ...



 


[1] Šejh Muhammed El-Gazali, ''Tematski tefsir kur'anskih sura'', Obzorja, Sarajevo, 2003, str. 562., 563.

[2] Ponajviše o ovome je rečeno u kazivanju o bici na Uhudu, unutar podnaslova ''Izdajstvo''.

[3] Istini za volju, prema Ebu Bekru Siradžudinu postoji mala mogućnost da je Lebid bio potplaćen sa neke druge strane, ali je ipak i njegov zaključak kako je on, gotovo sigurno, novac primio iz Hajbera. Dragi Allah najbolje zna.

[4] Hadis bilježi Buhari.

[5] Enes ibn Malik kaže: ''Božiji Poslanik, kad je htio nekoga napasti, nikada ga nije napadao dok ne osvane, i ako bi tada otud čuo ezan, odustao bi od napada a ako ne bi, napao bi!'' (Vidi u Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 203.).

[6] Muhammed, alejhisselam, je citirao ajete Kur'ana (37:177): Kad ih ona (kazna dragoga Allaha) stigne, zlo će jutro osvanuti onima koji su bili opomenuti! Samo on, kako se prenosi, tada u prvom dijelu ove rečenice nije citirao Kur'an: Kad ih ona stigne; već je izgovorio svoje riječi: ''Kad ih mi stignemo''. Priređeno iz izvornika: Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 285., odnosno na str. 322., 323. u Ljiljanovom izdanju.

[7] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 203. - prenosilac Ebu Mu'attib b. Amr dodaje da je Poslanik ovu dovu učio pred svakim mjestom u koje je ulazio.

[8] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'' – studija o životu Resullullaha, s.a.v.s., bez godine izdanja; str. 416.

[9] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 205.

[10] Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, kako to navodi Ebu Bekr Siradžuddin, na Hajber ponio veliki crni bajrak sačinjen od jedne hazreti Aišine haljine, kojeg su zvali ''Orao''.

[11] Već smo rekli da je u Hajberu bilo mnogo manjih utvrđenja, ali su bitke vođene samo oko onih najjačih zato što su svi Židovi iz manjih utvrda bježali ispred muslimanske vojske i sklanjali se u veća i jača utvrđenja.

[12] Čitatelje podsjećamo da je riječ o Hazreti Alijevoj sablji sa dva špica na vrhu, koja je nazvana ''zulfikar''.

[13] Različita su mišljenja o tome ko je od muslimana ubio Merhaba. Tako npr Ibn Hišam prenosi da je to bio Muhammed ibn Mesleme. Međutim, mi smo mišljenja da je ispravnije da je to bio hazreti Ali, kako to navodi Safijurrahman El-Mubarekfuri (Zapečaćeni džennetski napitak, str. 419.) i daje sljedeće objašnjenje u fusnoti: ''Postoje različita mišljenja oko osobe koja je ubila Murehhaba (Merhaba, prim. autora), kao i oko datuma kad je ubijen te kad je osvojena tvrđava Naim. To je očito i kod Buharije i Muslima. Mi smo uzeli tekst od Buharije, nakon provjeravanja redoslijeda događaja.'' Dragi Allah najbolje zna.

[14] Ona bijaše sestra hazreti Hamze ibn Abdulmuttaliba i tetka Muhammeda, alejhisselam.

[15] Na bazi onoga što smo pronašli u literaturi, moguće je da se slučaj Muhammedovoga, alejhisselam, davanja svoga bajraka hazreti Aliju desio baš prilikom osvajanja tvrđave Naim. Dragi Allah najbolje zna.

[16] Postoji i mišljenje da je ona, malo kasnije kada je Bišr umro, bila za odmazdu osuđena na smrt. Nama se čini ispravnijim ovo mišljenje koje smo naveli, a dragi Allah najbolje zna.

[17] Kerkera je, izgleda, uzeo taj ogrtač iz gomile nepodijeljenog plijena. Odatle se jasno vidi da uzimanje plijena u džihadu nije stihija koja je prepuštena pojedincima – da grabe kako ko stigne, već se sav plijen mora sakupiti na jedno mjesto i onda biti na organiziran način podijeljen. Dakle, ratni plijen je mudžahidu halal (dopušten) tek kada ga dobije na ovaj način, a sve ono što bi on na svoju ruku uzeo, u stvari je krađa. Ovdje želimo još jednom podsjetiti na Poslanikov hadis gdje on kaže da je Benu Israilu ranije ratni plijen u džihadu bio potpuno zabranjen (morao se sav spaliti), ali da je dragi Allah to dopustio muslimanima iz umeta Muhammeda, alejhisselam, iz Svoje beskrajne milosti, imajući razumijevanja za ljudsku slabost za dunjalukom i pohlepu. Dakako, odavde se izvlači jasan zaključak da pravi mudžahid nikada neće žuditi za ratnim plijenom. To nikada i nikako ne može i ne smije biti njegov borbeni motiv. On će biti zadovoljan sa onim što mu u raspodjeli pripadne, pa ma koliko to bilo, jer je njegova jedina želja da se dragom Allahu umili borbom na Njegovom putu, nadajući se Njegovoj milosti, blizini i zadovoljstvu, i, dakako Džennetu.

[18] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 207.

[19] Ako se uzme u obzir da su Židovi općenito odbacili Isāa, alejhisselam, izgleda nam malo vjerovatnim da je Safija imala prilike čitati i Indžil. Dragi Allah najbolje zna.

[20] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 289., odnosno na str. 328. u Ljiljanovom izdanju.

[21] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 207.

[22] Poznat je slučaj da je hazreti Safija, u vrijeme kada je Muhammed, alejhisselam, trpio bolove neposredno pred njegovo preseljenje u vječnost blizine i zadovoljstva dragoga Allah, u jednom trenutku iz dubine svoga mubarek srca zaželila da ona preuzme sve te bolove na sebe, a Poslanik je, na nevjericu ostalih supruga, odgovorio jasnom potvrdom njenu iskrenosti u tome što je rekla.

[23] Već smo u fusnotama naveli, ali nije na odmet da ponovimo, da Muhammed Husejn Hejkel u svojoj knjizi pod naslovom ''Život Muhammeda, a.s.'', na strani 429. kaže da Mukavkis nije prihvatio islam samo zbog svoga položaja (jer je strahovao od reakcije svojih nadređenih) te da bi, da nije bio na položaju, prihvatio vjeru istine, a dragi Allah najbolje zna.

[24] Muhammed Hamidullah, ''Muhammed, a.s., život i djelo'', tom 2. (djelo), str. 32.

[25] Prenosi se da osim ove dvije ima i drugih predaja o povodu objave ajeta Kur'ana o kojima se ovdje govori. Dragi Allah najbolje zna.

[26] Za to vrijeme su se, najvjerovatnije, hranili hurmama, mlijekom i sličnim namirnicama koje nije potrebno kuhati niti peći, a dragi Allah najbolje zna.

[27] Mnogi ajeti Kur'ana za život na ovome svijetu jasno govore da je samo varljiva igra i zabava, a poznat je i hadis u kom Poslanik kaže da čovjek spava i probudi se tek kad umre.

[28] Išaret ovome bi mogao biti primjer iz našeg svakodnevnog života: Kada bilo ko od nas voljenoj i cijenjenoj osobi daruje nešto – kako bi se on osjećao kad bi vidio tu osobu kako taj dar odmah daje prvome prolazniku?!

[29] Nažalost u vrijeme dok ovo pišemo, ne možemo se sjetiti gdje smo ovo pročitali, pa tako nismo u mogućnosti navesti ni izvor. A, mada nam prilično sigurnim izgleda naše sjećanje da je to baš izjava hazreti Alija ibn Ebi Taliba, ipak nije nemoguće da se to prenosi od Abdulkadira Gejlanija ili nekog drugog islamskog velikana. Dragi Allah najbolje zna, a ionako je, rekli bismo, ovdje bitna suština pouke da je Muhammed, alejhisselam, izbjegavao mnogo uzimati od ovoga svijeta (punim ustima) već samo pomalo (grickati krajevima zubiju), da bi se ostalo u granicama srednjega puta, između hedonizma i krajnjeg asketizma.

[30] U vezi sa ovim je poznata Poslanikova zabrana muškarcima da nose svilenu odjeću i zlatni nakit na dunjaluku uz objašnjenje da oni koji to nose na dunjaluku – neće ga imati na ahiretu. Nama se čini da je ovo u stvari Muhammedova, alejhisselam, zabrana muslimanima da žive raskošnim životom (jer se zlato, kao najplemenitiji metal, i svila, kao najskupocijenija tkanina, mogu posmatrati kao simboli luksuznog i raskošnog života), a dragi Allah najbolje zna.

[31] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 299-300., odnosno na str. 339-340. u Ljiljanovom izdanju.

[32] Dakako, to je i obaveza svake čestite supruge prema svome mužu, i obratno svakoga čestitoga muža prema svojoj supruzi.

[33] Naša osnovna namjera je da ovim kazivanjima pokušamo sebi i drugima, ako bude volja dragoga Allaha približiti mubarek ličnosti Njegovih vjerovjesnika i poslanika nebi li ih što više zavoljeli i uzeli ih kao nadahnjujuće primjere ispravnoga postupanja na ovome svijetu, a za jedno ozbiljno historijsko istraživanje zbog nedovoljnog znanja uopće nismo kompetentni.

[34] Allahov Zakon dopušta sljedbenicima Knjige (jevrejima i kršćanima) da mogu slobodno živjeti pod muslimanskom vlašću i sačuvati svoju vjeru pod uslovom da uredno plaćaju redovni danak muslimanskoj vlasti (džizja). Sve dok se oni ovoga pridržavaju muslimani su u obavezi da im garantuju i štite život, vjeru, imetak i čast.

[35] Šejh Muhammed El-Gazali, ''Tematski tefsir kur'anskih sura'', Obzorja, Sarajevo, 2003, str. 93.

[36] U jednom poznatome hadisu Muhammed, alejhisselam, je muslimane upozorio na ovaj skriveni širk koji je ''skriveniji nego što je skriven mrav ispod tamnoga kamena u mrkloj noći'' i naglasio da u to spada čak i to kada neko namjerno uljepšava svoj namaz radi ljudi koji ga gledaju. Dakle, pouka je maksimalno se truditi da se ništa, ama baš ništa ne radi radi sebe samoga, radi svojih interesa, radi priznanja i nagrade ljudi, radi stjecanja neke dunjalučke koristi itd – sve dobro i plemenito mora se raditi isključivo u ime dragoga Allaha, radi Njegovog zadovoljstva. U našem srcu samo dragi Allah mora biti Bog – to ne smije biti naša strast, interes, žena, novac, poslovni partner, voljena osoba, užitak itd – ne smije biti ništa osim dragoga Boga, jer drugoga boga osim Njega nema.

[37] Tako navodi Safijurrahman El-Mubarekfuri na strani 436. svoga djela ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)''. Dragi Allah najbolje zna.

[38] Tako navodi Muhammed Husejn Hejkel. A, Muhammed Hamidullah kaže da je imala trideset šest godina. Dragi Allah najbolje zna.

[39] Vidjeti o tome u okviru kazivanja o Hidžri u okviru podnaslova ''Muhadžiri i ensarije''.

[40] Interesantno je da su obadvoje Seleminih roditelja upravo po njemu dobili imena po kojima su ostali poznati u historiji. Otac je nazvan Ebu Selema u značenju ''Otac Selemin'', a majka Umm Selema u značenju ''Majka Selemina''.

[41] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 305., odnosno na str. 346. u Ljiljanovom izdanju.

[42] Isto.

[43] Dakako, sve što je navedeno samo je pretpostavljena kombinacija utjecaja što su, milošću dragoga Allaha, vodili Halidovo srce ka islamu. Samo je dragi Allah Onaj koji upućuje i samo On zna koji sve prefinjeni i brojni faktori nečije srce okreću ka vjeri ili nevjeri. Mi, smo ovdje samo na neki nama logičan način pokušali sistematski složiti neke stvari koje smo pronašli u literaturi, a samo dragi Allah zna na koje je to sve načine upućeno srce Njegovoga roba Halida ibn Velida. Dragoga Allaha molimo da nam oprosti na našoj hrabrosti ili možda drskosti da pokušamo nešto pretpostaviti i navesti, a željeli smo i čitaoce, i nas same, još jednom podsjetiti na bitke na Bedru, Uhudu, Hendeku, Hajberu koje su sve jasni primjeri pomoći dragoga Allaha Njegovom vjerovjesniku, tj. Muhammedove, alejhisselam, mu'džize - neka je nad njegovom mubarek ličnošću vječna i neprekinuta milost dragoga Allaha i Njegovo uzvišeno zadovoljstvo – amin!

[44] O tome vidjeti u okviru podnaslova ''Nakon Hudejbije''.

[45] Ikrima je na Bedru izgubio oca Ebu Džehla, Safvanu su tu poginuli otac i brat, a Osmanu je na Uhudu poginuo otac, četverica braće i dvojica amidža.

[46] Vidjeti u tome u kazivanju o bici na Bedru u okviru podnaslova ''Otkupljenje''.

[47] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 307., odnosno na str. 348. u Ljiljanovom izdanju.

[48] Mi danas znamo da to ujedno bijaše i posljednje od mubarek djece Resulullaha Muhammeda, alejhisselam.

[49] ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'' – studija o životu Resullullaha, s.a.v.s., bez godine izdanja; str. 441.

[50] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 210., 211.

[51] Isto, str. 211., 212.

[52] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'' – studija o životu Resullullaha, s.a.v.s., bez godine izdanja; str. 444.

[53] Vidjeti u časnome Kur'anu (8:16).

[54] U stvari Bizantsko carstvo je faktički još od bitke na Mu'ti bilo u kontinuiranom povlačenju pred muslimanskim snagama. Muslimani su bili i sevep njegove propasti s obzirom da je vojska turskog osmanlijskog sultana Mehmeda el Fatiha osvajanjem prijestonice Konstatinopolisa (Istambul) zadala Bizantu konačni udarac kojim je ovo carstvo nestalo sa lica Zemlje.

Ocjena: